Opet nam se u opticaj vratila reč „autošovinizam“, skovana svojevremeno da označi one Srbe koji bajagi mrze Srbe i Srbiju. Autori (i korisnici) te reči postupaju po istoj matrici kao i onaj srpski žandar iz kolumne od pre neki dan.
Na sred politikantsko-ideološke pijace iz sveg glasa poviču „kome ti kralja“. I eto njih u stroju pravovaljanih. Takvih bednika, da se razumemo, ima svuda u svetu; naša famozna posebnost je u tome što takvi neretko završe i u SANU. Ako baš i omanu, uvek nađu relativno pristojno uhljeblje u nekim novinčinama ili na nekoj televiziji. Političari ih (levi, desni, svi) drže kao malo vode na dlanu. I to s dobrim razlogom. Ti žandari pisane reči uspešno kretenizuju široke narodne mase, a vrlo malo koštaju. Par stotina evra i poneki blagonakloni osmeh i ručak. Pustite vi Kejnza, Stiglica i proče. Mi smo, dame i gospodo, zapali u bedu zato što nad nama vladaju bednici.
Meni su, moram priznati, oduvek bile sumnjive svenarodne i međunarodne ljubavi i mržnje. Ljubav, kao i mržnja, mogu postojati isključivo u odnosu dvaju (ili više) konkretnih ličnosti. Sve drugo spada u oblast mračnih i neosvešćenih strasti. Koje su idealno pokriće za krajnje džibersku sebičnost.
Evo, recimo, napiše neko nešto kritično protiv Ćosića, rečeni će to u svojim „sećanjima“ u nastavcima odmah definisati kao „napad“ i to ne toliko na njega lično, koliko na srpsku kulturu. Sa druge strane, vožd političkog krila seljačkog narcizma – dr Sahibija – hapšenje nekih eminentnih lopuža iz njegove sekte kvalifikuje kao politički progon. I, znate šta, odlično im ide. Ogrnuli se, bato, Srbijom, srpskom mišlju, srpskom salatom, pa ti čik reci nešto protiv njih. Odmah te proglase za autošovinistu. Ništa ne pomaže to što ceniš Svetog Savu, ali ne i Miru Marković, to što visoko uvažavaš Crnjanskog, Andrića, Selimovića, Pekića, Kiša, ali ne i polupismenog gedžovana.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.