Uravnilovka i populizam su naša sudbina. Često se zapitam nismo li mi ovako siromašni zato što naprosto obožavamo siromaštvo? U socijalističkoj Jugoslaviji, recimo, svako ko je držao do sebe i ko je želeo da uspe u životu, u svojoj biografiji je obavezno morao imati rečenicu „potičem iz siromašne (zemljo)radničke porodice“.
Pred takvima su se sva vrata otvarala. Takvi su dobijali stipendije, odlazili u Višu partijsku školu u Kumrovec i posle dobijali visoke partijske i državne dužnosti. Ukoliko, naravno, ne bi posrnuli i odali se levim ili desnim skretanjima.
Ja sam sa ovog mesta Jego bivšem Sijatelstvu doktoru Tadiću, blagovremeno slao SMS-ove upozorenja da se okane hvalisanja činjenicom da nema stan i da na bankovnom računu raspolaže crkavicom od tričavih pedesetak hiljada evra. Znate ono kad je Diogen, siroma ko crkveni miš, došao kod dobrostojećeg Platona, pa stao da kaljavim nogama trupka po prostirci govoreći „gazim Platonovu gordost“, na šta mu je Platon odgovorio: „Da, ali drugom gordošću“. Da ne idemo tako daleko u prošlost. I Miroslav, u zadnje vreme proskribovani Krleža, znao je da kaže: „Ne volim ljude koji nemaju novca“. I fakat, osim ako čovek nije monah pa nema stan i nešto novca, to znači da sa njim nešto nije u redu.
Ja sam, međutim, u kritici Borisovog nestjažatelstva bio rukovođen državnim razlogom. Nije brate, zgodno, da se u međunarodnoj javnosti pročuje da je predsednik Srbije beskućnik i da će jednoga dana u dalekoj budućnosti, kada mu istekne mandat, iz rezidencijalnog konaka morati pravo na ulicu. Utisak da prezident predsedava Srbijom čisto da bi imao gde da stanuje, prosto se nametao sam od sebe. Tim pre što je njegovo takozvano najbliže okruženje i te kako imalo gde da stanuje.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.