Fudbal, cenjeni publikume, onaj pravi, kožni, takozvana „bubamara“, šezdesetih godina prošlog veka beše retkost. Nije da smo pikali krpenjače, nisam baš toliko drevan, ali igralo se nekim bednim, gumenim imitacijama lopte.
Te gumenjare, da kažemo, nisu imale potrebnu težinu, a vrlo brzo su gubile i oblik. Nije bilo lako biti golgeter sa takvim jajastim loptama. Kako god da je šutneš, ona ide nekim svojim putanjama. Svuda samo ne u gol.
Bilo je, međutim, važno igrati, ne i davati golove, sve dok jednom našem drugu iz kraja otac sa službenog puta ne donese pravi, pravcati fudbal. Lele majke, kakav je to događaj bio. Našem drugu, da ga ne imenujem, ugled je porastao do nebeskih visina. Momentalno je dobio mesto u našem timu, o kome je pre mogao samo sanjati. Posedovao je fudbal, ali nije se najbolje snalazio sa njim, ako znate šta hoću da kažem. A osim fudbala, imao je i ambiciju. Hteo da daje golove, pa to ti je. Dodaj meni, dodaj meni, vikao je naš drug, a kad mu dodaju on krk u aut. A lopta mu se morala dodavati. Jer, ako mu se ne bi dodavala, naš ti se drug usred tekme naljuti, uzme fudbal i pravac kući.
Posle, zna se – mirenje. Ne može se fudbal igrati bez fudbala i bez fudbalovog vlasnika, to je bar jasno. Naš netalentovani drug, vlasnik fudbala, postao je neprikosnoveni gospodar palanačkog fudbalskog života, ali, ruku na srce, nije nas terao da pevamo himnu. Zašto vam pričam ovu sportsku priču kad je opštepoznato da mrzim sport? Pa naravno – zbog politike. Vlada, naime, Republike Srbije sastavlja se na isti način na koji smo mi, vaktile, sastavljali amaterski fudbalski tim.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.