Hrvatska je bar smogla snage da nacrta svoje granice i pomirila se sa permanentnošću bosanskog prisustva u svom uterusu, strpljivo kruži Hrvatska oko Bosne, kao mačka oko miša, na sve načine okoliši i zaobilazi, za razliku od Srbije čije su granice postavljene daleko izvan granica njenih mogućnosti i još dalje izvan granica razuma, a postojeće liče na razvaljeni seoski plot, ili na nešto još gore. Srbija zapravo liči na stvorenje bez kože, izloženo infekcijama bacila najsmrtonosnijih društvenih bolesti, odavno iskorenjenih u ostatku sveta, sa izuzetkom nekolicine državica na Rogu Afrike, Da bi svoje ad interim granice, po nahođenju načisto pomahnitalog istoričara Pekmeščića, proširila do krajnjih granica njegovog ludila, Srbija je postojeće granice prepustila stihijama i slučaju, u Srbiju nekontrolisano ulazi i iz Srbije nekontrolisano izlazi ko god hoće i kad hoće, privid kontrole na graničnom prelazu Batrovci-Bajakovo nikoga, ne bi trebalo da zavara, osim Hrvata zbog kojih je i napravljen.

Velikosrpskim šovinistima i hegemonistima nikako da dođe iz dupeta u glavu – nikada im neće ni doći – da granice koje postoje samo u Pekmeščićevim halucinacijama nije moguće proširiti, bez obzira koliko se života prinosilo na žrtvi tog uzvišenog cilja, a to uvek iznova pokušavaju, pomislih. Bezgranično se projavljuje samo u srcu, ne u prostoru, pogotovo ne na prostoru bivše Jugoslavije, takođe pomislih, da bi odmah potom pomislio da kao ni energija i energenati, ni prostor nije za svakoga, a pogotovo ne za južnoslovenske suklate koji ne znaju ni šta će sa sobom, kamoli sa prostorom. Koji, opet, ni sam – temeljno urnisan rasparčavanjem na neuslovne državice i protivprirodnim naplaćivanjem fragmenata namenjenih parkiranju – nije ni prići prostoru u nekadašnjem smislu te reči. Sve državice ponikle na prostoru bivše Jugoslavije, treba smućkati, pa prosuti, bilo bi to najbezbolnije rešenje, pomislih na kraju. Pamtim vremena, pomislih potom, kada se prema prostoru ophodilo sa dužnim poštovanjem, nije to bilo tako davno, uostalom. I sa mnogim drugim stvarima i pojmovima se postupalo skrupuloznije, a za uzvrat, su se stvari i pojmovi skrupuloznije ophodili prema ljudima. Uzmimo primer novca. Nekada ga je bilo mnogo manje, vrlo često ga uopšte nije bilo, ali je mnogo više vredeo. Sablaznih se, tu nedavno, pročitavši da je 1789. godine budžet Ujedinjenog kraljevstva iznosio 40.000 funti, što je suma koju danas razvraćeni berzanski mešetari straće na viski, kokain i kurve za samo jedno veče. Ne sablažnjavaj se, pomislih, seti se De Mestra, utuvi da se pali svet mora raspasti i da mora biti potrošen do poslednje pare, malo eshatološkog optimizma nikada nije na odmet. Svet se raspada praktično otkako je – ovakav kakav je – nastao, pomislih, samo stvar u poslednje vreme uzima maha.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari