Moglo se očekivati da će u petak, u Ateljeu 212 doći do još jedne srpske podele, ali dubina najnovijeg raskola prevazilazi i najpesimističkija očekivanja. Govorim o premijeri predstave „Zoran Đinđić“ na koju, iako pozvan, nisam otišao.

Premijere u principu (kad god mogu) izbegavam, a evo i razloga: one bi trebalo da su nešto što je „prvi put“, a tamo me uvek progoni onaj neprijatni osećaj dežavi koji uopšte nema veze sa predstavom, ako razumete šta hoću da kažem.

Tako je bilo i ovog puta. Tema me mami, premijerna atmosfera odbija. Išao bih, ne bih išao. Na kraju sam doneo odluku da „Zorana Đinđića“ pogledam na nekoj od repriza, što se pokazalo dalekovidim. Da sam došao mečki na rupu, dobar deo cenjenog publikuma bi sigurno pomislio da sam i ja (potajni) učesnik u antisrpskom komplotu jer su personae dramatis u Frljićevom komadu isti oni superstarovi koji se pojavljuju i u mojim romanima.

Pa šta sad pišem o predstavi koju nisam gledao? Ne pišem o predstavi, nego o reakcijama. Koje su, kako vidim, bile burne. Tankoćutna srpska javnost zdravo se skandalizovala. Brutalno! Nedopustivo! Strašno! Pamflet! Politički teatar! Treba li NAMA to? Iz prikaza Ivana Medenice u „Politici“ stekao sam predstavu o čemu se u predstavi radi, pa sam lepo mogao zamisliti razmere palanačke konsternacije, grandiozne i na premijeri „Nove stradije“ (tu sam, zajedno sa Kokanom Mladenovićem bio i ja umešan) koja u poređenju sa „Zoranom Đinđićem“ deluje kao bezazlena komedija del arte.

Opet se, dakle, pokazalo da srpska javnost, bar jedan njen nemali deo, jednostavno ne može da svari realnost. Staviš komadić realnosti u predstavu ili u romančić, eto ti ih, odmah graje: Pamflet! Tendenciozno! Maliciozno! Odvratno! Pa, nabijem vas na Crven Ban, znate li vi da se od govana pita ne pravi. Ne može se, morončine, od Koštunice napraviti Makbet, sve da se tog posla lati i Šekspir. A opet, umetnost treba, mora u stvari, da reaguje na jezivu mentalnu paralizovanost srpskog društva, ogrezlog u stoletnu laž i milenijumsko pokvarenjaštvo i u tom poslu ne treba da se kloni ni pamfleta ni lakrdije.

Ono što je u svemu ovom bitno jeste da se umetnost u Srbiji, po prvi put od postanja sveta, izborila za svoju apsolutnu slobodu i pravo da, ako treba i brutalno, saopšti istinu. Nego, živo me čudi, zašto li se (danas možda ponovno) Jego rezignaciono Sijatelstvo nije pojavilo na premijeri? Bar na njega ne bi pala senka sumnje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari