Vidi, vidi, Mile Dodik dao neki intervju i izjavio da treba porazmisliti o kosovskoj politici, da ne bi, recimo, bilo zgoreg uzeti u obzir još neku opciju osim ove jako pobedničke ali ekstremno idealističke. Pa kaže, Mile, da bi bilo porazno da Srbija još pedeset godina ostane zatočnica rigidnog koncepta trijumfalnosti srpske diplomatije zasnovane na srpskoj katastrofi. Nema se tu šta zakerati. Bravo, Mile. Sad nam preostaje da vidimo kako će braća sa ove strane Drine reagovati na Dodikov predlog. Bude li pozdravljen – što bi bilo dobro – značiće da je pao neki razuman dogovor. Ne bude li, dobićemo još jednog izdajnika. Ajde da sačekamo, da ne prejudiciramo. Vreme će pokazati.

Šta još kaže Mile. Po njemu bi najbolje bilo da se Kosovo podeli, da se napravi linija razgraničenja, da se Republika Kosovo posle toga prizna, pa da se, skinuvši svakakve hipoteke s vrata, komotno pozabavimo konsolidacijom srpske države i svim bla, bla integracijama koje dobiju podršku naroda. Procena izvodivosti Miletovog plana, ajde onako grubo – 90 procenata. Je li sto posto? Nije? Je li to laka odluka? Nije. Kakva nam je alternativa? Blistava, kažu ambiciozni državnici. Maksimalistička. Što će reći: Kosovo ponovo pod srspkim barjakom, teritorije sačuvane, ali nekako se iz maksimalističkog konteksta nazire da na teritoriji ne bi trebalo da bude nekih dva miliona ljudi. Dobro, ajde da procenimo ostvarivost maksimalističkih planova. Evo, ja ću lupiti, pa neka me ispravlja ko ima bolje parametre. Po meni – nula procenata.

Sad, neka analitičari i empiričari nastave sa bavljenjem omiljenom rečju naših političara – licitiranjem – a ja ću da se vratim u zabran literature koja je, složićemo se valjda, najkompetentnija za poslove mitologika i opsesija. Mitologika nije mit. Liči na njega, ali ima pogubne učinke. Koliko mi pamćenje seže, ne mogu da se setim da je zbog nekog mita, ajde da uzmemo za primer onaj čuveni mit o Sizifzu, ikada ispao neki belaj ili rat. Ali je iz „Mita dvadesetog veka“, recimo, ispalo mnoštvo žestokih belaja. Pa, da li su mitologike najveće zlo ovog sveta? Jok, more. Ponekad posluže kao korisni medijum kohezije, obično prilikom konstituisanja nacija i nacionalnih država, onda dobiju svoje mesto u nacionalnim istorijama i lektirama, a nacija ide dalje. Kosovska mitologika je, sledstveno, odigrala ključnu ulogu u formiranju srpskog nacionalnog identiteta, a onda se – nasilno gurana kroz vreme – pretvorila u opsesiju. Kosovo je uveliko bilo vraćeno u Srbiju, a kosovski boj se još uvek bio po beogradskim kafanama. I tako se u bojovništvu, zaboravilo na realno Kosovo. Mit je sve više postajao mito. Došlo se nekako u apsurdnu situaciju da su đuvegije koje nikad nisu na Kosovo kročile, postale čuvari najsvetijih kosovskih istina. Na političku scenu je stupila opsesija. Kakva je priroda opsesije? Zajebana. Ispočetka daje ogromnu energiju, otvara neslućene mogućnosti za manipulaciju, ali se na kraju pretvara u autonomni psihički kompleks koji ovlada mitomanima i počinje da manipuliše manipulatorima. I svima i svačim što se nalazi u njihovoj okolini. Jedna opsesija se još nekako i može podneti, ali mi vidimo da na njenim ruševinama polako izrastra nova. Hoće li to na dobri izaći? Neće. Valja ponekad poslušati Dodika. Ova mu je bila ka vladici.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari