Ne bi ti novorodoljubi svih naših naroda i narodnosti – ma koliko u zvezde kovali svoje „najlepše jezike na svetu“ – rekli „napetost“ umesto „tenzija“, pa taman da ih na muke turiš.

Valjda tenzija zvuči otmenije, pa i napetije, kao što i diarea, fakat, zvuči umilnije – a možda i tečnije – nego prostonarodni proliv.

Pretpostavljam da ste pogodili da je naša današnja kolumna posvećena redovnim godišnjim „napetostima u regionu“ koje tradicionalno počinju u Potočarima tačku usijanja dostižu uoči i za vreme godišnjice Oluje, da bi u mrtvu jesen, posle podugačke razmene unakrsnih optužbi, pljuvačina i anatema, popustile, bilo zbog zamora materijala, bilo zbog međunarodnog zavrtanja ušiju. I – šta? Kad god „tenzije“, je li, izbiju, eto ti u novinčinama i po televizijetinama legije analitičara katastrofa koji – sve drhtureći od slatke jeze – bivšim jugoslovenskim narodima i senatima proriču skoro izbijanje rata. Da ne bi bilo zabune – a i da se ne biste preterano opustili i zaturili kožne gaće – rat je na ovim prostorima sasvim realna mogućnost, samo ne znam šta će mu tenzije?

Na takva razmišljanja navelo me je ponovno iščitavanje Đilasove knjige Besudna zemlja – po meni njegove najbolje – u kojoj Milovan (ne Dragan), između ostalog piše o beskonačnoj seriji mini ratova u Crnoj Gori koji su se – sa promenljivom ratnom srećom – vodili stolećima, a daj Bože da su uopšte i prestali. Nije mi promaklo da tim ratovima nisu prethodile nikakve ôtenzijeö, naprotiv, učinilo mi se da su počinjali u junačkoj euforiji. kao što mi se sada – sa takozvane istorijske distance – čini da je i prethodna južnoslovenska vojna tako počela.

Napregnite pamćenje, bar vi stariji, pa se zapitajte – da li je na svojevremenom ispraćaju JNA u Hrvatsku bilo nekakvih tenzija ili je sve to više ličilo na narodno veselje? Kao što iz svakodnevnog iskustva znamo, svakovrsne (međuljudske i međunarodne) napetosti su vazdaprisutne i neizbežne i one uopšte ne moraju biti nešto loše, naprotiv, često su i motivacija, pod uslovom da ljudi i narodi nisu dibids zadrti, što sa našim ljudima i narodima nije slučaj, ali nije ni razlog da se krivica sa ljudi i naroda prebacuje na ôtenzijeö.

Osim Besudne zemlje, čitao sam (juče) u Politici i kolumnu Radoša Bajića, sineaste ovdašnjeg, koja mi je, takođe, osvetlila neke tajanstvene strane ovdašnjih „napetosti“. Elem, potegao Radoš poslom u Zagreb, ne propuštajući da napomene da se vaktile – iz znanih razloga, da ne zalazimo u sitna crevca – zakleo da njegova noga u Zagreb nikada neće kročiti. Znam isto tako osobu koja se, čim je počelo NATO bombardovanje, zaklela da „u životu više neće popiti koka- kolu“. I ta je osoba, kao i Radoš, zakletvu pogazila, a da se ni ni Radoš ni osoba nisu zapitali da li je bilo dovoljno odlučiti da se više ne ide u Zagreb i da se prestane piti koka-kola. Jer – pazite – nije naš problem napetost, nego zakletost. Znate valjda na šta mislim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari