Dora, Frida i Mileva

Prva sezona bila je posvećena Albertu Ajnštajnu, videlo ju je preko 45 miliona ljudi. Druga će biti posvećena čuvenom slikaru Pablu Pikasu kao što smo pisali u vikend broju, informacije kojima se NG zvanično oglasio šture su, trebalo bi da ovo ostvarenje ugledamo u drugoj polovini iduće godine.

Slavnom slikaru roman je posvetila i književnica Slavenka Drakulić. To je priča ispričana iz ugla slikareve dugogodišnje ljubavnice, fotografkinje Teodore Marković, u svetskoj javnosti opšte poznate kao Dora Mar. Rukopis „Dora i Minotaur“ (Fraktura) zanimljiva je, pitka i dobra priča, napisana lepim jezikom, jasno izbrušenim i mnogoznačnim rečenicama. Gospođa Drakulić je pisala o još dve slavne žene Fridi Kalo, roman „Frida ili o boli“ (Profil knjiga) i Millevi Marić Ajnštajn „Mileva Einstain teorija tuge“ (Fraktura).

Ni prvi ni poslednji autor koji piše o slavnim ličnostima, velikim i značajnim umetnicima, reklo bi se. To je ona vrsta knjiga koju vole i izdavači a i čitaoci. Komercijalno su isplative i dobro se prodaju, čitane su. Jednačina je to u kojoj svi dobijaju. Verovatno se pitate zbog čega su ove tri knjige toliko zanimljivije od ostalih. Razlog je jednostavan. Pisci poput Slavenke Drakulić imaju neverovatan spisateljski dar koga su svesni, o čemu su govorili mnogo pametniji i kompetentniji ljudi od mene. Ova hrvatska književnica taj svoj dar koristi u još jednu važniju i plemenitiju svrhu. Na otprilike dvestotinak stranica, koliko ovi romani imaju, bavi se ozbiljnom edukacijom naroda. NJene knjige zaista može da čita svako, napisane su tako da poštuju sve zakonitosti dobre književnosti. Čitalac može, ukoliko to želi, samo da prati lepo ispričanu priču, a može i, što je sasvim verovatno bila i piščeva namera, da zaroni u višeslojnost teksta. Kroz ulazak u unutrašnji svet svojih junakinja, a sve tri su bile značajne žene od krvi i mesa, autorka postavlja suštinska pitanja o društvu, životu i svetu, o ličnom traženju smisla. Temeljno je proučila sve njihove biografije, pa zna kako da realne činjenice uklopi u spisateljsku fikciju. Da bih to ilustrovao navodim primer iz knjige „Dora i Minotaur“ vezan za nastanak čuvene Pikasove slike Gernika:

„Ako sam kod njega išta mrzila, bila je to njegova apolitičnost, odnosno, kako je sam tvrdio, ta njegova ‘druga vrsta političkog angažiranja’. Moje uvjerenje da svatko, pa i umjetnik, politička uvjerenja treba izražavati jasno i javno se angažirati nazivao je naivnom ideologijom. Umjetnikov se angažman očitava iz njegovog djela – zar nije upravo on revolucionirao slikarstvo? Zar nije buržujima u lice bacio njihove predodžbe lijepog, zlatne okvire i uljene portrete bankara i plemića? A svojim prijateljima komunistima govorio je da je on, naravno, na strani proletera, pa zar se to ne vidi iz njegovog života? Republikancima je govorio to isto. No građanski rat je bjesnio i oni su tražili potvrdu, nešto stvarno, angažman. Sjećam se, klonula sam na stolicu iscrpljena. Kroz prozor je s ulice dopirao žamor, nebo je bilo kobaltno plavo i činilo se da je sunčani dan u nepodnošljivom neskladu s vijestima o smrti“.