Zvali su ga Mare Nostrum, Mediteran, Sredozemlje. Stolećima ovo more jeste bilo i ostalo ključno za razvoj ne samo trgovine već i evropske nauke i kulture. Iako danas u vreme globalizacije gubi ulogu kakvu je imalo nekada Sredozemno more sa kulturama i civilizacijama koje su kroz njega prošle za sve nas ostaje upamćeno.
Za njega nas ne vežu samo sećanja nego je ono postalo deo kolektivnog-nesvesnog, deo nas samih. Zato me je obradovala vest da je u Marseju otvoren Muzej civilizacija Evrope i Mediterana. Konačno se dogodilo to da na jednom mestu neko pokuša da obuhvati, koliko je to uopšte moguće sve što Mediteran jeste. Tamo se već pored stalne postavke, održavaju tribine, susreti umetnika, povremene izložbe, a planira se još plodonosnija međunarodna saradnja. Više informacija na nekoliko jezika može se saznati na veb stranici samog muzeja www.mucem.org.
Mediteran je inspirisao i Fernana Brodela da napiše istoimenu dvotomnu istoriju koju je svojevremeno objavila Geopoetika. Ovo more je za jednog od najuticajnijih savremenih francuskih i evropskih istoričara, kako tema čijem se istraživanju decenijama posvećivao i čitavog života vraćao sa strašću tako i izvorište snažnog ličnog iskustva. Službujući kao profesor istorije u Alžiru, dvadesetih godina prošlog veka započeo je istraživanje mediteranskog sveta u vremenskom okviru omeđenom vladavinom španskog kralja Filipa Drugog, dobu dinamičnih promena, vrhunca i početka opadanja značaja ovog prostora.
Tako i Predrag Matvejević u svom „Mediteranskom brevijaru“ piše: „Vode su oskudne a suše česte uz obale našega mora. Na južnim stranama, pokraj pustinja, narode mori žeđ. Naselja i gradovi podižu se uz izvore i rijeke. Trgove i raskršća osvježuju fontane i krase vodoskoci. Bistre i pitke vode, napose proljetne, donose radost, mutne i ustajale šire boleštinu. Jedne nas krijepe, druge truju. Poplave ponekad odnose živote i uništavaju dobra. Potopi opsjedaju snove i javu. Drugovanja tijela s raznim vodama, kupke i toplice u moru i na kopnu, pogoduju zdravlju i potiču ljubav. Vode žubore i klokoću u noćnoj tišini, sjaju i ljeskaju se na svjetlu dana, sahnu pod ljetnim suncem, lede se po zimskome vjetru. Prate obrede krštenja i blagoslova, pripremaju vjernike za molitvu, prijete grešnicima paklenom bujicom. Jedne izviru iz zemlje ili stijene, druge dolaze s kišom i oborinom. Na nekim mjestima, u samu moru, izbijaju vrulje dotekle iz podzemnih potoka i ponornica, iz jezera, slatkih, slanih, slankastih. Ponegdje se, nadomak obale, vrhovi planina zabijele od snijega – i snježne vode utječu, zajedno s drugima, u vode Mediterana.“ Upravo zato ove životvorne vode i jesu zaslužile da dobiju svoj muzej.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
