Sve je u znaku novca

Znao sam samo kako su to planeti stjenovitog sastava, poput našeg davno izgubljenog, prekriveni okeanima, u kojima se temperature kreću između -5 i 40 stupnjeva Celzijusa, a u tim uvjetima voda je tekuća. Plinovi poput metana daju naslutiti kako je pogodan za život, a markeri klorofila, ako su pozitivni, ključni su za fotosintezu kod biljaka“, ispoveda se glavni junak SF romana Ivana Luca „Zovite ju Zemlja“, koji je ovih dana izašao u izdanju beogradske Čarobne knjige.

Ovo štivo je pravo osveženje, budući da dobrih SF priča napisanih na južnoslovenskim jezicima u poslednje vreme nije bilo mnogo. Prema viziji Ivana Luca „Zemlja je doživela potpunu katastrofu i jedina odbrana od nastupajućeg uništenja jeste beg, i to beg odabrane grupe ljudi na ogromnom svemirskom brodu koji je u tu svrhu i napravljen. Prošli su vekovi i Zemlja je za nove naraštaje samo daleka priča, gotovo mit. Na putu im se pojavljuje planeta pogodna za život, ali nastanjena negostoljubivim stvorovima“.

Ovaj mladi i izuzetno talentovani hrvatski autor uhvatio se nezahvalnog zadatka. Njegov roman istovremeno je i futuristička studiju ljudske prirode i ljudskih dostignuća. Autor nam promišljeno i inteligentno, pribegavajući uzbudljivom zapletu, postavlja pitanja o smislu napretka civilizacije i rešenjima koja taj napredak donosi.

Ivan Luc rodom iz Slavonskog Broda, profesor je fizike, i kako kaže „kosmopolita po uverenjima“. Nekoliko njegovih kratkih priča objavljeno je u SF časopisima u Hrvatskoj u poslednjih godinu dana. Napisao je četiri romana i trenutno radi na petom.

• Čitajući roman može se videti da ovim stranicama provejavaju ironija i sarkazam. Da li je to vaš način borbe protiv gluposti?

– Ne doživljavam se kao „borca“ protiv gluposti jer nisam mjerodavan da govorim što je glupo, a što nije. Moj posao je da pričam priče i dajem sve od sebe da to napravim onako kako zamislim. E sad, ako netko nakon što pročita moju priču, pruži ruku susjedu, baci papirić u koš za smeće, potrudi se upoznati drugu kulturu bez predrasuda i osuda, onda da… Onda sam uspio potaknuti čitatelja na ono što ja osjećam, na moju emociju, na moj stav. Koliko je on ispravan, koliko je on „pametniji“, to ne mogu suditi. Svi znamo Ajnštajnovu izreku – Dvije su stvari beskonačne: svemir i ljudska glupost, ali za ovo prvo nisam siguran! Pa kako se onda boriti protiv nečeg beskonačnog?

• Mislite li da našu planetu zaista čeka apokalipsa?

– Samo pogledajmo oko sebe. Sve je u znaku novca. Jedemo nezdravu hranu, pijemo nezdrava pića, vozimo nezdrava vozila, imamo nezdrave industrije. Ako se razbolimo, lijekovi su skupi i dostupni samo bogatima, a nakon svega, imamo društvo koje je pod ovakim okolnostima postalo oholo, gramzivo, bolesno… Samo letimo za novcima i nitko ne gleda sa strane. Da, mislim da nas čeka apokalipsa, jer ne vidim načina da se ljudi promijene i da stanu, pomirišu cvijet, umiju se u rijeci, zagrle drvo… Možda zvuči patetično i glupo, ali tako je. Ponekad se stvarno podsjetim na misicu jer želim mir u svijetu i plivati s delfinima, ne mogu si pomoći, zaista to želim.

• Možete li opisati SF scenu u Hrvatskoj i kako sebe vidite u tamošnjoj književnoj javnosti?

– SF scena u Hrvatskoj je mala i gotovo svi sve znaju. Ja sam novi kolačić u cijeloj toj priči, pa tek upoznajem ljude i sve mi je novo. Kao dijete raširenih očiju upijam i shvaćam, nekada mi se svidi to što vidim, nekada ne. Međutim, cijela priča vrti se oko malog broja autora koji uspijevaju nešto izdati (mislim na romane jer zbirke SF/F priča su poprilično razvijene kod nas pa mladi autori imaju šansu objaviti kratku priču – Sferakonska, Istrakonska, Zbirka FFK, Marsonic…), pa to vidim kao popriličan problem. To sam osjetio na vlastitoj koži, jer gotovo nitko nije htio uopće čuti za rukopis, a ne daj bože pročitati ga. Pa sam morao okušati sreću u Srbiji i evo me dajem intervju. Dakle, uspjelo je.

• Povezujete li se sa drugim SF autorima iz regije i kakva su vaša iskustva?

– U Slavonskom Brodu, već dvije godine, imamo Međunarodnu SF konvenciju Marsonikon. Ove godine su nam gosti bili Zoran Živković (Srbija), Adnadin Jašarević (BiH) i Damir Mikuličić (Hrvatska), a time smo pokrili jedno veliko područje. Suradnja autora iz država gdje ne treba prevoditelj je nužan i jedini mogući put kojim trebamo ići. I zbog tržišta, i zbog mladih, i zbog izdavača…

• Šta očekujete od objavljivanja svog prvog romana u Srbiji?

– Očekujem da se svidi ljudima. Već sam dobio preko dvadesetak reakcija na roman i samo je jedan čovjek rekao da je roman za solidnu trojku, svi ostali dali su višu ocjenu. Očekujem daljnju suradnju s Čarobnom knjigom. A kako je roman primljen u Srbiji, vidjet ću krajem ovog mjeseca ili početkom sledećeg na promociji u Beogradu. Nadam se da će proći dobro i da ćemo i ja i moja izdavačka kuća biti zadovoljni.

Pišem iz istog razloga zbog kojeg i dišem

Ivan Luc trenutno radi na svom petom romanu i drugom samostalnom, budući da je tri knjige napisao zajedno sa prijateljem. Kako kaže, roman će biti završen početkom sledeće godine, kada će početi sa pisanjem naredne knjige.

– I tako dok me mozak služi. Asimov je jednom rekao: „Pišem iz istog razloga zbog kojeg i dišem“. Sve više naginjem toj izjavi – kaže Luc.