Časopis The Australian Women’s Weekly dobio je novu urednicu. To je Kim Doerti Vilson. Časopis koji upravo spominjem je u Australiji društvena institucija.

Jedan je od pionira onoga što zovemo ženskom štampom. Počeo je da izlazi 1933. a izlazi i danas. Do 1982. izlazio je kao što mu samo ime kaže nedeljno, a onda je usled raznih okolnosti prešao na mesečno izlaženje. Od milja ga svi zovu Vikli. Nezaobilazni je deo tamošnjeg identiteta. Čitaju ga sve generacije žena od tinejdžerki do baka. Prosečan tiraž mu je oko 400.000 primeraka, a čita ga prema poslednjim podacima oko 1,7 miliona ljudi.

Prvi susret sa Viklijem imao sam pre 25 godina, kada mi ga je neko, ne mogu više da se setim ko, doneo iz daleke Australije. Od tada do danas moja ljubav prema Vikliju traje i traje toliko da kad kod čujem da neko ide „tamo dole“ molim da mi pokupe što više brojeva mogu. U međuvremenu je taj problem nestao budući da se najnormalnije može kupiti digitalna replika u bilo kom od svetskih e kioska.

U čemu je tajna ovog časopisa koji ima i svoja izdanja za Singapur i Maleziju? U tome što se obraća čitaocima. Vrhunsko anglosaksonsko novinarstvo, životne priče običnih ljudi, društveno angažovanje. Naravno, sve je garnirano sa pričama o poznatima, mada u Vikli ne može da uđe svako ko je poznat – to mora da se zasluži. Vikli je postavljao i postavlja standarde, kriterijumi po kojima se radi su izuzetno visoki, što je još važnije – svedok je vremena. Uspeo je ono s čime malo novinskih naslova može da se pohvali – da insistira na kontinuitetu. Ništa se ne dešava samo danas. Zalagao se i zalaže se za bolji položaj žene u australijskom društvu, za pomeranje granica, pokušava da shvati žene kakve one stvarno jesu u svim vidovima i slojevitosti njihovog položaja. Teško je Vikliju naći pandan ovde u Evropi ili u Americi. Možda bi se moglo reći da je to, ali samo uslovno, mešavina nekadašnjeg zagrebačkog Svijeta i beogradskog Bazara iz osamdesetih kada je u pitanju kvalitet. Vikli prati nove trendove, ali ne zaboravlja ni kontekst u kome nastaju. Ono bez čega nijedan broj ne može da se zamisli su knjige. Od deset do do dvanaest strana posvećeno je knjigama. Prikazi i kritike knjiga su odlični. Dobijete sjajan pregled književne produkcije: odmah vam je jasno šta treba od knjiga da pročitate, a šta da izbegnete. Nijedan broj ne može da prođe bez recepata, kuvarice, koje Vikli izdaje decenijama posebno, nezaobilazan su deo tamošnje kulture življenja. U svakoj kući je barem po jedna što je ostala od bake. Dok čitate ovaj časopis naprosto znate da je sve u redu i da je sve onako kako po redu stvari treba da ide. Tradicija i kontinuitet nisu nešto anahrono i nazadno, već dobar izvor za nove ideje. Često to nažalost zaboravljamo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari