Brat Merton

Takva jedna odista ljubavna knjiga jeste „Nepoćudni Merton“, zbirka odabranih dnevničkih zapisa i pesama Thomasa Mertona (1915 – 1968), koju je priredio i za nju pesme i zapise preveo Vojo Šindolić (Ex libris, Rijeka, 2019).

Kakav je čovek, takva je i njegova vera. Kakav je čovek, takav mu je i Bog. Bog Tomasa Mertona, ostao je za njim i posle njegove smrti takav kakvog bi svako čistog srca poželeo za sebe.

Javlja nam se taj Mertonov Bog iz Mertonovih pesama, sasvim očigledno, kao u pesmi „Prva lekcija o čovjeku“: „Čovjek je najtužnija životinja/ On počinje u zoologiji/ I gubi se/ U vlastitim lošim vijestima“. Eto, dakle, Boga izgubljenog! Iza lepo ili rđavo sročenih vesti o nebitinim događajima, lažnih vesti o istinama i varljivih o lažima, ujedno sa uklonjenim horizontima mogućih života, uklonjen je i Bog u izgubljenom, čamotnom čoveku.

Javlja nam se Mertonov Bog i iz Mertonovih posthumno objavljenih dnevnika i putopisa, sa Aljaske, sa Kube, iz radosti njegovih susreta sa neznancima čija su mu srca otvorenija od srcâ onih za koje je verovao da ih dobro i dugo zna…, iz duboke Azije i njenog budizma, iz opatije Getsimani (Gethsemani) u severnoameričkoj državi Kentaki, u kojoj se nalazi manastir za našeg kaluđera Mertona i otšelnička njegova koliba na rubu šume, u kojoj sozercava, moli se, putuje u mislima, čezne za ljubljenom, čita, piše knjige i vodi dnevnik.

Bog tog monaha trapističkog reda javlja se, naročito jasno, kao zraka sunca, u onom zapisu od 12. aprila 1966, u samostanskoj ambulanti, dok „tuda se vrzma puno neiskrenih i duševno poremećenih svećenika“: „Za Uskrs sam se osjećao prilično ošamućeno. Ali danas sam iznova meditirao sat vremena i polako počeo dolaziti k sebi“, jer Bog se javlja u prisebnosti, koju katolički redovnik Tomas Merton, evo, postiže zen meditacijom.

„Mi prihvaćamo različitosti, mi djelujemo različito, i mi idemo dalje od razlike“, rekao je Merton poslednjeg dana svog života, na predavanju u Bangkoku, 10. decembra 1968. godine. Tog dana smrtno je stradao od strujnog udara u hotelskoj sobi.

Unajkraće rečeno,Tomas Merton, čovek koji je znao razlike. U jednoj reči, to je taj Bog! On se krije u razlikama, a pojavljuje se među nama kad se usudimo da zakoračimo dalje od razlika, ostavljajući ih za sobom neoštećene.

Tog najređeg među bogovima, ako hoćete, jedinog pravog i ljubavnog među njima, Merton je bio redovnik. U svom stvaralaštvu i susretanjima, njega je stvarao i za sobom ostavio u životu. Bio je prestupnik po njegovom obrazu.

Pravila koja je prekoračivao, Merton je prekoračivao nežno, pokazavši nam da granice među razlikama nisu oštre i da među njima nisu razapete žilet-žice i da uistinu nema postrojenih čuvara na njima, naoružanih do zuba – kako to inače vidimo, sagledavamo i predviđamo.

Video je u svom životu Merton Hrista u svojim susretima ne samo sa hrišćanskim svecima nego i sa sufijima, sa budistima, Jevrejima, marksistima, dakle, tamo gde gde se Hrist doista pojavljivao u pročišćenim srcima ljudi, bez obzira na njihove verske, nacionalne i kulturne tradicije, a upravo unutar tih verskih, nacionalnih i kulturnih tradicija.

Jer iz svake se tradicije može ići dalje od razlike koju ona uspostavlja, ka horizontu, ako hoćete – ka visini. Potrebno je, naime, iskoračiti iz „zajedničke opsjene“.

Najdivnija svedočanstva Mertonovih dalekih istupanja izvan uspostavljenih granica razlike, jesu njegova ljubav prema marksističkoj teoriji, na osnovu obostranog nepoverenja hrišćanstva i marksizma u „tvrdnje svijeta“, i celovita, duševnoputena ljubav prema M, ženi njegovog života.

„Pojam otuđenja je temeljno marksistički, a zapravo znači da čovjek koji živi u određenim ekonomskim uvjetima više nije vlasnik svoga života i ne uživa u plodovima svojeg rada. Njegov život više nije njegov… Kršćanstvo je protiv otuđenja. Kršćanstvo pruža otpor otuđenju od života. Jedan marksistički orijentirani um može cijeli ‘Novi zajvet’ tumačiti kao protest protiv religioznog otuđenja.“

Pisao je Merton da je svestan samog sebe kao sveštenika koji ima ženu. Ta ljubav, neprocenjivo mu je iskustvo uzajamne posvećenosti. Nije se odrekao zaveta monaštva. Nije se odrekao ljubavi koja je i puteno strastvena.

M. je, veli on: „Strahovito zapaljiva, lijepa, nije opatica, i gotovo tragično je puna strasti i posve otvorena.“ Zatim: „Ova dostojanstvena i divna stvar u kojoj zajedno sudjelujemo upravo je ono što ljubavnici danas vrlo rijetko rade. Polako se pomjeramo prema potpunom tjelesnom dozrijevanju ljubavi, usporena priprema našeg cijelog bića. Poput sazrijevanja jabuke na suncu… jučer se dogodila ta polagana, postupna, nova etapa sazrijevanja i moć te duboke, tople seksualne ljubavi… Umjesto da se osjećam nečisto, osjećam se pročišćeno… Osjećam se ljudski.“

Najzad, i ovo: „Mi se uporno nadamo jednoj jedinoj stvari – da ćemo naposljetku biti zauvijek sjedinjeni na nebu!“

Ostavio nam je, dakle, Merton prokušano svedočanstvo i o tome da je istinski seksualni akt poput molitve.