Buna husinskih rudara

Taj kalendar Evrope je nezvaničan, nejavan, ali postoji. Evropa danas ne priznaje, dakle, svoj kalendar.

Tuzlanski, bosanski, jugoslovenski, represijom kraljevine krvavo ugušeni štrajk rudara Kreke u decembru te 1920. godine – o kome čitalac osnovne precizne podatke može lako naći u nekoliko sekundi na Internetu – imao je snažan evropski odjek, naročito u Francuskoj, jer je Francuska tada pod upravom Socijalističke partije koja nije bila otuđena od sindikalne borbe radnika.

Evropski odjek ovog otpora eksploataciji u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je bila podjednako surova kao i danas, bio je toliko snažan da je uticao na preinačenje smrtne kazne mladom rudaru sa Husina, Juri Keroševiću, na dvadeset godina tamnovanja.

Presudni agitator i uzbunjivač tadašnje radničke Francuske za život naših rudara bio je mladi novinar i pisac Miroslav Krleža.

On je svojim pisanjem jednog nevinog čoveka, dakle, spasao vešala.

To treba uvek imati na umu kad se govori o Krležinom književnom stilu – to je, naime, estetika koja spasava nevine ljude odmazde nepravednih.

Jure Kerošević, taj snažni duh, koji se isekao u sudnici kako bi odložio izvršenje svoje smrti, a Krleži dao vremena da ga odbrani, ne jednom bio mi je snažan oslonac u inspiraciji.

Delove dveju svojih pozorišnih predstava posvetio sam Juri Keroševiću.

U zagrebačkoj predstavi, u produkciji Montažstroja, „Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo“, u kojoj je Vili Matula na Krležinoj razini igrao Miroslava Krležu, odvija se ovaj dijalog autora predstave i Krleže:

Dramaturg: „Jure Kerošević, mlad čovjek, bijedni rudar, husinski rudar, u borbi za svoja pogažena radnička prava, osuđen na smrt, pod vješalima je, isjekavši se, postavio temelj za ono što će se nekoliko desetljeća potom nazvati konceptualnom umjetnošću. Taj Keroševićev performance postaće nedostižnim idealom i jednoj Marini Abramović u njezinim nastojanjima.“

Krleža: „Vi, Pakoviću, dobro znate što ja mislim o ovim vašim opasnim kombinacijama. Pa jedno je, molim vas, rezati se pod vješalima za goli život radničke klase, a nešto posve drugo rezuckati se po umjetničkim galerijama kao umjetnina, kao muzejski eksponat, kao prigodna roba bogatim kolekcionarima i dilerima umjetničkim djelima.“

Dramaturg: „To je, eto, Miroslav Krleža! I stoga nije čudno što upravo Krleža na duši nosi život Jure Keroševića, ali tako što ga je svojim akcijama otrgao iz pandži smrti. Pod utjecajem Krležinih govora i tekstova i zbog Krležinog organiziranja u prosvijed studenata zagrebačkog sveučilišta, Juri Keroševiću je kralj Aleksandar Karađorđević, taj drski diktator i ordinarni tat, morao preinačiti smrtnu kaznu u dvadeset godina robije. Krleža je time pružio nepobitan dokaz o postojanju vlastite duše. Da bismo bili sigurni da imamo dušu, moramo biti spremni da pod svaku cijenu spasimo nevino optuženog čovjeka i da ga iz smrti vratimo u život. Osim toga, Krleža je spašavanjem Jure Keroševića dokazao da se duša stiče isključivo u borbi za socijalizam. Jer, Krleža je jako dobro znao praviti razliku među ubojstvima. A mi, uljuđeni građani i građanke, ne usuđujemo se danas praviti razliku među ubojstvima. Mi ne umijemo uočiti nepravdu u tome. Jer zlodjelo koje u borbi za svoju slobodu počini onaj tko je eksploatiran, tisuću je puta manje od nepravde koju mu svakodnevno čini onaj tko ga eksploatira. Krleža je to dobro znao, i za njega nije bilo dvojbe da je Jure Kerošević nevin čovjek koji je upravo stoga ubio.“

U predstavi „Crkva bosanska“, koju sam napravio sa izvanrednim ansamblom Narodnog pozorišta Tuzla, u njegovom mladokrležijanskom naponu, Jure Kerošević, posle sto godina, svojim sugrađanima, svojim zemljacima govori:

„Kozanostra vlada ovom zemljom što se još uvijek, u po svoga imena, Bosnom zove, a Bosna nije! Komorati moji, braćo Bosanci i sestre Bosanke, podijelili su vas u nacionalne torove, da ne vidite ono u čemu ste isti: isti ste u bijedi, isti – u praznoj budućnosti vaše djece. Djecu ste primorani odgajati isključivo kao poslugu za vaše nacionalne bogataše. Rudari, braćo moja, radite u istim uvjetima kao i mi prije 100 godina. Mi smo krvavo živjeli, ali, mi smo se krvavo pobunili. Mene, Juru Keroševića, zbog toga su osudili na smrt, pa su mi kaznu preinačili u dvadeset godina robije. Ali, drugovi i drugarice, potom smo se oslobodili! Za slobodu se mora podnijeti žrtva. Vaše javno dobro, tajkuni i njihovi političari tale u privatne posjede. Njihova zlatna, bijesna mladež nekažnjeno gazi izgladnjelu radničku djecu na ulicama, automobilima čiju cijenu vaš rad ne može postići za cijelog vašeg radnoga vijeka. Ako danas ne uradite ništa, sutra – kad rat opet bude profitabilniji od mira, a smrt skuplja od života – naša će se uboga djeca iznova međusobno klati! I eto nama novih Srebrenica, novih Kazana, novih Ahmića, Mostara, Višegrada i drugih pokoljišta po cijeloj Bosni!“