Jasenovac

Napisao je knjigu o tome, „Oslobođeni Jasenovac“, da se zlo nikada ne vrati. Knjigu o džehennemu na zemlji, da se on više ne ponovi, da više niko među Jugoslovenima drugom ne čini pakao.

Bio je Prvi maj 1945. godine. „Sava je ovdje – pred Jasenovcem“, piše Sijarić, „široka voda. Reklo bi se da je ovdje i duboka. Gledam njeno vodeno ogledalo, po kojem je prileglo proljećno sunce. To proljećno sunce nije danas veselo. Nego je danas to proljećno sunce tužno – jer ono pada po leševima!“

„Okretali smo se desno i lijevo“, piše Sijarić, „i gledali ljudske leševe. Nosi ih voda. Crne se na njoj kao kakve tačke koje se miču, putuju. Neke voda nanosi k nama – pa ih tako vidimo izbliza, vidimo im lica, svezane ruke, preklano grlo, naduvan trbuh, sagorjelu kožu… Voda ih nosi, okrene ih, prevrne. Oni koje zauzme matica rijeke prolaze brže, a oni koje izbacuje na krajeve zaostaju: zaostaju tako kao putnici koji su se na putu premorili… Na sebi nemaju gotovo ništa – komad haljetka koji se na njima crni, ili ni to, nego im na suncu sijevaju goli trbusi, kukovi, leđa, noge, šije – već kako kome i kako kad“, piše Sijarić.

„Poneki je od njih ženski leš, a neki muški – a podjednako su goli svi. Nad njima se viju rojevi muha, pa tako i ti rojevi odlaze niz Savu. Imena svoga te žrtve nemaju. Život je u njima ubijen možda jutros, možda juče, možda prije dva i tri dana, i one su sada tu na vodi takve: bez života, bez imena, bez isprava, bez svojih muka…, i voda im je još jedini njihov put kojim im valja putovati, tako mrtvima“, piše Sijarić.

„Evo najzad živog stvorenja“, gotovo s radošću u jezi osećanja koja ga dave, prigušeno usklikne pisac.

„Pravog živog stvorenja u ovome mjestu koje je nosilo ime grada – evo rode! Bijela, visoka, kao gomila snijega prema nebu – jer stoji na jednoj nozi, na jednom vrlo visokom odžaku, oko kojeg se zidovi nisu održali. Stoji i gleda nekud u daljinu. Tu joj je i gnijezdo – crni se, veliko, cijela gomila granja i zemlje – i u njemu ona! Roda!“, piše Sijarić.

„Noga joj je duga i tanka kao vlat žita, i ako se čovjek dobro ne zagleda, ne može joj ni vidjeti nogu, pa se čini da se ta ptica ni na čemu dolje ne oslanja, nego da lebdi nad crninom pod sobom – onako bijela, i sama! Ponekad se okrene i gleda ispod sebe opustjelo naselje, tako kao da se čudi i pita: šta je to bilo; šta je to moglo tako da bude, tako da se dogodi, tako da se učini! A svijet je dolje pod njom izgledao kao da je doživio potop – koji je u svom gnijezdu, u Nojevom kovčegu, preživjela samo ta ptica, ta roda. Stala je najednom da klepeće kljunom – da se bilo kome javi, i to je bio jedini glas koji se u ovoj pustinji čuo…“

„Evo – preda mnom je“, prenuo se pisac kao iza sna, „još jedan trag ubice, još jedna stopa koju je za sobom ostavio. To je gomila krvavih ostataka odjeće, obuće. Onih koji su nosili ova muška odijela, ove krvave ženske košulje, ove u grudve slijepljene krpe – više nema! Nema ruku koje su se uvlačile u ove rukave“, piše Sijarić, „ni nogu koje su oblačile ove čarape. Podigao sam iz gomile jednu krpu, a za njom se digle i ostale – podigla se odozdo cijela gomila rublja, odijela i obuće, jer se sve to slijepilo u jednu gomilu. Ukorubilo se od ljudske krvi, i prilijepilo jedno za drugo. Podižem jednu dječju čarapicu. Kaljava je od zemlje i od krvi ukorubljena. Dijete je moglo imati dvije godine. Tek na ovaj svijet, pa sužnik…“, kaže Sijarić.

„Evo i drugog krvavog ostatka zasužnjenog djeteta ovdje u logoru, to je dječji siperčić! Ona mala dječja maramica što se djeci veže oko vrata – da se ne prljaju kada jedu. Na njemu je crvenim koncem izvezen puž. I kad god je dijete sagnulo glavu, moglo je da vidi na prsima puža.“

Odjednom, kao sa nekog drugog sveta, pojavljuje se u daljini jedna ljudska prilika.

Ćamil joj dovikuje, kao da je video vaskrslog: „Hej, stari! Stani! Ne bježi! Stoj! Neću pucati! Stani! Molim te, stani! Ti, živi čovječe među stotinama hiljada mrtvih! Stani, ko boga te molim! Spusti ruke. Ko si? Odakle si? Šta tražiš ovdje?“

„Tu među leševima“, govori čovek, „tražim tijelo svoga sina, koji mi je zatočen prije dvije godine. Tražim ga među mrtvima, ne bih li ga prepoznao. Dosad ga nisam našao, ili sam ga našao, ali ga nisam prepoznao. One tamo, daleko od obale, ne mogu dobro da osmotrim, ne vidim.“

„Pa šta ćeš?“, pita ga Ćamil.

„Tražiću. Neću otići dok sina ne nađem“, kaže čovek.

Bio je to 1. maj 1945. godine. Ćamil Sijarić je ušao u džehennem, da niko drugi potom nikad ne uđe u njega na jugoslovenskoj zemlji.

Gledao je Ćamil tog dana u pakao, da ga niko drugi posle njega ne gleda.

Napisao je i objavio knjigu o tome, veličanstvenu, potresnu, „Oslobođeni Jasenovac“, da se zlo masovnog uništenja ljudi zbog nacije nikada ne vrati, da nikome ne bude nova tema.

Ali, zlo se vratilo posle pedeset godina.

Knjiga Ćamilova nije opametila.

Niko je nije ni čitao, nikom nije palo na pamet da je uvrsti u školsku lektiru, tu genijalnu našu knjigu o monstruoznosti ljudi u krdu, nikom da prema njoj, tragičnoj, dubokoj, snimi igrani film.

I opet je potom bio pakao na jugoslovenskoj zemlji. Iznova džehennem.

Kad ćemo se, braćo, ponovo klati i jedni drugima rušiti crkve i džamije, biblioteke i škole, paliti kuće i silovati žene?