NDH, njen teatar i njegov glavni reditelj

Tog dana, pre sedamdeset četiri godine utemeljena je Nezavisna država Hrvatska, ta država „krvne zajednice“ u ime arijevstva hrvatskog naroda, koja će, kao kakav higijenski zavod, sistematski sebe čistiti od stranog krvnog i ideološkog neprijatelja: Jevreja, Roma, Srba, komunista, masona i, uopšte, slobodnomislećih građanki i građana; NDH, taj „satelitski kondominij osovinskih velesila pod diktaturom Ante Pavelića, poglavnika ustaškog pokreta – hrvatske fašističke organizacije“, kako je obuhvatno i precizno definiše Snježana Banović u svojoj monumentalnoj studiji, objavljenoj pre tri godine: „Država i njezino kazalište – Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu 1941-1945.“

Ove se godine ovog datuma sećamo s osobenim pijetetom, jer će se 9. maja navršiti sedamdeset godina od pobede nad nacizmom i fašizmom, i, samo jedan dan ranije, od kraha te morbidne operete od države koja se zvala Hrvatska nezavisna država. Bili su to dani pobede nad dobro organizovanim ološem kakav svet, u takvom kolu ni sprezi, ranije nije video. To vredi pamtiti, naročito danas kad malo toga velikog ima za pamćenje.

A maestralnu knjigu Snježane Banović, još svežu i nedovoljno čitanu i analiziranu, zovemo za svedoka grotesknog užasa da te i takve pogubne društvene tvorevine poput NDH neizostavno imaju i svoje kulturne živote i svoja pozorišta, u čije delatnosti mogu biti upregnuti čak i najbolji umovi svog vremena. Kakav poraz evolucije čoveka!

Najzad, indikativna je ta potreba totalitarnih tvorevina da imaju svoje pozorište, jer je pozorište, sa svojim navikama, kapacitetima i performansama, pogodno za institucionalni performativ vladajuće ideologije koja se tu može prodavati kao vid igre, zabave i, ne na poslednjem mestu, oslobodilačkog nauka.

Pozorište se tu, dakle, pojavljuje kao idealni dvojnik autoritarne državne strukture. Nije, stoga, nikakvo čudo da je najreprezentativnija institucija kulture NDH – HNK, Hrvatsko narodno kazalište, koje se, za četiri godine i jedan mesec ustaške vlasti zvalo Hrvatsko državno kazalište (HDK), a bilo je „mezimče“ te nove-drevne kulture, kako je rekao poglavnikov doglavnik Mile Budak.

Ali, čudno je to da će se u toj i takvoj instituciji, svojim pregalaštvom, od aprila 1941. pa sve do samog kraja godine 1943, isticati tad već slavni reditelj, istinski intelektualac, Branko Gavela (Gavella), koji će režirati i godišnje ceremonije u znak obeležavanja uspostavljanja ustaške vlasti, na koje, dakako, dolazi i sam poglavnik, sa svojom svitom i svojom porodicom.

Na početku ustaške ere HDK, njegov prvi upravnik, Dušan Žanko, reći će: „Naš u nebo vapijući krik za slobodom bio je u tolikoj mjeri apsolutan, da je morao pokrenuti desnicu božju i utamaniti zulumčare naše (…) a naša čežnja, hrvatska vjekovna čežnja za osloboditeljem nabujala je u tolikoj mjeri da je u metafizičkom smislu morala dovesti poglavnika našeg! I On je tu!“

Gotovo na samom kraju te ere masovnih ubistava i progona, drugi upravnik HDK, Marko Soljačić, veli: „Naše kazalište u životu NDH vrijedi barem toliko, koliko vrijedi jedna divizija vojnika. I kao što bi strašno bilo da mali narod žrtvuje jednu diviziju, isto bi tako užasno bilo, kad bi žrtvovao kazalište.“

U toj i takvoj kulturnoj misiji ustaštva i njegovog pozorišta, u tom i takvom vremenu, koje Antun Barac precizno kao vrijeme „kad su ljude po noći izvlačili iz kuća, hvatali ih po ulicama, odvodili u zatvore i logore, ubijali bodežima, kundacima, strojnim puškama“… vremenu u kojem su se mnogi „u Zagrebu držali maksime 'ne znam ništa, ne vidim ništa', iako su se progoni i deportacije Židova i Srba događale ispred njihovih očiju, u tom vremenu uništenja, učestvuje, dakle, i verovatno najveći jugoslovenski pozorišni reditelj Branko Gavela, čiji nauk o odgovornosti glumca prema humanističkom smislu reči koje na sceni izgovara, dakle, ličnoj odgovornosti, i danas rado citiramo. Kakav cinizam erudicije!

Reditelj Branko Gavela, isti onaj kojem je na daskama tog HNK, 1920. godine zabranjena postavka Krležine „Galicije“, na dan premijere, Gavela, levičar i Jugosloven, ne samo da će, u leto 1941, preći s pravoslavne na grkokatoličku veru, nego će u avgustu sledeće, 1942. godine, pisati pismo ustaškom pozorišnom upravniku Dušanu Žanku, u kojem dokazuje da je Hrvat, a ne Srbin, i to „Hrvat po vlastitom izboru (Wahlkroate)“, te da je, kako veli, NDH ostvarenje njegovih „davnih čežnja“.

Tokom tri godine, veliki reditelj Gavela režirao je, dakle, kao dvojnik onog, kako bi rekao Žanko, metafizičkog, očinskog Velikog reditelja, čije je sinovljevsko oličenje na zemlji u tim trenucima bio Poglavnik, poglavnik Pavelić.