Sotona je crkvena struktura

Kad se zaogrne mantijom, umesto šala stavi epitrahilj iliti štolu, glavu umoči u tijaru ili kamilavku, stegne apostolski štap, a na grudima mu zasjaji zvezda enkolpionoma, ovde bismo rekli ‘panagije’, i uz nju naprsni krst od suva zlata, srebra ili, najinteligentnije, nekog neplemenitog metala (računajmo na istančanu njegovu lukavost!), pa još svom časnom imenu dometne ono famozno ali istinito „DTh“ ili „Dr. theol“, doktor teologije – jer Nečastivi, da se razumemo, ne kupuje lažne diplome i ne kuje lažni novac (novac je po sebi lažna vrednost), on gradivo lako savladava i sve bitno pamti kao sam pakao – pojavljuje se, taj sotona, eto, pred nama u najzavodljivijem svom podobiju, kao pravedni rigorozni mentor, arbitar ukusa i morala, poput tajnog savetnika samog Svedržitelja. U „Otkrivenju svetoga Jovana bogoslova“, lepo piše da se Sotona, kad se predstavlja, predstavlja kao Spasitelj.

Šta sve nije u stanju ovaj nesmočivi da nametne kao magistralnu doktrinu i božanstvenu vrednost, pa da ljudi zbog nje završavaju na lomačama i u koncentracionim logorima! Jedno vreme, pitao je da li u ženi uopšte može imati duše, iako dobro zna da dušu ima i mačka i papagaj i svaka druga animalija. Zatim se naslađivao nad mukom sholastičara da izbroje sve anđele koji mogu da, makar jednom nogom, stanu na vrh čiode, kao što je danas brojnima uvrteo u glavu da tvrde kako je zemlja i dalje ravna ploča, a Darvinova teorija evolucije – glupost nad glupostima, iako je ona direktna potvrda metafore s prvih stranica Prve knjige Mojsijeve, koja se zove Postanje!

Ovom magistru nad magistrima teologije nije kuluk da se bavi perifernim stvarima, on je, štaviše i dapače, i na periferiji uvek u svom centru – pa je tako kaluđere Srpske pravoslavne crkve i redovnike Katoličke crkve u Hrvata, njihove sveštenike i svećenike, biskupe i vladike, mitropolite i metropolite, kardinale i patrijarhe, uverio da je nacionalizam njihova vera nad verama, preča i od kršćanstva i od hrišćanstva, te da tako svakog časa, svakog svog daha prekriže osnovnu eklesijastičku pretpostavku (jer kad govorimo o raju, govorimo isključivo u hipotezama), da u Carstvu nebeskom nema ni Grka, ni Jevrejina, ni Srbina, ni Hrvata, ni njima isto, jer Grk, Jevrejin, Hrvat, Srbin i tome isto, nije čovek, a Kraljevstvo Božje rezervisano je samo za ljude.

Ipak, lukavstvo Lukavoga nad svim mu lukavstvima, njegova doctrina magna kojom je zasenio čitav hrišćanski poznati svet, velemajstorski mu potez kojim je Gospodu Bogu u ovomilenijumskoj partiji dao šah, jeste vera u samu religiju kao u Boga. Toliko je, naime, našu hrišćansku raju opčinio čvrstom verom njenog klera, svojih kolega, u hrvatsko katoličanstvo i srpsko svetosavsko pravoslavlje, da njome svakog bogovetnog dana hrišćanska raja nipodaštava Prvu Božju zapovest: „Ja sam Gospod Bog tvoj i nemoj imati drugih bogova uza me!“, a Hristos, s prestola svog oca neprestano dole mora da dovikuje: „Ja nisam hrišćanin!“

Kako je moguće, pitamo se, da doktori teologije ne vide tako očiglednu stvar, da je istorijsko hrišćanstvo, sa svojim velikašima i mejnstrim kredom u apsolutnom neskladu s misijom Isusa Nazarećanina i njegovih istinskih sledbenika, koji su tu, među nama, u neprekidnom stradanju dve hiljade godina, što kao hrišćani, što od hrišćana? Upravo u tome jeste genijalnost Lucifera.

Dočarana očiglednost, jasna je ako ne svima i ako ne svekolikom kleru, onda makar doktorima teologije. Oni sve to dobro znaju, ali o tome ne govore, ili, kad se i nakane da o tome govore, govore necelovito, dakle nekonkretno, nejasno, u metaforama i parabolama, što su omiljene stilske figure i Lucifera i Isusa. Oni, teolozi, o tome ćute, jer od tog ćutanja mogu udobno da žive, a ako bi o tome progovorili, morali bi da iskuse sudbinu Isusa i apostola. Stoga kažu: „Ćutanje je zlato“, a Isus veli: „Od zlata se liju idoli.“

Da teolozi povremeno promole glavice ispod tijara i kamilavki, iznad katedri, i izvire iz oltara, pokazuje i zajedničko pismo jednog protestantskog, jednog pravoslavnog i dvojice katoličkih teologa, koje je, pre nekoliko dana, osvanulo u zagrebačkom Jutarnjem listu pod naslovom: „Naš ‘Ne’ šutnji teologa koja omogućuje zlouporabu kršćanstva“. U tom podužem pismu Zorana Grozdanova, Srećka Koralije, Stipe Odaka i Branka Sekulića, u ime „hrvatskih teologa“, kaže se: „Dogodila se pljačka društvenog vlasništva i privatizacija ispunjena kriminalnim potezima – akademski teolozi su uglavnom šutjeli. Dogodili su se zločini nakon rata – teolozi su, uz vrlo rijetke iznimke, mahom šutjeli… Također smo svjedočili vrlo uskom vezivanju kršćanskog i etnonacionalnog identiteta… Za to vrijeme, akademski teolozi zaogrnuti plaštom nevidljivosti negdje drugdje gledaju… O čemu hrvatski teolozi govore kada šute?… Govore o svojemu strahu pred izlaženjem na javni prostor. Uz to, oni svojom šutnjom govore o crkvenim strukturama zbog kojih se plaše govoriti.“

Kad govorimo o najbolje obavljenom poslu Gospodina Sotone, eto odgovora o čemu govorimo, o „crkvenim strukturama“: „Strukture ga dobro furaju.“