Sa Alojzijem Stepincem, kardinalom i nadbiskupom zagrebačkim, susreo sam se nekoliko puta, naravno, imaginarno – u duhu, kako se to lepo kaže.
U tim susretima, Stepinac je, međutim, bio realan, jer je bio prepušten onome što je doista govorio i činio u stvarnosti. Kako je već godinama na dnevnom redu njegova potencijalno svetačka sudbina, pomenuću se tih naših susreta sa jedinog mesta na kojem su oni i bili mogući pred drugima – iz pozorišnih predstava, jer se iz njih jasno sagledava etičko stanovište za ovu verovatnu i moguću kanonizaciju.
Najpre, sreli smo se u mojoj zagrebačkoj pozorišnoj predstavi „Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo“. U njoj se ovaj kardinal prvo pojavljuje u songu, opevan sopstvenim svojim rečima, dakle, autoportretiran:
Otpočne muzika, „Wiener Walzer“ Johana Štrausa, a na zidu Leksikografskog zavoda, projektuje se naslov: „Koral Alojzija Stepinca“. Sopran peva: „Zanimljivo je/ kako je Sotona dobro uočio/ silno važnu ulogu žene,/ te je pod parolom lažne emancipacije/ rabi za svoje svrhe/ kao nikada do sada u povijesti čovječanstva.// NDH stvorena je Božjom milošću,/ mudrim i požrtvovanim radom Poglavnika/ i ustaškog pokreta/ te voljom naših saveznika.// NDH je Božje djelo -/ najzamašniji događaj u životu hrvatskog naroda…/ davno sanjani i željkovani ideal/ U našim žilama življe je zakolala krv,/ u našim grudima življe je zakucalo srce!/ Nitko pametan toga osuditi ne može…/ ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom/ upisana je u ljudsko biće i Božja je zapovijed!// Hrvati i Srbi dva su svijeta…/ i nikada se neće približiti osim čudom Božjim./ Shizma (tj. pravoslavlje) najveće je prokletstvo Evrope,/ skoro veće nego protestantizam./ Tu nema morala, nema načela,/ nema istine, nema pravde, nema poštenja.// Pa kada ih morate odvesti u logore,/ dajte im barem vode,/ ne vodite ih kao stoku u vagonima,/ vodite ih kao ljude.“
U istoj predstavi pominje ga i Miroslav Krleža, u svojoj poslednjoj reči, pre nego što će biti obešen po smrtnoj presudi donetoj na osnovu specijalnog Lex Krleža: „Možete li vi doista živo predstaviti sebi, kako je to strašna stvar, ovakva lica u kazalištu koje nije kazalište, u predstavi koja nije predstava, buljuci nezaposlenih muškaraca koji moraju početi jedni drugima vaditi oči i glodati kost, i jedni druge optuživati za svoju nesretnu sudbinu, kako bi uvećali onaj provijant u dvorima političara i tajkuna i crkvenih otaca, i ova zvona sa crkve koja, umjesto sućuti njegovim žrtvama, izražavaju počast krvavim djelima ustaškoga kardinala. Nečastivi se križa, dok u krvavog boga nitko više ne vjeruje, napravivši sebi boga od religije, od crkve, od Kaptola, cezarovsku vjeru…“
Treći moj bliski susret sa (raz)blaženim kardinalom, odvija se u Crkvi Svetog Dominika, u zadarskoj mojoj predstavi „Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom“. Kad se suoči sa ženom opasanom eksplozivom, koja preti da će, sa dve svoje kćeri, razneti Vatikan ukoliko njegov poglavar, na osnovu do sada učinjenih presedana, ne nastavi s temeljnom reformom Katoličke crkve, papa, pre nego što i čuje njene zahteve, u nesporazumu, reaguje ovako:
„PAPA (ugodnim tonom, bez himbe, ozbiljno, kao liječnik pacijentu): Dobro govorite talijanski, ali shvaćam da vam to nije materinji jezik. Odakle nam dolazite?
ŽENA: Iz Hrvatske, iz Zadra.
PAPA (planuo je tako naglo da se je žena prepala i, istodobno, zabrinula da će od te svoje nagle kretnje aktivirati eksploziv): Zar je taj upitni blaženik toliko važan da zbog njega hoćete razoriti Michelangela i Rafaela? Što je to s vama u toj Hrvatskoj, ljudi moji!
ŽENA: O čemu vi to, što je vama?! Umalo nismo izginuli od vašega bijesa!
PAPA (gnjevno):Tisuću sam puta o tomu govorio vašim biskupima, i upravo nedavno vašem zadarskomu monsinjoru Puljiću, i reći ću to sad i vama, pod prijetnjom smrti i razorenja hrama Božjeg: komu je na korist da se svecem proglasi onaj čija svetost nije neupitna? Isukrist nam je pokazao put stradanja kao put naše odgovornosti. Gospodin nam je Sina svojega poslao da, kroz najgrozomorniju muku, nama, sljedbenicima NJegovim, pokaže što nam je zadaća u vremenima pogibeljnim! A taj vaš uzoriti, ostao je živ i zdrav dok su oko njega klali i djecu…
ŽENA: Ali…
PAPA: Molim vas, ne protivrječite mi! Najprvo šalju biskupe, pa podmićene episkope Srpske pravoslavne crkve, a sad teroriste… Kakva je to Crkva tamo kod vas! Ni pod vašim barutom neću na to pristati, ne mogu! Shvaćate li? Jednoga dana taj će Alojzije biti proglašen svecem, jednoga dana, nema sumnje, ali tek kad učini čudo! Čudo koje uistinu može izraditi njegovu svetost jest čudo izmirenja Hrvata i Srba. Ako on to može učiniti sada, mrtav u Gospodinu, kad to nije mogao učiniti u životu, onda jest svetac. Morate razumjeti tu tajnu kršćanstva: moć Svetoga Duha djeluje i posmrtno.“
Na kraju, nema tajne. Kome je Stepinac svetac, Pavelić mu je anđeo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
