Hrvatski premijer Zoran Milanović kao da je bio u Marićevića jaruzi u Orašcu na Sretenje, a ne u Kninu na dan obeležavanja „Oluje“. Izviždali su ga „radikalni elementi“- fanovi Gotovine i Markača. Iako je Milanović održao solidan domoljubni govor, prošao je gore nego Mirko Cvetković, Tomislav Nikolić i princ Aleksandar Karađorđević u Orašcu zajedno.


Ako Srbi i Hrvati jednom treba da dosegnu uzor Nemaca i Francuza, što je opšte mesto balkanskih utopija, to bi značilo da sutra na kninskoj tvrđavi, pored hrvatskog vrha, treba da se pojavi i neki Dačić, Nikolić ili Vučić. Ako ne već neki Ljubiša Diković. Da Srbi uvaže oslobodilačke komponente „Oluje“, a da se u Hrvata primi svest o zločinima i masovnom etničkom čišćenju. Pošto to zaista deluje kao utopija, onda je bolje navići se na život u protivurečnostima. I možda najozbiljnije shvatiti reči američkog novinara Krisa Hedžiza da „Hrvati imaju previše kompleksa, a Srbi premalo“. Protivurečnosti treba tražiti u najbanalnijim primerima. Recimo, kada Jelena Rozga (eks „Magazin“) napravi nekoliko dobrih tezgi u Srbiji, čak ovde peva i na Veliku Gospojinu, da bi posle pevala na proslavi „Oluje“ u Kninu. To je jednostavno stvar tržišta, a moralisati na tom nivou je stvar licemerja. Ono što se zove „jedinstveni kulturni prostor“ (donekle i ekonomski) i ono što su „kontradiktorni nacionalni narativi“, ne mogu uvek postojati kao dve paralelne sfere. Nekada se moraju negde sresti. I tu nije lako biti Oliver Dragojević, čija je principijelnost ponekad zaista lekovita. I nije tu sve stvar nostalgija. Kad nečija tetka ode na koncert Tereze Kesovije u Centru Sava, to se tako može nazvati, ali kad neka klinka u Srbiji koja se rodila u vreme „Oluje“ sluša Ninu Badrić, kakve to veze sa nostalgijom ima?

Kako sad simpatično zvuče i izgledaju stereotipi o Srbima i Hrvatima na tragu „Šovinističke farse“: Hrvati uštogljeni do nivoa feminiziranosti, a Srbi neotesani do nivoa mačo prostote. Varate se ako mislite da su danas u Hrvatskoj svi stereotipi negativni. Naprotiv, ja bih voleo da živim u Srbiji koja bi se sastavila od nekih hrvatskih stereotipa. I tu ne mislim samo na staru opsesiju hrvatske desnice da Srbi nikad neće propasti dok imaju Engleze (kako sad gledate na Vučićevo traženje ekonomskih savetnika po Britaniji?), iako je omiljeni stereotip srpske desnice da su nas baš Englezi i Čerčil zavili u crno. Imao je Božo Skoko zanimljiv tekst nedavno o tome u zagrebačkom „Večernjem listu“. Tu piše da mnogi Hrvati iako je njihova zemlja u EU, misle da se Srbi mnogo bolje snalaze u diplomatiji, da su čak svog čoveka postavili na čelu UN, da je Srbija već izašla iz recesije, da sudbina NIS-a, te energetska agenda Nikolića i Putina, izgledaju mnogo moćno u odnosu na pitanje „a gde je naša INA“? Hrvatska možda mašta više o investiciji tipa Fiata nego što paćenici s Ibarske magistrale maštaju o hrvatskim autocestama.

U pomenutom tekstu se ukazuje da se Hrvati vole odricati svega što „sto posto“ nije njihovo: I Tesle i Andrića i Radeta Šerbedžije, dok Srbi čine da sve to „sto posto“ imaju. Ulaskom u EU, Hrvatska se verovatno spasla raznih „jugosfera“, pa će i to, nadajmo se, doprineti sve većoj lekovitoj ravnodušnosti između dve zemlje i naroda – da se smanji iracionalno, kako bi običnim ljudima (i postradalima) bilo lakše. U Zagrebu je mnogo simpatična i popularna opaska da ulaskom zemlje u EU Srbi sve više postaju „Bugari“. Mada, ponekad se zapitajte na šta bi ličio hrvatski javni diskurs da nije bilo domovinskog rata. Čime bi bila popunjena ta praznina? Da li bi bez mitologizacije i tabuizacije rata bilo baš toliko „mržnje prema Srbima“ da popuni taj prostor. I koliko s te pozicije deluje promašeno srpsko krvavo parodiranje Pruske po Balkanu. Nije bilo lako biti Srbin u Hrvatskoj u vreme dolaska Tuđmana na vlast. Ali, kad s ove distance pogledamo; da li je bilo realnije da Tuđman pobije 300 hiljada Srba ili da dobar deo njih sada budu građani EU?

Pita me juče na onu vrućinu jedna dokona konceptualistkinja: „Da li ti se koncert Ace Lukasa koncepcijski uklapa u Guču?“ U smislu neminovnog procesa egzitovanja Guče – da. Rekoh. Tačnije – napuštanja faze klasičnog sabora i prelaska u fazu festivala kao merkantilnog stadijuma vašara. Ali, kad je već pitala, ja joj kažem i sledeće: Mnogo je bitnije da Aca Lukas u Srbiji popunjava ogroman prostor koji bi mogao da popuni neki naš Tompson da ga imamo. Samim tim, sa svojom poetikom Lukas pacifikuje taj prostor, i čak postaje deo „jedinstvenog kulturnog prostora“, jer ko od Podujeva do Rovinja ne razume ono „kradena su moja kola, sobu delim pola-pola“. Zamislite da Aca peva isključivo nešto tipa „Romanija i Dečani stari…“

Dačić je članovima Glavnog odbora SPS poručio da je Srbiji potrebna „perestrojka“. Ako ga je Vesna Pešić uporedila sa Čerčilom, zašto on sebe ne bi sa Gorbačovom? Poslednji sovjetski lider je razgradio staljinizam, ali mu nije bila namera, kako je primetio Milovan Đilas, da potkopa i lenjinizam. Dačić je u dobroj meri već razgradio nasleđe Miloševića, ali ako zaista hoće „perestrojku“ (ne zaboravite to je to vešto simulirao i Milošević, a Gorbačov je s ovacijama dočekan u Beogradu), on mora da razgradi srpsku partokratiju. Gorbačov je stajao pred društvenim slojem iz kog je sam potekao – birokratijom; tačnije njenom mutiranom sovjetskom verzijom – nomenklaturom. To je bio ogromni, privilegovani, sloj od 18 miliona ljudi u celom SSSR-u. Nomenklatura je bila „nova klasa“ po Đilasovom određenju. Mi u Srbiji danas takođe možemo govoriti o jednoj „novoj klasi“- nastaloj u simbiozi miloševićevsko-radikalskih i dosističkih karijerista. Ima tu i iskusnih birokrata, ali i prazilučkih japija – jajara koji prave koncentrične (međupartijske) krugove u odnosu prema javnom sektoru, tajkunskoj sferi, mafiji i stranim lobistima, čime se tranzicija pokazuje kao loša beskonačnost. Valjda je o lomljenju tih mislio premijer.

Predsednik Nikolić je odlikujući „Službeni glasnik“ uneo malo kafkijanske atmosfere. U obrazloženju se ističe da „Glasnik“ štampa kapitalna izdanja stručne i teorijske literature i tako dalje. Pa je l' to predsednik odlikovao Radoša Ljušića ili Slobodana Gavrilovića? Da li je odlikovanjem podržao v.d. Ljušića ili poručio da treba da dođe neko ko će opet praviti kapitalna izdanja? Uglavnom, čestitke primaju svi: I Ljušić, i Gavrilović i njihov prethodnik Branko Gligorić.

Malo i o rekonstrukciji: Kako bi izgledalo da Zorana Mihajlović bude premijerka, kad se već tako ponaša? Ali, da Dačiću ostave MUP? Zar ne izgleda elegantno? Mislim, samo do izbora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari