Ivan Džidić

Ima neki TV kanal, čini mi se 24 sata kuhinje. Natrčah na to neki dan, baš dok jedan mladac, jeste Portugalac, ali svejedno, priprema škampe na buzaru.

Naiđoh na ovaj stari papir, zaboravio sam ga i zaturio davno, ne znam je li kad "išao" negdje, ili nije, ali čini mi se to nebitnim, nije zgoreg ni za ponavljače, ni za novoprispjele.

Evo sam odsjedio jedno sat vremena, pred ovom spravom, bi' - ne bi', šta, kome, za čije babe bubrege, koga boli hoću li, ili neću, a opet rekao sam da hoću u zadnji tren...

Tamo negdje od onog masakra u Nici, boluckala me je lijeva ruka, posebice u zglobu šake. Ali ne toliko da mi Nica ne bi odvukla pažnju. I sječanje na par proslava 14. srpanjskog jula, u Pakoštanima, davnih nekih godina.

U Mostaru su, među ostalim dvije "stvari" na cijeni. Psovka i komentar, omiljen mi, posebice kad je riječ o kakvom crnjaku - Nije to bez neke, ili samo - nije bez neke.

Evo sedmi je srpanj, ali u ovim krajevima Sedmi je juli. Zapravo bi trebao biti, ali nije, osim u zanemarivom broju slučajeva.

Ako nisam opet nešto po običaju izmiješao, i teror i izam nešto su slično odijevanju, obuvanju itdnju, nešto što od kada se ljudska vrsta navalila razmnožavati Planetom, što kažu od pamtivijeka, pa kako ga ko računa, traju, mijenjajući samo formu i žestinu, usklađujići ih sa onim što bi u određenom periodu moglo biti moderno.

Prvo sam mislio a se zakačim za ovaj prvi prelet u povijesti Srbije, od Beograda, pa skroz do SAD.

Deveti lipanj u junu, a sto bi rekao Sidran "i dud zri/ospu se kiše i minu...". Ima li nešto novo, nema.

Davne sam neke godine, biće da je bila sedamdeset deveta, kad sam mu sobu tendenciozno, bio je zdrav zdravcat i mogao pucati šah i piti 24 sata bez pauze, ozlijepio fotoportretima, koje mu je uradio rahmetli mi prijatelj Skiba, vidio kod Sidrana u sobi razapet štrik, i na štriku štipaljkama zakačene razne papiriće. Tako je on kačio ideje i druge crtice, kako bi ih pravilno rasporedio, a da sve ne ispuca odjednom, da ima koju kad ne bude imao nikakvu. Ja sam se sad modernizirao društvenom mrežom, pa tu bilježim, a evo mi se ne da neke raspoređivati i na njih malter nabacivati. Skidam kako su mi "pri ruci".

Uzmimo na primjer da ste čitali "Malog princa". Ali koliko puta? Ako niste bar tri puta, u razmaku od recimo deset - petnaest godina, mlađi neka izaberu razmak sami, uradite to što prije. I obratite pažnju na razliku između prvog i posljednjeg čitanja... Jeste li čitali "Moskva - Petuški" Venedikta Jerofejeva.

Nema ni razloga ni vremena za još neki. Imam pametnijeg posla, a usput moram pripremiti sve za nakon pobjede, koja je neupitna. Sačekat ću samo najzadnji trenutak, to je onaj poslije zadnjeg, za predati listu sa svojim imenom, inokosnog kandidata. Skupio sam taj jedan, svoj potpis podrške, kad sam inokosan koji će mi više. Ako i bude nekih problema oko tumačenja pravila, slučajno, svi oni kojima je do sreće neka sami odu i potpišu podršku.

Eto. Izrečena je presuda i Karadžiću. U Hagu. Kako god se i odakle god se pogleda "potpuno očekivano". Kao što je očekivana sva ova politikantsko medijska halabuka, kao da nije "potpuno očekivano". U koju su se uključili, ili u koju su uključeni svi "koji do sebe drže" i svi do kojih "neko drži". Od plemenskih poglavica, preko raznih i različitih pogodnih i podobnih vračeva, do onih vračeva koji k’o biva "nisu ničiji".

Deveti mart... Onaj moj možda rođak, Vuk Drašković (veza - Slivlja, vukojebina između Nevesinja i Gacka) baljezga o još onda Europi... Zato je kasnije formirao prve paravojne jedinice... Ali dobro, on i ne zna nego baljezgati... Sad mu se pridružila i gospođa Vida Ognjenović o pedesetogodišnjoj borbi protiv jednopartijskog sistema, o tom devetom kao o domaćem rušenju jednopartijskog Berlinskog zida... Bacih oko na biografiju joj...

"Od kada me nikada nije bilo" u protekla tri tjedna (nedelja, sedmica, hefta, tižden...), ništa se novo nije događalo. A što se nije događalo ili dogodilo u proteklih brat bratu deset tisuća (hiljada, tauzena, keka, tisuc..) godina. Pa sam prelomio.