Ivan Džidić

Prvo vam sretna tri prsta, koja su od slučajno tako nekako podignute ruke rahmetli Raškovića, u mahanju nekom, preko onog možda mog rođaka koji ih je stilizirao i pretvorio u „svi, svi ...“, do evo na međunarodnom stavljanju potpisa na neki međunarodni papir glede nauke, Borisa Tadića u ulozi predsjednika svih ovdašnjih građana i blagim pogledom na predsjednika svih Srba gdje god da jesu, naročito ako su u regionu. Kojem želim sretno tumačenje značenja ta tri prsta. Pa da ih onda svekoliko stanovništvo može dizati kojom hoće da hoće prigodom.

Ili da je bilo, bi li bilo. Bez obzira na dobronamjernost bjelosvjetskog hohštapleraja i altruizam, filantropiju i svekolike slobodarske demokratske napore domaćih paćenika, danas pravilno raspoređenih diljem Jugovine, nekadašnje nam domaje.

Nedavno sam se zatekao u tramvajevoj „sedmici“, u Resavskoj ulici generala Ždanova, kod SKCa. Stala je, neki kvar, može samo do Taša, ali bez putnika. Što je imalo i dobru stranu - nije zaustavljena ta vrsta prevoza. Ali i jednu dodatnu. Već poništena karta više ne vrijedi, treba nova. Za poništavanje. Dakle samo mene je kvar koštao dodatnih šezdeset dinara. Ne znam koji nas je ukupan broj tako zatečen. Da podmirimo troškove rečenog nekog kvara. Mi koji koristimo, a i nastavićemo koristiti papirne karte, u prevozu već opremljenom elektronikom za posjednike „pametnih karata“, koje će evo nekada ovih dana. Što me je vratilo u neko drugo vrijeme, drugi prostor. Od kojeg ovaj ovdašnji nije imao posebnog razloga razlikovati se.

Jer ja uživam sam birati. Recimo uđem u dućan koji nudi cipele, pa biram. I, naravno, izaberem ako je izbor takav da imam šta izabrati. Jer ako mi nije odgovarajući izbor, moj izbor može biti da ništa od onoga što mi je tu na izbor ne izaberem.

Vikend je. Vrijeme za laganicu. Nema prosto smisla ni o izvješćima o Kosovu, ni o izvješćima o pregovorima koji teku na pitanjima oko kojih se može dogovoriti samo brzinom trošenja love kojom se finansiraju, do zadnjeg opranog europljanina ili zelembača. Ni o kandidaturi. U nekom trenutku i ona će iz sličnih razloga i sličnim načinima biti riješena.

Da me neki dan, na prepad i na ulici, ne zaustaviše neki televizionisti da me upitaju da li mislim da je uredu što se Tadić izvinio Hrvatima, na šta sam dosta nesuvislo odgovorio da nemam simpatije za tu vrstu izvinjenja, pri čemu svejedno ostajem, ne bi mi palo na pamet ovo što mi evo pada.

Srbija, spremna za rat, najveća je zaloga mira. Vuk Drašković, 1991.; Sve je dozvoljeno što nije zabranjeno, a ništa nije zabranjeno...

Objavih već i objasnih da je i kako je u gradu u kojem sam rođen psovka na cijeni. Svejedno, da ne bi bilo iznenađenja, da ublažim zgroženost onima koji to rade u sebi, evo još jednom da se zna.

Moglo bi se zapravo početi sa „niko nema što Srbin imade, ...“. Jer sam za prisilne pauze naišao recimo prvo na Borisa Tadića. Mada nisam htio. Ali eto, takva hatma. Redom, Tadić je, onako s težinom rekao da je svjestan nezadovoljstva građana životnim standardom, ali da pozivi da se ne izađe na izbore, ili izađe pa ponište glasački lističi ništa ne mogu riješiti. Da bi izlazak uz poništene listiće bila „vrsta protesta koja ne bi vodila nikuda“. Uz dodatak da ni „ogorčenje ne vodi nikuda“.

Evo je Dan oslobođenja Beograda, kako kažu u Drugom svjetskom ratu. Jerbo ima i ono oslobođenje iz Prvog, te po svemu sudeći još po neko nakon oba. Ali da se zadržimo na ovom. Mediji su, čini se bez izuzetka, uredno registrovali rečeni dan.

Sjetih se sad već davne predstave, gledao televizijski snimak, o jednoj od poznatih tuča srpsko - austrougarskih. Uz neke tarabe stajala su dva srpska vojnika, jedan čini mi se poručnik, komentirajući svekoliku situaciju.

O čemu uopće da se švrlja po papiru, a da neke vajde ima. Evo uzmimo na primjer amerski slučaj. Koji koliko bio da bio na simboličkom nivou, dalje od njega i ne može, nije vakat pa nije, kako god ga nazivali ili kategorizirali, kakva su da su poređenja, od antiratnih vijetnamskih protesta, do kakvih drugih, da li je taj slučaj, šta i kome ovdje pokazao. Jok ono Bogu mi.

Kako vrijeme prolazi, tako se i makar uvjetno vremena mijenjaju. Ova bez jasnih godišnjih doba. U kojima je potreba za slojevitim odijevanjem i obuvanjem više nego nasušna. Jer nema ga da može biti, a da je imalo statusno misleći, i svjestan i orjentiran i komunikativan, posebice javno, pa prokužiti koji mu je i kakav, i u kojem trenutku sloj obleke odgovarajuće potreban.

Prvo sam, ni kriv, umal pa ni dužan mada jesam, naletio na uključenje radijskog u televizijski jutarnji program Javne.

Samo za one sa koliko toliko očuvanim živcima.