Ivan Džidić

Kako nalažu lijepi običaji demokratski, gospodin je Boris Tadić prisustvovao sjednici GO DS ne samo kao predsjednik DS, osim ako novinari nisu pokušali da ga degradiraju pa slagali, već i kao predsjednik Srbije. Što je nastavljanje prakse da predsjednik države, kad god može i kad god stigne prisustvuje sjednicama glavnih odbora svih političkih partija i stranaka koje - kako bilo da bilo - učestvuju u demokratskoj vlasti, a na polzu naroda i drugih stanovnika.

Sve je izmješano vajn tako. Da ni sam Allah džellešanuhu ne bi mogao razdvojiti. Mlađahni ovdašnji sluga za spoljašnju, međunarodnu saradnju, jednako tako međunarodno ustrojen, s formalnim obrazovanjem koje mu samo govori o temeljima snage diplomatije - naročito vojnoj sili, prijeti okolo ukoliko neko nešto slučajno oko Kosova i Europe.

Pustilo iz pritvora, nakon svega što je učinila i što još može učiniti, grupu odavno poznatu policiji a glede različitih akcija iz prostora međunarodnog terorizma i proizvodnje opšte opasnosti. Jedine proizvodnje koje u ovoj zemlji na sreću još nema. Kao prošao period u kojem mogu uticati na svjedoke, ometati istragu ili poduzeti još kakvu međunarodno terorističku akciju, sličnu onom napadu na ambasadu Grčke. Koja se kao bratska i prijateljska zemlja nije oglasila zahtjevom za nadoknadu štete na objektu, kao ni one za pretrpljeni strah. Nije bilo žrtava. Ali je zato bila grafitima nagrđena fasada, naciklo jedno staklo i umal došlo do čađanja zida razornim Molotovljevim koktelima.

U ponedeljak, dan pošto prođe ovaj vikend - to znači 22. februara u devetnaest časova, u galeriji „Remont“ - otvoriću svoju šesnaestu samostalnu izložbu pod nazivom „Nove tehnologije“. U prvi mah pomislio sam da je to ironijski pristup (mada nisam (s)klon savremenoj umetnosti) na jedan subverzivan način, naspram perverznih naleta tehnoloških dostignuća.

Za izbjeglištva u Slovačkoj, ljeta devedesetdruge, sjedim sa mlađahnim, koji će naslijediti bar polovinu mojih dugova, na autobusnoj stanici u Trnavi, stigli iz Bratislave pa ćemo za Zeleneč. Tabirimo lagano, uz cigaru, situaciju u takozvanoj otađbini.

Nisam se dugo zadržao. Taman da se malo odmorim od svega i svačega, da obiđem roditelje, nemaju nikakvo obilježje na ploči, samo imena a nisu bili masoni, zapalim im po cigaretu, spržili do kraja iako škodi zdravlju, i još taman da vidim nešto malo svojih, kojih kako je da je, uprkos svemu i svačemu još ima. U povratku, jedanaest sati autobusom, imao i budan i u snu vremena da svašta provrtim po glavi.

Već sam nekoliko puta, u proteklih mjesec dva, tako se namjestilo, pitao različite znalce da li je funkcija predsjednika stranke javna funkcija. Ispade da jeste i kad se uz to baci oko na kojekakve papire. Onda znači da gospodin koji se stalno poziva što na domaće što na međunarodno pravo pristojno krši i Ustav i Zakon o predsjedniku republike. O čemu i njegovi najljući politički protivnici ni mukajet. U čemu ima nekog sistema. Što bi rekao onaj što je zapisao Hamleta, nakon što mu je, po pokojnom V(ujuca)R(ešin)T(tucić)u sve to neko uz piće ispričao u birtiji.

A baš sam pomislio da ću malo ohanuti. Možeš si mislit. Prvo me je handrila kičma, onda je rikn’o šporet dok se u pećnici (rerni) pekla izlijevača, pa sam u nedelju nakon nekog filma ipak naletio na „Utisak“, na ekipu „salonaca“, dvoje iskusnih plus jednog mlađeg - Puhovski, Liht, Vukadinović, da bi do evo četvrtka skakao od - do Mesića, Dodika, Tadića, Josipovića, Radmanovića, Tihića, Jeremića i ostalih marabuntista. Na recimo kraju sam popio svu „drogu“ kojom raspolažem. I uzeo tekst star evo umal’ punih sedamnaest godina (14. 2. 93). Uz neznatnu intervenciju škarama.

Svašta ovih dana. Prvo se Mesić, po ko zna koji put, a na odlasku ukakio. Iako mu se to dešavalo i dok je radio tu i tamo za pohvalu, pomilovanje Rimca ne može mu oprati ni kakav savski cunami. A dugo će, moga mi Boga, smrad ostati.

Navodno je baš onako dobro nova godina. Kao „biće puno lipih stvari, ali se još ne smi reć“. Naravno, ako je vjerovati vijestima koje preko ovih najnovijih sprava internetski prebirem. K’o za inat, ne znam je li još prvi ili je već drugi najnoviji dan najnovijeg januara, ne uhvatih se tih „puno lipih stvari“, već se, hairlija, uhvatih, po ko zna koji put me navukoše, hrvatske tužbe i srpske protivtužbe.

Ovo sa gripom A Ha1eN1, ptice plus svinje plus ljudi je pod kontrolom. Posebno što neke hasne od svega toga imaju dijelom svinje, pala prodaja pa valjda i klanje, a dijelom ljudi. Naročito oni u farmaceutskoj industriji i oko nje. Dok su ptice trenutačno neinteresantne.

Spremao sam se, majke mi, da doprinesem popularizaciji gospodina Borisa Tadića. I kao čovjeka i kao predsjednika. Zato jer je i slikom i prilikom, u više navrata pokazao da su u ovoj ovdje zemlji, u kojoj sam trenutačno prizemljen, svi bez izuzetka građani jednaki pred zakonom. Posebno izjavom da će poštovati odluku suda. Il’ će calnut il’ će u Padinjak.

Po ko zna koji put sam i ovog dvadesetpetog dana mjeseca na isteku uredno obilježio i proslavio Dvadesetpeti, šezdesetšestu godinu ZAVNOBIHOJA. Zajedno sa još jedno milionče raje, što razbacane po svijetu, što u BiHu. Bez onih dejtonatora koji obilježavaju i slave Dejton, evo po četrnaesti put. Onaj iznuđeni papir, koji su napisali strendžeri, a potpisale rahmetli babuše. I bez onih koji bi rado nešto treće, ili onih koji bi nekako da upakuju, za svaki slučaj i potrebu, I ZAVNOBIHOJA i Dejton u istu vreću.

Naletih na vijest o samitu svjetskih lidera u Rimu. Nešto o hrani a protiv gladi. Koja me (po)vrati na hampu povodom Svjetskog dana borbe protiv toga, šesnaestog listopadnog - glad u svetu kritikovao je i poglavar rimokatoličke crkve, papa Benedikt XVI: „Glad je najokrutniji i najočigledniji znak siromaštva.

Za na Jaltu četrdesetpete nisam bio još prispio. I da jesam, ljubitelj toplote i istih takvih prije svega razmjenskih odnosa, bez obzira što je Jalta tamo gdje je, ne bih u mjesecu u kojem veje. A ne bih ni radi tada i tamo okupljenog društvanceta, uz „opravdan“ izostanak De Gola. Koje je sedam dana okupacijsko zonski farbalo Njemačku, dijelilo svijet ne ideološki, a još manje idejno, već blisko željenoj finansijskoj moći. Koje je u dobroj mjeri odredilo Sremski front i trku prema Trstu, pripremilo teren u Blajburgu i šire („svi građani Jugoslavije ... biće vraćeni ... bez obzira na njihov pristanak ili nepristanak“) itsl.