Ivan Džidić

Ja sam samo blizu zaključka da su mi subote nekako što kažu talične. Subote koje su moj ritualni dan. Šetnjica, Paleta u Beoizlogu, Danas, mali ili veliki paket, ovisno o raspoloženju, u najboljem društvu - sam sa sobom, prepucavanje sa osobljem koje mi ali uvijek osvježi dan, pa opet šetnjica... I tako već evo taman petnaest godina. Ne’š ti rahatluka.

Mir, tišina, razbudžuša po mom terku i po istilahu razvučena do podne. A onda podne. I kad hoće baš hoće. K’o biva da bacim oko na novosti. Info TeVeBedevedesetdvojke. I zajeb. Sjeba mi, ali ne samo dan, europska Srbija.

Dobro. Bile su te nacionalizacije nakon što su partizani vođeni KaPeom „okupirali“ Jugovinu. Nemam sad vremena e da bih sa bilo koje strane lijepio etikete na tu „akciju“. A za ovu priliku nije nešto posebno ni bitno. Da li je u toj, ili tim situacijama učinjena nepravda i kome, da li je nekom pala kakva naknada za „oteto“ itt, itp. Nacionalizacijom je dakle izvršeno podržavljenje svega što se moglo podržaviti. A onda se cijela stvar događala tako da je sve podržavljeno, kao i ono što je naknadno napravljeno, izgrađeno, osnovano..., u jednom trenutku, pa makar samo papirnato, postalo društvena svojina. Koju su različiti različito kvalificirali.

Moglo bi i Snijeg u junu. Onaj koji „ne pada snijeg da pokrije brijeg, vec da...“. Ali neka toga tu. Malo bih sada o onom cega se sjecam. Kada sam, vec sam bio u nekoj mladosti, cuo pricu mozda sa malo dodatog i malo oduzetog, kao da je bitno, o tome kako je došlo do veze izmedu Joke i Joze, izvinjavam se Joki, jednako sam, kao toliko puta potom, reagirao sa - svaka cast majstore.

Moglo bi i Snijeg u junu. Onaj koji „ne pada snijeg da pokrije brijeg, vec da...“. Ali neka toga tu. Malo bih sada o onom cega se sjecam. Kada sam, vec sam bio u nekoj mladosti, cuo pricu mozda sa malo dodatog i malo oduzetog, kao da je bitno, o tome kako je došlo do veze izmedu Joke i Joze, izvinjavam se Joki, jednako sam, kao toliko puta potom, reagirao sa - svaka cast majstore.

Samo da se hoće ustaliti ovo vrijeme, pa može i na plus pedeset, može i na minus pedeset digriseva, samo da ne mijenja. Ne znam gje bih udario. Prvo sam u subotu od neki dan uredno, takav običaj, zvrcn’o Oluju (ko ne zna ko je Oluja, ako ga zanima neka se raspita) da čujem kritike na baljezgarije na ovom mjestu. On u CZKD, na skupu pod nazivom „Izazovi i perspektive savremene levice u Srbiji“. Hajde, eto me. Odsjedio sam i odslušao nekih satipo, a onda sam krknuo tricu leksaurina i zaprašio u Beoizlog na dodatni antidepresiv. Na fuj žuto sa puno leda.

Treba li stalno napominjati da je jedina dobra strana, šućur Alahu, dejtonizacije BiHa zaustavljanje rata. Masakra na sve četiri strane. Da je sve ostalo čista zajebancija male raje, koju su zajebanciju potpisali „privrženi miru i. ..“ - Milošević, Tuđman i Izetbegović kao garanti, kao predstavnici takozvanih naroda, k’o biva svojih nacija iliti država. Strana u sukobu.

Bio je dakle taj u prevodu naslova Džozef. Fino su se svi napričali, svako je rekao šta je imao reći i na kraju su đuture, uz pride vodeće civile otišli na večeru. I u pri i u post vremenu o svemu je bila redaljka domaćih i zahraničnih analitičara i inih eksperata. I pojedenačna i timska. Koja nije ostavila ni malo prostora, e da bi se nešto još koliko toliko da bude „svaka ti je zlatna“ moglo reći. Ali srećom, možda nije ni zgoreg, može se taj slučaj prebaciti u neki drugi, u prostor pun veselja i optimizma.

Sjetih se nešto ovih dana, kako je gospodin Tadić, u ulozi predsjednika ovdašnjeg, za jednog gostovanja u Ujedinjenim nacijama (čitati državama a ne narodima), među ostalim rekao i kako je dok su neke zemlje radile ovo, ono i to, njegova zemlja osnivala UN. Ni danas ne kontam koja njegova zemlja. Kao što ne kontam kad sportski komentator, nedavno, pred utakmicu Rumunija - Srbija, tamo, kaže kako „smo poslednji put igrali sa Rumunima pre trideset godina i...“.

Prvo je bio, što je sasvim u redu, Prvi maj. Navodno Praznik rada u oko sto pedeset i kusur zemalja. Pomalo, pomalo, još od Prvog kongresa Druge internacionale, hiljaduosamstoosamdesetdevete, na kojem je rečeno da „Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojem radnička klasa (najamni radnici, proleteri - ja) treba manifestirati jedinstvo svojih zahtjeva i svoju klasnu solidarnost“. Baš me je onako nekako prostorno dirnulo.

1. Izložbu „Efekat Tito - harizma kao politička legitimacija“ nisam išao pogledati. Prvo sam odslušao i negdje mislim i pročitao najavu. Pa sam u raznoj štampi pokupio izjave organizatora, autora, kritičara ili osvrtača, još neke bratije koja nema šta sve ne zna, koja može iz svakog ugla bez obzira na prostor iz kojeg dolazi. Uglavnom iz jedne knjige. Onda sam dobio nešto što je pretpostavljam katalog izložbe. Sa uvodnim tekstom i jednim trotekstom. Obogaćenim biranim fotkama i citatima. I u i izvan. Sve u skladu sa planom i programom nečega što se zove Muzej istorije i Jugoslavije. Izložbom je, tako piše, a što je bez obzira na precijenjenost logike, izložena hrpa štafeta, raznih poklona, domaćih i fotografija.

Prvo je recimo krenula priča oko „Sigurnih kuća“. Skupljana je lova od građana i pokoje firme. Jedna je čak, jer je teška ohoho uspjela nekako izdvojiti i dvadeset hiljada europljana. Uz odgovarajuću, naravno, reklamu. I afirmativno visoku ocjenu za humanost, ili kako se često u medijima voli reći za humanizam, Bez renesanse. Pojedinačnim, malim ulagačima, zahvaljeno je zajednički.

Prvo sam u ovim novinama a u subotu koja je bila neki dan, naišao na jednog istoričara. Koji se kao „istraživač- saradnik Instituta za savremenu istoriju“ upetljavao u „slučaj Sime Dubajića“ i Kočevskog roga. Koji se istraživačkosaradnički osvrnuo na neke cifre, a onda i na ulogu („u to vreme njemu (Simi!) nadređena“) Milke Planinc.

Moglo bi se reći da redovito igram loto. Tu i tamo desi se da zaboravim uplatiti. Ali uplatio ne uplatio ne može mi promaći prenos izvlačenja brojeva. Što je često, bliže mi naročito a i dalje, članove obitelji, rodbine i familije dovodilo do izbezumljenja. Kao idiote nisi uplatio, šta ako izvuku tvoje brojeve.

Iliti - Snijeg pade, na behar, na voće... Napokon se otvaraju veće mogućnosti razumijevanju stvarne trenutačne situacije na ovdašnjem zemljopisu. Po svemu sudeći zemlja je, ako do sada i nije bila ili se nije tako javno mogla deklarirati pa kao da nije ni bila, definitivno postala pederska.