Andrija Rusan: Svijet nije osvjestio situaciju sa klimatskim promenama, ni to da smo svi susjedi na jednoj planeti

Andrija Rusanživi i radi u Zagrebu, od 1986. vodi atelje Rusanov ured i osnivač je najveće arhitektonske manifestacije u regionu ORIS DAYS.

Osamdesetih i devedesetih godina prošlog veka bio je urednik časopisa Udruženja hrvatskih arhitekata Čovjek i prostor i Arhitektura.

Od 1998. godine izdavač je i urednik časopisa Oris, koji je dvaput nagrađen Nagradom Udruženja hrvatskih arhitekata Neven Šegvić.

Andrija Rusan dobitnik je Nagrade Drago Galić Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolju stambenu arhitekturu 1997. godine, nagrade Dedalo Minosse za kuću Lumenart u Puli, 2007. godine.

Povodom njegovog dolaska u Beograd, gde će se na kongresu susresti sa još devet eminentnih svetskih arhitekata, razgovarali smo o konceptu održive arhitekture, nekad i sad.

Kao samostalni arhitekta radite od 1986. godine. Za ovih 38 godina, koliko je napredovala arhitektura u pogledu pitanja značajnih za ovaj Kongres? Koliko se vaš odnos prema ovoj problematici menjao s godinama?

Zapravo, prve projekte koji su išli u izvedbu sam radio već krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio sam još student. Prva kuća koja je rađena po mom projektu je bila moja kuća. Ja osobno sam fizički učestvovao u toj gradnji. Bila je to paralelna škola sa onime što sam učio na fakultetu. Na zagrebačkom fakultetu smo tada imali jake katedre sa profesorima kreativcima i sa onima koji su znali zanat. Imalo se od koga učiti.

Što se mene tiče (nisam ja izuzetak), svakim novim projektom koji sam radio ili bio u njega uključen učio sam. Spoznavao sam nova rješenja. Praćenjem literature (tada nije bilo interneta), putovanjima po drugim zemljama, razgovorima sa kolegama, svime time se i moj pristup arhitekturi razvijao. Usudio bih se ipak reći da se arhitektura u smislu energetske učinkovitosti zadnjih pedeset godina silno razvijala. Bilo je tu i koraka unazad, bilo je i formalističkih rješenja, bilo je i nepotrebnih forsiranja rješenja, ali se gotovo sve razvija u smjeru energetske efikasnosti. Ovoj temi treba pristupiti zaista konstruktivno i promišljeno. Ne biti populist i time se baviti jer se to sada “nosi” u svijetu arhitektura.

Kako vidite budućnost arhitekture i glavne izazove u kontekstu klimatskih promena, uništavanja prirodnih dobara, kao i urbanog planiranja u već prenaseljenim gradovima?

Iskreno, ne znam što suvislo reći. Znamo kako se tehnički možemo nositi sa klimatskim promjenama, vrlo jednostavno je prepoznati uništavanje prirodnih dobara. Ali, da li se time zaista želimo baviti u nužno potrebnoj mjeri … nisam siguran da je Svijet dovoljno osvjestio ovu situaciju. Opet, iskreno nisam optimist. Mislim da stvari idu u smjeru mikrosagledavanja situacija i da nismo svjesni da smo svi mi stanovnici, susjedi na jednoj jedinoj planeti. Bez obzira koliko nas vremenskih zona dijeli, koliko smo tisuća kilometara udaljeni, u kakvim klimama živimo, kojim društvenim uređenjima pripadamo.

Koliko arhitekte iz Hrvatske sarađuju sa kolegama iz Srbije, postoji li po vašem mišljenju adekvatna saradnja, kako na ličnom tako i višem infrastrukturnom nivou?

Raspadom Jugoslavije i ta se suradnja gotovo raspala. Srećom, ostali su živi oni iskreni, promišljeni kontakti I mislim da se ponovno približavamo jedni drugima. Mislim da zaista možemo i dalje jedni od drugih učiti, da si možemo biti inspiracija i da naše različitosti mogu biti prednosti, a ne mane. Moji prijatelji iz osamdesetih prošlog stoljeća i svih desetljeća poslije i danas su moji prijatelji. Hvala im na tome. I na to sam baš ponosan.

Kako vidite značaj predstojećeg kongresa u Beogradu i ovakvog vida razmene ideja u pogledu održive arhitekture i energetske efikasnosti?

Svako okupljanje ljudi iz struke ili onih koje arhitektonska struka interesira je jako važno. Uvijek su to mjesta razmjene iskustva, učenje novoga, otvaranje još neizgovorenih pitanja ili onih koja nisu dobila zadovoljavajuće odgovore. I bez obzira koliko ljudi posjećuje, koliko ljudi predaje, sve su to vrijedne situacije. A kada se to radi na međunarodnom nivou, ovako kao sada u Beogradu, onda je to još važnije. Uvijek su to prilike da se upoznamo sa time što se radi “vani”, a i prilika je to da nas oni “iz svijeta” upoznaju, da vide da radimo, a i vrlo često smo im inspiracija. Svaki takav kongres, okupljanje, je poticaj da se još bolje radi, da se prošire vidici.

Jedino dobra arhitektura je održiva! Dobra arhitektura je ona koja zadovoljava nekoliko premisa I iz povijesti znamo što je to. S razvojem tehnologije, ukorak sa novim saznanjima, možemo stvarati energetski još učinkovitiju gradnju i arhitekturu. Ali, nemojmo zaboraviti da je tradicionalna arhitektura bilo kojeg naroda na planetu nastala i razvijala se tako da bude održiva i energetski efikasna. Razvojem tehnologije, novim pronalascima u konstrukcijama, primjeni materijala, to postaje još efikasnije.

Šta će biti u fokusu vaše prezentacije na Kongresu?

Pa, tema je zadana. Ali… Možda se iz mojih prethodnih riječi, misli, razaznalo što mislim o pravoj održivoj arhitekturi, o energetskoj učinkovitosti. Želim pokazati tek nekoliko svojih realiziranih projekata koji bi trebali pokazati da u svojem praktičnom radu nastojim ostvariti ono što i promišljam. Jako mi je važna pojavnost onoga što radim, ali se jako trudim da iza toga stoji i realizacija postulata koji arhitekturu čine dobrim prostorom za korisnika, da je tkova da si je naručitelj može financijski priuštiti, kroz kvalitetu rješenja dosegnuti održivost. Nadam se da svakim novim projektom nastojim biti promišljeniji. Naravno, drugi su ti koji to ocjenjuju, a na meni je da radim odgovorno i da dosegnem, uživam u slobodi stvaranja. Dosegnuti slobodu je velika stvar. I ne zaboraviti da sloboda znači odgovornost.

Na koji način je tema konferencije u korelaciji sa vašim svakodnevnim profesionalnim radom?

Pozvan sam na konferenciju jer (pretpostavljam) organizatori smatraju da mogu nešto pokazati, iznjeti svoja promišljanja ostvarena kroz projekte, a i kroz Oris kuću arhitekture. Arhitekt svakim svojim radom ili promovira ili ne promovira održivu arhitekturu. U biti je arhitektonskog djelovanja, a arhitekti su javne osobe i radnici, da se ostvaruje što bolja arhitektura. Svjesni smo da je mnogo problema na tom putu, subjektivnih i objektivnih. Znamo da je velika razlika baviti se arhitekturom negdje u razvijenim zemljama ili ovdje kod nas na Balkanu. Nisu samo honorari u pitanju. Cijeli sustav je jako ranjen razvojem društava u kojima živimo, nastojimo stvarati. Sve je ipak mnogo kompleksnije od pukog pitanja honorara, od vremena koje imamo na raspolaganju za stvaranje, od svakakvih I nikakvih izvođača, neukih i primitivnih investitora … Dobra arhitektura mnogo lakše nastaje u razvijenom društvu nego li u društvima opterećenim velikim društvenim promjenama, ranama prošlosti, populizmom, sirovim i surovim kapitalizmom.