Ante Tomić: Kad su se ovdje svi pitali tko je Aleksandra Prijović, ja sam u Srbiji otkrio pravu boginju

Uz saglasnost autora, objavljujemo njegov ceo tekst u produžetku.

„Komičar Dave Chapelle primjećuje kako u naše vrijeme rijetki muškarci imaju novac da bi supruzi kazali „Jebote, začepi!“ Skromno priznaje kako on, u najboljem slučaju, zarađuje da svojoj dragoj kaže: „Možeš li se, molim te, stišati?“ Za „jebote, začepi!“ morao bi, kaže, u banci uzeti zajam.

„Jebote, začepi!“ je novac koji danas možda ima samo Shawn Carter, čuveni reper i producent poznat po umjetničkom imenu Jay-Z. Nevolja je samo, ako Jay-Z kaže supruzi: „Jebote, začepi!“, da će njegova supruga Beyoncé Knowles Carter, koja zarađuje više od njega, odbrusiti: „Ne, jebote, ti začepi!“

Vic je, kao i inače, smiješan jer je istinit. Žene u pop muzici nisu više ni po čemu inferiorne muškarcima. One jednako dobro pišu muziku, jednako je uspješno pjevaju i sviraju, jednako su slušane na streaming servisima, pune jednako velike, ako ne i veće koncertne dvorane i jednako zarađuju. Ukratko, rodna je ravnopravnost ostvarena kao ni u jednoj drugoj umjetnosti. Odlučite li se zbog nekog blesavog razloga slušati samo ženske izvođače, neće vam zapravo nedostajati muzike. Usudio bih se čak reći da i nećete propustiti previše dobrih ploča. Zbog toga sam odlučio u svoj izbor najboljih pjesama u 2023. iznimno uvrstiti samo žene, neke opake djevojke koje se ne boje kazati: „No, you shut the fuck up!“

Počet ću s tri pjesme o ljubavnom razočaranju, vrlo slične po ironičnom tonu. Ne bih znao objasniti zašto mi se sviđa kad se žena zločesto ruga s bivšim.

Bojana Vunturišević, „Care“

Upravo nekako kad su se ovdje svi zaprepašteno pitali tko je Aleksandra Prijović, ja sam u Srbiji otkrio pravu boginju, akademski školovanu, muzičku pedagoginju, voditeljicu dječjeg zbora, autoricu i pjevačicu. Kći me je mjesecima nagovarala da poslušam Vunturišević, a ja sam se glupo opirao sve dok nisam naišao na Youtubeu jedan potkast gdje ona uživo izvodi pet pjesama sa posljednjeg albuma.

„Care“ je o kraju ljubavi, mrvicu gorka, mrvicu žalosna, mrvicu ponosna i hrabra. Kao i ostatak albuma, poigrava se s balkanskom, partijarhalnom tradicijom na jedan duhovit i inteligentan način koji podsjeća na radove Marine Abramović. I najvažnije, ima neodoljiv refren. Tjednima mi se u glavi vrtilo: „Izađi napolje. Izađi, đavole. Ma džaba zoveš me, džaba zoveš SOS.“

Lydia Loveless, „French Restaurant“

Čitav album ove djevojke volim, ali izabrao sam ovu, o ljubavnom prekidu u francuskom restoranu, na večeri od četristo dolara za dvoje, jer je neobično srodna s prethodnom pjesmom. I kod Vunturišević i kod Loveless muškarac odlično zarađuje i očito je vrlo zadovoljan zbog toga, samoljubivo je velikodušan, a žena je iznervirana kako on ne shvaća da su joj njegove pare sporedne.

Miley Cyrus, „Flowers“

Pjesmu znate, neće vas začuditi. Zaprepastit ćete se možda samo kako se našla u izboru muzike nekoga moje dobi. Nije ni meni koji put lako kazati kako mi je Cyrus čarobna. Od njezinog snažnog alta i drskog, nasmijanog nastupa, od onih njezinih nogu od dva metra kojima samouvjereno stupa po pozornici, zinem kao dječak. Ona je kao mladi Mick Jagger. Ne znam među današnjim pjevačicama i pjevačima nikoga da je sugestivnija scenska pojava. To se, nažalost, može vidjeti obično samo u obradama, kad pjeva „Heart of Glass“, meni bolje od Debbie Harry, ili kad s Rootsima u emisiji Jimmyja Fellona izvodi Dylanovu „Baby I’m In the Mood For You“. Vlastiti joj je materijal slabiji. „Flowers“ je među rijetkim stvarno dobrim autorskim pjesmama.

Cat Power, „Like a Rolling Stone“

Kad spominjem obrade Dylana, Power je snimila cijelu ploču i nekako je uspjela otpjevati „Tambourine Man“ da osjetim ushit kakav me obuzeo kad sam je prvi put čuo. Izabrao sam ipak „Like a Rolling Stone“ jer ju je pjevačica nekako neosjetno preobrazila. To je neporecivo velika, ako ne i najveća rock pjesma, ali mi je uvijek, i u originalu i u svim kasnijim obradama, smetalo da je zlobna, možda i mizogina. Power, iznenađujuće, o propasti junakinje pjeva dirljivo, s toplim suosjećanjem. Možda je razlog da se i sama liječila od alkoholizma.

Sad ide pauza za reklame, a nakon njega blok s tri pjesme autorica s lezbijskim ili biseksualnim sklonostima. Pisao sam već o neobičnoj pojavi posljednjih godina, kad god mi se neka pjevačica svidi, nekako se zgodi da ona voli žene. To se u međuvremenu ništa nije popravilo.

Janelle Monáe, „Lipstick Lover“

Nestrpljivo sam čekao novu ploču Monáe i razočarao se. Ostala mi je kratka, nedorečena, ni blizu njezine prethodne „Dirty Computer“, ali ovaj plesni broj zaslužuje mjesto u izboru najboljih zgoditaka godine. Preporučujem svakako i videospot, ali raskalašnu, necenzuriranu verziju. Monáe se ne libi pokazati što ona voli. U njezinom spotu ima muškaraca upravo koliko u spotovima Sama Smitha ima žena. Nula.

Brandy Clark, „Dear Insecurity“

Clark na ploči nema loše pjesme. Njezin je country besprijekoran, osjećajan i inteligentan u najboljoj tradiciji žanra. Balada u kojoj žena razgovara s vlastitom nesigurnošću, kao da je nesigurnost biće nezavisno od nje, zlostavljač koji živi u njezinom ogledalu i vrijeđa je zbog tjelesnih manjkavosti, a koja se u drugom dijelu neočekivano pretvori u ljubavnu ispovijed, primjer je nenadmašne pjesničke vještine.

Allison Russell, „Stay Right Here“

Russell mi je, kao i Brandy Clark, otkrila Brandi Carlile. Carlile je Clark producirala ploču i u jednoj pjesmi joj se pridružuje glasom, a njih obje gostuju na ploči Russell. Vrlo mi se dopada nježan, sestrinski odnos tri umjetnice. Ploča je žanrovski raznovrsna, ima i gospela i folka i soula, a ova koju sam izdvojio je sjajan disco broj nalik pjesmama Pointer Sisters.

Jessie Ward, „That! Feels Good!“

A kad već spominjeno disco, Ward je napravila antologijsku ploču. Neobično je kako sam ovaj muzički žanr prezirao prije trideset godina, dok sam izlazio u klubove do tri ili četiri ujutro i umoran i gladan u zoru jeo masne bureke iz kioska, a obožavam ga sad, kad već u deset zaspem gledajući seriju na Netflixu i puškom me ne bi natjerali iz kuće. Slobodno mi se rugajte, disco mi je sve bolji kako me plesanje sve manje privlači.

Lucinda Williams, „Where the Song Will Find Me“

Naravno, kako bih mogao bez nje. Nakon moždanog udara se oporavila i snimila ploču koja je sva od žudnje za životom. Onaj čarobni trenutak, kad te pjesma negdje nađe, ima li boljeg razloga da još na neko vrijeme ostaneš ovdje?“