Bez zdrave pameti nećemo se iščupati iz podjela

Dana Budisavljević pripremala je ovaj svoj dugometražni prvenac 10 godina, od toga su tri bile posvećene istraživanjima. Nije u krvnom srodstvu sa Dianom Budisavljević, dalji rođak joj je njen suprug, pravoslavac Julije.

U razgovoru za Danas Dana priča da je njegovo ime upamtila jer je dugo živela sa bakom koja ga je spominjala. Kaže da je Julije bio znamenit doktor i da se njegova bista nalazi u jednoj zagrebačkoj bolnici, ali Danu je mnogo više zanimala žena od čijeg je imena deli samo jedno „i“ – Diana.

O njenom podvigu je saznavala iz dnevnika koji je pronašla Dianina unuka krajem 1980-ih, ali tada se već pripremao novi rat, a štivo o Zagrepčanki koja spasava srpsku decu iz ustaških logora nikoga nije zanimalo.

Dnevnik je objavljen tek 2003, a kartoteku, koju je Diana tokom rata sistematično vodila kako bi decu iz logora spojila sa roditeljima kad se završi rat, oduzeli su joj oslobodioci. Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ je trijumfovao u na 66. Filmskom festivalu u Puli, gde je premijerno prikazan. Dana je postala druga rediteljka koja je u istoriji ove smotre dobila Zlatnu arenu za najbolji film, a njeno kinematografsko ostvarenje, po reakcijama koje izaziva, postalo je fenomen za sebe. Prema Daninim rečima – „mnogo više od samog filma“.

* Film „Dnevnik Diane Budisavljević“ je izazvao veliku pažnju kada je nedavno upriličena njegova novinarska projekcija u Beogradu, ali i pre toga. Da li ste imali tremu kako će na ovaj film reagovati beogradska publika?

– Jako sam strepila od reakcije medija u Srbiji, ne od publike. Nakon Pule reakcije publike na film bile su fenomenalne. Nema u Hrvatskoj osobe koja ima integritet, a da nije ozbiljno pisala o filmu, i filmski kritičar Jurica Pavičić, i Nenad Polimac, i pisci Slavenka Drakulić, Vedrana Rudan i Miljenko Jergović i mnogi drugi. Naravno, javili su se i rubni, nacionalistički nastrojeni mediji koji su počeli ludovati kao što to inače čine. Primetila sam da su do Srbije dolazili samo naslovi takvog tipa, u jednom mediju pisalo je: „Fašisti hoće da je rastrgnu“, u drugom da je u Puli bilo 400 hiljada gledatelja. Kad god bi me neko iz Srbije zvao, pitao bi: „Kako izdržavate napade?“. Kao da me sad Srbi trebaju odbranit, kao evo, ja sam sad njihova… Zato sam se bojala, da se mediji ovde ne zakače za to i da se ne bi dodatno razvijale tenzije između Srba i Hrvata, što bi na marginu gurnulo poantu filma.

* Srećom, to je predupredila projekcija filma, ali možda ne bi bilo loše da kažete zašto se ta vrsta medijskog diskursa proizvodi?

– Prvo, jako mi je drago što se pre presice gledao film jer mislim da je tako taj naboj nestao. Da je bilo drugačije, sva bi pitanja bila bi u tom smjeru. To sam primetila i kad sam došla – mnogi su mi prišli govoreći: „Kakva hrabrost, kako ste uspjeli u Hrvatskoj tako nešto snimiti“, i tome slično. Za to su krive hrvatska i srpska politika, koje dijelom žive od nacionalizama, te mediji koji dodatno to potenciraju. To su uvek jako potentne teme, a ovaj film ne želi biti sudionik toga. Beskrajan napor sam uložila da film odmaknem od tog dnevnopolitičkog diskursa.

* Oko čega ste se još brinuli?

– Da će sad krenuti prebrojavanje žrtava zato što se, nažalost, mi tako gledamo. Prvo novinarsko pitanje koje sam dobila od srpskih medija je bilo: „Kako se nosite sa napadima?“. „Ali toga nema, nemojmo ih izmišljati“, rekla sam. Imate tu Pulsku arenu koja je prvi put gledala film. Tu je bilo pet tisuća ljudi koji su nakon projekcije pljeskali celu odjavnu špicu, a zatim je cela ta Arena ustala. To se nije dogodilo od slavnih jugoslavenskih dana tog festivala, uopće, takva tišina i koncentracija s kojom se film prati. Rekli su mi onda: „Ma, to je Istra“…

* Plus, u Puli je bila ta okolnost da su se uspoređivali „General“ i „Dnevnik Diane Budisavljević“. Poklopilo se da su ta dva filma medijski bili najzanimljiviji. Kako to komentarišete i to što je vaš film pobedio?

– Oba filma su povijesna i biografske drame, ali tu staje svaka sličnost. To su tako dva različita filma. U Puli nije pobijedila nekakva progresivna ideja, nego struka. I zato su svi bili presretni. Struka Vrdoljaku zamjera jer on uvijek dobije najveće budžete na televiziji i može osigurati stvari koje niko ne može. Tu ste imali jednog takvog autora i mene koja sam debitant, koja sam došla iz dokumentarnog filma. I, onda je to bila nekakva cela pobjeda festivala, filma… Osjetilo se da nije sve namješteno i da su ta mala čuda, neki prostori promjene i zdravog razuma mogući.

* Iako se film odigrava u ratno vreme i to dok su na snazi rasni zakoni, vi ste se, radeći ovu priču, fokusirali na dobrotu i solidarnost. Zašto je to danas važno?

– Zato što bez toga i takvog pristupa humanizmu, bez zdrave pameti, mi se nećemo moći iščupati iz podjela koje su nam nametnute. Osećanje naroda nije takvo, a ne možemo i nikud stići s takvom vrstom podjela. Svi će reći: „Dosta nam je toga“, a zapravo se ni na koji način time ozbiljno ne bavimo. Ovo je prvi film u Hrvatskoj koji se bavi tom temom, romani su jako rijetki. Predstava sa tom tematikom uopće nema. Na neki način, mi se već 30 godina ne suočavamo normalno sa poviješću Drugog svjetskog rata.

* Dok se u vašem filmu prvi put likom pojavljuje čak Alojzije Stepinac. Kako ste gradili njegovu ličnost?

– Kad razmislite o tome, to je jednako čudno kao i to što žene 60 godina nisu dobile nagradu na Puli. Čini se kao da je to stalno u medijima, a zapravo mi ništa novo o tome ne učimo. Lik Stepinca sam radila onako kako ga je Diana opisala u svojim dnevničkim zapisima gde navodi kako se s njim svađa, kako mu prigovara, zamjera da ne čini više, da kasni, međutim, kad ona izbavi tu djecu, on ipak daje nalog da se ona preko mreže lokalnih svećenika udomljavaju. Diana i njeni suradnici su imali do njega otvoren put i mogli su doći više-manje kadgod. Ima nekoliko takvih sastanaka sa njim, čak je i Dianin suprug Julije nakon Drugog svjetskog rata hteo i svjedočiti za Stepinca, ali mu to nije dozvoljeno. I zbog toga mislim da je proces Stepincu montirani proces. Meni to nisu nikakve skandalozne stvari jer mislim da nakon 80 godina možemo takve stvari priznati bez da dodatno poljuljamo vrijednosti. Ali događa se da kad kažem da Stepinac u toj priči spašavanja djece nije imao samo negativnu ulogu, ljudi ostanu zgranuti što sam to izustila.

* Naročito će se zgranuti ovde.

– Da, zato što je on ovde percipiran izuzetno negativno. Crkva je uvijek uz vlast, i danas, svećenici blagosiljaju vojsku i oružje. Komunisti nisu htjeli dijeliti vlast s crkvom i zato su se trudili demonizirati Stepinca, a s druge strane, ta crkva jeste bila uz ustašku vlast u NDH i neki su svećenici imali izrazito nečasne i nekršćanske uloge. Pokušala sam ne osuđivati stvari nego zamisliti sebe u tom vremenu i da nije sve crno-bijelo. Recimo, za mene je Maks Luburić zločinac. Ne mogu mu naći više strana. Ali Stepinac je slojevita ličnost. Kao što u Hrvatskoj ima ustašofilskih časopisa i portala koji će pisati da je Pavelić spasavao decu, tako crkva želi dokazati da je to zapravo bio Stepinac, a za mene je to ipak Diana i njeni suradnici. To je pokazalo naše istraživanje i to je važna poruka za nas, za suživot u sadašnjosti i u budućnosti.

* Kako vidite dinamiku odnosa s kojom se, mi ovde, suočavamo s prošlošću?

– Povijest se stalno mora dopunjavati. To je prirodno, uvijek se pronalaze novi dokumenti. Nađe ih se i o egipatskim piramidama, gde se neće naći onda o Drugom svjetskom ratu. To je dobro, ali kod nas se dogodila ta šizofrenija da ti više nisi siguran ko je pobjedio u tom ratu. Znači, mi bi trebali ipak napraviti neki konsenzus da je zemlja okrugla, pa onda možemo govoriti da je kod ekvatora malo ispupčenija. Ali kod nas je to i dalje rasprava da li je Zemlja ravna ploča, da li su ustaše bili pozitivci ili je Zemlja okrugla i partizani i antifašisti su pobijedili u Drugom svjetskom ratu. U Hrvatskoj je ta vrsta diskursa – kao, ne zna se ko su zločinci. I zato je meni priča o Diani bila nešto iznimno potrebno za današnje vrijeme jer je ona beskrajno humana. I nije to samo jedna žena. To je cijela mreža ljudi, njenih suradnika, a na kraju krajeva i hrvatske obitelji svih slojeva koje su tu djecu udomljavale. I već sam to rekla – NDH je bila fašistička država, ali mi nismo u većini bili fašisti. Nama se nije dogodilo ono što se dogodilo NJemačkoj – da praktički nema otpora Hitleru. To se meni čini jako jednostavno, ali ljudi kao da su se u svemu tome pogubili, zavrtjeli i ne mogu sad izaći iz tog kruga.

* Na kraju, ovaj film je ženski u najboljem smislu te reči, a vi ste prvo čuli za Dianinog supruga. Koja je pozicija žena u istoriji?

– I to mi je iz tog feminističkog čitanja bilo zanimljivo, kako uvijek znamo za muškarce, a kako žene uvijek ostanu anonimne. Žene nedostaju u našoj povijesti. Mi uvijek zapravo učimo o velikim vojskovođama i povijest destrukcije je nešto što se slavi. Alma Prica je to zapravo krasno sumirala rekavši: „Da nema ljudi poput Diane, svijet bi odavno prestao postojati.“ To je stvarno istina.

Pohvala humanizmu

– Puno puta sam bila na filmskom festivalu i nikad nisam videla da su ljudi tako reagirali na film kao u Puli i u tom smislu se dogodilo nešto više od filma. Prije bi se to moglo očekivati na nekom koncertu. Kao da se dogodio moment u kojem je dosta revizionizma i koketiranja sa ustaštvom i toga da smo svi taoci ekstremnih politika. Reakcija publike je bila pohvala humanizmu – kazala je Dana Budisavljević.