Boris Liješević: Nacionalizam je novim generacijama kao nekada rokenrol i pank

Tako je i ovaj put kada je na scenu postavio čuveni roman Bernarda Šlinka „Čitač“. Analiza odnosa posleratne generacije prema Holokaustu i nacistima, koji preobraženi u mirne građane slobodno šetaju bez obzira na svoje zločine, preliva se u našu svakodnevicu, a pitanje kako se postaviti prema onima koji iz rata izlaze sa krvavim rukama ali u novim odelima, tema je i naših dana. Zanimljivo je da je posleratna Evropa mesto i njegova predstave „Upotreba čoveka“, nastale po romanu Aleksandra Tišme, u koprodukciji JU „Grad teatra“ Budva, Novog tvrđava teatra, Novosadskog pozorišta/Ujvideki Szinhaz i East West centra iz Sarajeva, koja je obeležila ponovni život pozorišta u novim okolnostima. Ništa neobično, budući da Drugi svetski rat često polazište u radu Borisa Ljieševića, autora predstava „Elijahova stolica“, „Brašno u venama“, „Čekaonica“, „Plodni dani“, „Čarobnjak“, „Lorencačo“…

* Drugi svetski rat je tema kojoj se, moglo bi se reći, često vraćate. Zašto? Šta vam sve tragični događaji vezani za ovaj period pomažu da kažete o našoj savremenosti?

– Kad god čitam neki dobar roman ili priču o Drugom svjetskom ratu, pomislim – pa zar ne osjećate koliko je ovo i dalje živo i prisutno. Koliko pitanja iz tog perioda još uvijek čeka svoje odgovore. Koliko je nezatvorenih poglavlja iz Drugog svjetskog rata pervertiralo do danas.

I dalje živimo posledice tog rata. Nismo sigurni šta se tačno događalo. Sporimo se jesu li heroji ili zločinci. Prekraja se istorija. Logori, brojevi ubijenih, stratišta. Hrvoje Klasić kaže da ništa nije promjenjivije od istorije. Još uvijek vrište nepravde, vapije neumirena krv. Mnogi su zločinci mirno proživjeli svoje živote u poslijeratnoj Evropi. Koliko okrvavljenih ruku iz drugog rata je mazilo djecu, dizalo tu ruku za i protiv, zaokruživalo imena na glasačkim listićima.

Drugi svjetski rat je vrijeme kada je čovjek sebi dopuštao da drugog čovjeka ne vidi kao čovjeka, već da ga tretira kao životinju i da to drži normalnim, vjeruje da je to njegovo pravo. Da pripada sistemu koji uništava, odnosno spaljuje cijeli narod, a svoje učešće da pravda naređenjem i poslom.

To je vrijeme kada je nestala empatija, kada je ljudsko postojanje obesmišljeno, a pojam ljudskog bića doveden u pitanje. Granice su tada ozbiljno prekoračene. Kao nikada prije i nadam se nikada više. Zastrašujuće. Kako je moguće? Do vječnosti će vapiti to pitanje – kako je moguće da se tako nešto dogodi? Ali se plašim još goreg pitanja – da li može ponovo? Devedesetih smo gledali epizodu – šta se dešava kada duhovi napuste svoje boce. I još se nisu vratili. Sve je povezano. Ratovi imaju genealoško stablo na kojem se jasno vidi da jedan stvara drugi.

* A šta ste videli u Tišminom i Šlinkovom delu što vam je dalo materijala za priču o našoj sadašnjosti?

– I jedan i drugi pisac, između ostalog, govore o poslijeratnoj Evropi, čistoj, urednoj, modernoj, demokratičnoj Evropi, u kojoj i danas živimo. Politički korektnoj, tolerantnoj. A na čemu počiva ta Evropa? Šta su joj temelji? Milioni mrtvih, progoni, deportacije, gasne komore, istrebljenje cijelog jednog naroda. To je prošlost Evrope. Prazne i napuštene sinagoge, pretvorene u muzeje i koncertne dvorane, jer su vjernici ubijeni. Ne postoje više. To je slika Evrope. Dakle, rat se za mnoge nije završio pobjedom. Ostala je pustoš.

* „Upotreba čoveka“ donosi na scenu Veru Kroner. Jednom prilikom ste kazali da vam nije jasno kako taj lik nije poznat kao Andrićeva Gospođica ili Selimovićev Ahmed Nurudin. Zašto je po vama važna Verina priča?

– Vera je na početku tinejdžerka, puna života, radosti, očekivanja, nadanja i osjeća da će doći katastrofa, a njeno pomiješano porijeklo doći na naplatu. Niko je ne shvata ozbiljno, niko ne vjeruje da će rat doći i do njih. Frankl piše o dvojici austrijskih Jevreja od kojih jedan sa porodicom odmah početkom rata bježi u Ameriku, gdje proširuje porodicu, bogatstvo, ostavlja za sobom veliki kapital. Drugi je vjerovao u dobro, uzdao se u pobjedu razuma nad zlom i par nedelja kasnije završio u gasnoj komori.

Vera je žena koju prati kob da u njoj svi vide samo privlačno žensko tijelo kojim se treba nasladiti, iskoristiti, potrošiti, isprazniti se. Od gimnazijskih dana u Novom Sadu, logorskih u kući radosti u Aušvicu, do poslijeratnog Novog Sada sve se ponavlja. Vremena i ideologije se mijenjaju, a žensko tijelo ostaje uvijek meta, nešto što svi hoće da iskoriste, nauživaju se u njemu. Psi koji jure ženku da zagrizu, uzmu za sebe komad nje i pobjegnu. Tako se prema Veri ponašaju svi, bilo da su viđeniji građani uglednog bačkog grada ili nacisti u logoru ili pak komunisti na zadacima ili bivši porodični prijatelji. Život je kod Tišme džungla kojom caruje libido.

* To nije samo priča o ratu, već i o potrazi za smislom i nastavkom života nakon rata. Šta je to što ne dozvoljava čoveku da se oprosti od prošlosti, bilo da je naša ili naših predaka?

– Trauma. Trauma te drži zarobljenog u njoj i daje snagu i sigurnost. Ubrzo ona počinje da prija, pothranjujemo je i tražimo način da je obnavljamo. Svjedoci smo na Balkanu mnogih trauma iz prošlosti koje još uvijek žive i prenose se transgeneracijski. Mi imamo začarane krugove trauma.

Generacije rođene u 21. vijeku raspravljaju i imaju želju da se svete za nešto što se dogodilo 100 godina ranije. Poslednjih decenija se po regionu više nego ikada pominju četnici i ustaše. Kad god se primakne praznik koji slavi neku pobjedu, sve se uzburka, digne se cijeli region na noge, svi polude od dokazivanja da ima ili nema razloga za slavlje. Zapravo se probude traume koje smo posisali sa majčinim mlijekom.

* Tišmin roman govori o (zlo)upotrebi, manipulaciji i ceni čoveka. Na neki način, slično bi se moglo reći i o „Čitaču“. Šta još povezuje ove dve priče osim što su u njihovom središtu žene i prošlost koja ih progoni, što takođe nije beznačajna stvar?

– Vera Kroner i Hana Šmic… zanimljivo. Jedna je logorašica a druga je nadzornica u istom logoru, iako u drugom romanu. Obije stradaju. Rat je rat. I nema milosti ni za dobre ni za loše. Ni za prave ni za krive. Rat dolazi glave i žrtvama i dželatima. I logorašima i nadzornicima. Prije ili kasnije. U ratu nema pobjednika jer se rat ne završava pobjedom. Razaranje i ubijanje nikome ne donosi pobjedu. Poslije rata nema sreće.

Obije junakinje su imale sve kvalitete da provedu lijepe živote, budu voljene. Međutim obije završavaju u izgnanstvu. Ličnom ili društvenom. Šta ih je to otjeralo iz smisla? Šta im je oduzelo živote? Ono što su preživjele u ratu? Ratu koji nisu htjele i nije bio njihov. Nisu ga tražile, niti se za njega zalagale. Izgleda da rat najgore kažnjava upravo one koji ga neće. Vera je od rata bježala, ali nije uspjela da pobjegne. Hana se u ratu obrela skrivajući svoju nepismenost.

* Oba dela bave se pitanjem krivice i odgovornosti, ali kroz jednu nesvakidašnju moralnu prizmu. Može li se u svetu bez jasnih odgovora izaći kao nevin i čist?

– Ne prihvatam da je ovaj svijet bez odgovora. Odgovori su jasni. I toliko su eksplicitni i jednostavni da ih već odavno ne uzimamo za ozbiljno. A jesu ozbiljni. Ne ubij. Zar to nije dovoljno jasan uput. Koliko bi svijet bio drugačiji samo da se svako na svijetu pridržava ove proste rečenice. Uzmite Sveto pismo, Kuran, Talmud. Odgovori su tu. Gdje smo mi? Gdje je čovjek? Sit sam tih formulacija kojima se prebacuje odgovornost sa čovjeka na svijet. Da je ovo najgori od svih svjetova. Nije kriv svijet za zlo koje činimo. Preuzmi odgovornost za sebe. Ako ti je cilj nevinost i čistota put je jasan.

* Govoreći o predstavi „Čitač“ i njenoj vezi sa ratovima 90-ih jednom prilikom ste rekli da mi „ne damo na naše zločine. Volimo ih. Ponosimo se njima“. Koliko tome doprinosi to što na neki način oni nemaju ljudsko lice, nego verujemo da su ih počinili neki nama nepoznati vojnici, a ne nama bliski ljudi?

– Svaki zločin ima svoje ime i prezime. Potrebno je otkriti ga. Pretvoriti zločin u ime i prezime. To je početak puta na čijem kraju je katarza. A mi smo od katarze daleko. Upravo zato što volimo svoje zločine. Pomenete li Srebrenicu ili Sarajevo dobićete osudu i prezir okoline, samo zbog pominjanja. I kanonadu pitanja tipa – zašto oni svoje ne priznaju… kad oni, onda ćemo i mi… I tako zločini čekaju tuđe pokajanje. Da naši susjedi priznaju svoje, pa ćemo tek onda mi da priznamo da je neko možda pao i od naše ruke. A za to vrijeme zločini su mutirali, pervertirali, promijenili izgled, postali su privlačni i truju nam djecu. Ostavljamo im u nasleđe zlu krv, mržnju, osvetu. Zločini su se desili i sada su tu, među nama, ne možemo ih vratiti. Najgore je praviti se da se nisu desili, da ne postoje, jer onda bujaju, kao korov. Trebalo bi se njima baviti, tretirati ih, da ne podivljaju.

* „Čitač“ govori o upletenosti posleratne generacije u krivicu ratne generacije. U Srbiji stasavaju mladi ljudi, rođeni s 2000-im, koji, čini se, još dalje odlaze u odnosu prema devedesetim, prihvatajući ih s ponosom, a ne s gađenjem ili stidom. Kako gledate na to? Šta nam to donosi u budućnosti?

– Slijepi i zaglupljujući nacionalizam, mržnja prema susjednim narodima, a pod krinkom patriotizma i rodoljublja postaje novim generacijama kao nekada rokenrol, andergraund, pank. Tako stiču ugled u svojim krugovima. Vrijeme će pokazati. Vrijeme uvijek sve pokaže, ali i naplati. Strah me te naplate. I zato predstavama govorim – gledajte šta se događalo, kako se završilo, gledajte do čega dovodi mržnja prema nekom narodu, kulturi i zaslijepljujuća neobjektivna Ljubav prema svojoj naciji. Do velike i nepopravljive katastrofe.

* U planu je postavka Tolstojevog romana „Rat i mir“ na scenu Narodnog pozorišta. Kako takav roman preneti u pozorište? Šta će vam biti glavna nit? I u kojoj meri će teme o kojima smo govorili biti istaknute u toj predstavi?

– Dvije su glavne niti. Jedna je rat, druga je mir. Dvije niti a jedna tema. Tema koja kreira čovječanstvo. Nažalost istorija svijeta je istorija ratovanja. Sve naše živote su obilježili ratovi. I naše i naših roditelja. Ne smijem ni da mislim o budućnosti i da li će ratovi obilježiti i živote naše djece. Plašim se toga. Zato me valjda toliko i dotiču te teme i bavim se njima kao nekim upozorenjem, podsjećanjem. Nadam se da neće.

Mirjana Karanović kao Hana Šmic

Predstava „Čitač“ po romanu Bernarda Šlinka a u režiji Borisa Liješevića biće premijerno izvedena 24. oktobra u Beogradskom dramskom pozorištu. Čuvena knjiga prevedena je na 39 jezika, a po njoj je snimljen i istoimeni američki film u režiji Stivena Daldrija, s Rejf Fajnsom i Kejt Vinslet, koja je inače nagrađena Oskarom za ulogu Hane Šmic. Ovaj lik u Liješevićevoj predstavi tumači Mirjana Karanović, a igraju i: Marko Grabež, Slobodan Boda Ninković, Jadranka Selec, Milica Zarić, Ivan Tomić. Autorsku ekipu čine dramaturg Fedor Šili, scenografkinja Janja Valjarević, kostimografkinja Dragana Lađevac, kompozitor Stefan Ćirić.