Boris Liješević: Zarobili su nas ljudi koji su nule

– Nagrade su divne. Naročito kad dođu za tako značajnu predstavu kao što je „Upotreba čoveka“, koju smo radili po romanu Aleksandra Tišme, a koja je u svojoj sredini, u Novom Sadu i u Vojvodini potpuno ignorisana – kaže Liješević za Danas. – Taj roman je freska novosadskog života iz ratnog perioda. Važan je i značajan. Nikada nije ni insceniran, ni ekranizovan, zbog njegove veoma komplikovane strukture i kompozicije. Mi smo dugo radili, i na kraju uspjeli da se izborimo, da napravimo jedinstvenu predstavu i ovaj jedinstven naslov. Institucije u Novom Sadu, međutim, predstavu ignorišu.

*Da li se tom ignorancijom može objasniti i „zanimljivost“ da „Upotrebe čoveka“, uprkos nagradama i priznanjima ipak nije bilo na ovogodišnjem Sterijinom Pozorju?

– I Pozorje, i Festival vojvođanskih pozorišta i druge kuće, ponašaju se kao da ova predstava ne postoji, ili da ne zavređuje pažnju. Zovu nas i nagrađuju na festivalima u Sarajevu, Budvi, Subotici, Šapcu, sada i u Užicu, a imamo i još festivala pred nama. Ali, novosadska publika nema priliku da je vidi. Pitam se da li je moguće da samo u ovom gradu ne prepoznaju značaj tog naslova i tog pisca. Mnoge kulturne, a naročito pozorišne institucije u Novom Sadu zarobljene su od strane nedarovitih ljudi. Od nula koje čine lanac. Kojima daroviti ljudi ne prijaju, jer ističu njihovu nedarovitost. I zato se okružuju sebi sličnima, kako njihova nedarovitost ne bi bila prepoznata. Ali, ti nedaroviti ljudi nisu iz Novog Sada prognali samo Tišmu, prognali su i Jasnu Đuričić i Borisa Isakovića. Najbolji glumci koje je ta sredina ikada podarila, nemaju mjesta jedino u svom Novom Sadu. U svom osnovnom, matičnom pozorištu. I niko se protiv toga ne buni. Javnost se zbog toga neće uzburkati, kao što će se podići kad se, primjera radi, ne dodijele Sterijine nagrade.

*Zanimljivo je i da se obe predstave bave temom Drugog svetskog rata – radnja „Čitača“ Bernarda Šlinka događa se u posleratnoj Nemačkoj, a „Upotrebe čoveka“ u posleratnoj Vojvodini. Zašto je taj rat toliko prisutan u našim životima?

– Često se bavim tim periodom. Strah me je da to ponovo postaje stvarnost svijeta. Da je svijet ponovo pred velikom netrpeljivošću pred podjelama, zahvaćen globalnim licemjerjem. Ponovo simboli smrti postaju simpatični, i dopadljivi, i nadahnjujući. Zlo se ne prepoznaje kao zlo. Traže se i postavljaju jasne granice među narodima, nacijama. U nekom smislu, još je gore danas kada revizionističke politike od koncentracionih logora prave spa centre, a fašiste pretvaraju u antifašiste. Zato tako često posežem za tim periodom, da se podsjetimo iskustva iz istorije i kako se završavaju te opasne igre – u dimu gasnih komora.

*U kultnom Šlinkovom romanu, deset, petnaest i dvadeset pet godina posle nacizma i rata, zločinci su se „presvukli“ u uzorne građane i mirno žive. I naši balkanski zločinci iz 90-ih godina lako i brzo su se „presvukli“?

– Zločinci se uvijek „presvuku“. To nije ništa novo i nije samo naša boljka. Oni koji naprave najveće gluposti, najbrže se „presvuku“ i zauzmu pozicije, jer to nisu ljudi ideologija i vjere nego ljudi komfora. Vozovi koji su vozili Jevreje iz Evrope u Aušvic, poslije rata su preuređeni, očišćeni, osvježeni, i mirišu. Prijatni su. Ne mogu se prepoznati. Vojnici koji su Jevreje sabijali u stočne vagone i oduzimali im vazduh, svjetlost, vodu, postali su jako ljubazni kondukteri, uzorni građani i graditelji nove Evrope. Ni oni se više ne mogu prepoznati. A šta ćemo sa onima koji se tim vozovima nisu vratili? Na to pitanje nikada niko neće odgovoriti. U našoj novoj Evropi još se osjeća dim i miris mesa, onih koji se nisu vratili. Za suočenje sa zločinima nije potrebna snaga nego zrelost.

*Tokom suđenja haškim optuženicima, svi političari na Balkanu služili su se propagandom da je to, zapravo, suđenje „čitavom narodu“. Koliko ta populistička floskula baca maglu da ljudi prepoznaju šta je zločin?

– Zločin ima više imena i više prezimena. Svako ko mu je klicao, podržavao ga, radovao mu se, svaki taj daje svoje ime i prezime zločinu. Svako ko je rečenice počinjao sa „a šta su oni nama…“, svako ko je u tuđem bolu gledao osvetu ili zadovoljenje. Ko je kroz nacionalnost posmatrao ljude, svaki taj daje svoje obličje zločinu.

*Zašto su zločini, kao i nacionalizam i mržnja, od 90-ih godina do danas više sticali popularnost i simpatije nego prezir i osudu?

– Valjda zato što se nismo dovoljno poubijali. Rat se nije završio nego je prekinut. A ratnici su ostali da pjevaju epske pjesme. Kod nas se čak nisu ni „presvukli“, nego i dalje truju, sa govornica, iz parlamenta. Vratili su se ponosni i samouvjereni. I prijete prostotom, neukusom i agresivnošću.

*U oba romana, „Čitač“ i „Upotreba čoveka“, u epicentru drame su dve žene – Hana Šmic, nadzornica logora, i Vera Kroner, logorašica. Šta je vama lično najuzbudljivije u njihovim likovima?

– Ove dvije predstave i jesu neka cjelina koja tretira položaj i sudbinu žene u ratu. Žene na žele rat, ne kliču mu, ne podržavaju ga,ne zagovaraju rat, ne skandiraju mu, ne navijaju za rat, a najviše stradaju u ratu. Ni Hana, ni Vera nisu birale ni rat, ni logor. Obije su se ne svojom voljom obrele u logoru, Hana skrivajući svoju nepismenost, a Veru su sa novosadskim Jevrejima deportovali u Aušvic pred sam kraj rata, krajem aprila 1944. Hana je nadzornica, a Vera logorašica. I mogao bih zamisliti da su zajedno u logoru. Ili da Vera čita Hani. Vera je, međutim, logorske dane provela u vojničkom bordelu, u „kući radosti“ kao logorska prostitutka kojoj prinudni seks sa vojnicima produžava život. Na kraju uspijeva i da preživi logor, i da se vrati u Novi Sad. Ali, tamo se suočava sa još težim pitanjem – da li treba preživjeti kada cijeli tvoj svijet nestane?

*Hana u logoru izvršava nacistička naređenja, nesposobna da prepozna zločin. Vera je zlostavljana u svim vremenima i ideologijama – u predratnim godinama kao gimnazijalka, u Aušvicu, u doba komunista. Kako pronaći smisao života, uprkos svemu?

– To je centralno pitanje ovih predstava. A i našeg vremena. Da li je moguće zaboraviti i nastaviti. „Kako da zaboravim?“, pita se Vera Kroner, kad joj poslije rata predlažu da ide majci u Njemačku. I kad je ubjeđuju da u Njemačkoj sada žive neki fini ljudi, pristojni, i da je tamo sve čisto i novo. Nova Evropa. Ali, kako da zaboravi??? Vera Kroner svake noći sanja logor. Više ne zna da se ponaša u svijetu bez prinude, prijetnje, patnje, kazne. U snovima čezne da se vrati u logor i da zavapi pred obješenim stražarima: „Tucite me, ja sam vaša“. Iz logora, tačnije iz trauma, ne može se izaći. Logor postaju snovi, doživljaj stvarnost, odnosi sa drugima. Trauma postane topla, komforna, ili barem poznata zona. Čovjek je krhko biće. Lako ga je uništiti. Sve me to podsjeća na naše vrijeme i na traumu koju smo prošli.

*Jesmo li izašli iz te traume?

– Ne možemo da izađemo, neprestano se podsjećajući na ratove koje pamtimo, jer oni, nažalost, svakim danom sve više i više postaju naši životi, naša svakodnevica. Mnogi od nas znali su povratnike iz logora ili sa Golog otoka koji o tome nikada nisu pričali. Nisu oni bili u miru sa time. Ne. Ćutali su i ćute, upravo zato jer nisu pomireni. Kako onda da sudimo o ljudima sa naših prostora koji su se nagledali krvi, smrti, užasa, i još uvijek ne mogu to da prebrode i da prestanu da u svemu vide samo prijetnju i napad.

*U „Čitaču“, lajtmotiv drame o odgovornosti i prepoznavanju zla u vremenu, ideologiji, društvu, čoveku, zapravo je neobična ljubavna priča između gotovo dvostruko starije Hane, nepismene radnice, i studenta prava, Mihaila Berga. Da li je samo ljubav nedokučiva i uvek moguća, čak i onda kada je nezamisliva?

– „Čitač“ priča o mnogo čemu, a posebno o odgovornosti. Na početku suđenja za ratne zločine Hana Šmic gotovo da i negira svoju krivicu za nesrećnu smrt tri stotine žena. Pravda se onom često izgovorenom rečenicom u postratnoj Njemačkoj – radila sam svoj posao. Izvršavala sam naređenja. U zatvoru ona uči da čita i počinje da čita knjige o Holokaustu i ženama u logorima. I kroz pismenost i obrazovanje razumijeva svoju krivicu, te odbija da izađe iz zatvora. Shvata da čovjek ima odgovornost za svaki svoj postupak, bez obzira da li je to nametao njegov posao; da je krivica njena, i da je treba nositi do kraja. Kroz književnost i ona se suočava sa istinom o sebi. I to je ogroman korak. Od nesvjesnog ka svjesnom. Od neodgovornosti do odgovornosti. Od negiranja do prihvatanja istine. Korak ka cjelovitosti, ka spasenju. Jer, nema spasenja bez suočenja sa sobom i svojim djelima. Zahvaljujući knjigama Hana postaje ličnost koja sa punom odgovornošću stoji pred sobom, svjesna sebe, svog života i svojih djela. A sve to donosi Ljubav, upravo ta nedokučiva i teško zamisliva ljubav.

*Zahvaljujući filmu, lik Hane Šmic doživeo je svetsku slavu – Kejt Vinslet je za ovu ulogu nagrađena Oskarom. Koliku snagu i uzbudljivost nosi lik Vere Kroner?

– To je, uvjeren sam, jedan od najboljih i najuzbudljivijih likova jugoslovenske književnosti. Na početku je to povučena djevojčica koja nigdje ne pripada, stidi se svoje različitosti, hoće da bude neprimjetna, hoće da se utopi u sredinu, da ode negdje gdje neće biti važno koje si vjere i nacije. Ali, vrijeme uniformi i razvrstavanja po vjeri i naciji upravo dolazi, i ona ga se grozi. Hoće da pobjegne prije nego joj zakuca na vrata. Upozorava ljude oko sebe na opasnost koja dolazi, a niko je ne čuje. Poslije logora se vraća u svoj grad gdje ne poznaje više nikoga. Svi koje je znala pobijeni su, nestali, raseljeni. Nema nijedne fotografije iz prošlosti. Nijednog dokaza da je taj grad bio njen, i da je taj život bio njen. Čudim se kako taj lik nije tretiran kao Ana Frank, i kako ovo Tišmino djelo već odavno nije ekranizovno. I čudim se našem današnjem ćutanju i neinteresovanju.

*Režirate u pozorištima u regionu, broj nagrada koje ste osvojili, među kojima je i Gran pri Bitefa, možda prevazilazi broj predstava sa vašim rediteljskim potpisom. Utisak je, ipak, da su vam „Čitač“ i „Upotreba čoveka“ lično posebno važni?

– Nikada se toliko dugo i kontinuirano nisam bavio jednim periodom iz istorije. Te predstave su mi najvažnije, jer su nastajale u kreativnim grupama ljudi zagrejanih za rad i za sadržaj, u grupama koje nisu nezainteresovano čekale moja uputstva, već su tražili materijale, inspiraciju, dokumenta… Radili smo onako kako oduvijek želim da radim i i kako zamišljam kreativne procese, ne razmišljajući o rezultatu, o premijeri. I najbolje od svega je što te predstave mi i dalje radimo – kad god se sretnemo mi promijenimo ponešto, oduzmemo, dodamo. Rijetke su ekipe koje to podnose i prihvataju. Ali, kada ekipe predvode Mira Karanović u „Čitaču“ i Emina Elor u „Upotrebi čoveka“, to moraju biti kreativne, žive, spremne, radoznale i zainteresovane ekipe. I hvala im na tome.

Mržnja dolazi preobučena

*Nacistički ambijent prepoznajemo kao naš – kako se dogodilo da se slepi „patriotizam“ kod mladih ljudi koji nisu ni bili rođeni 90-ih godina uzdignu u modni trend, i da danas postane tako popularno mrzeti druge?

– Komunikacija sa današnjim vremenom je uslov izbora teksta koji ću raditi. Sve više sadržaja, nažalost, koji govore o predratnoj i poslijeratnoj Njemačkoj povezujem sa našim vremenom i prostorom. Mržnja koja se useljava, širi, postaje slatka, prijatna, zanosna, nadahnjujuća, ritualna. Dolazi preobučena u mučeništvo i govori anđeoskim glasom. I opija ljude. Mržnja je dopadljiva. Mladi u njoj nalaze snagu, sigurnost, sidro, uporište, inspiraciju. A onda poslije velike mržnje dolazi infantilno neprihvatanje da smo to mi, bježanje od krivice, od kazne. Sakrivanje svojih djela. „Gdje ti je brat Avelj? Ne znam, zar sam ja čuvar brata svojega? A Bog reče: Šta učini! Glas krvi brata tvoga viče sa zemlje k meni“. Da, glas krvi braće naše i dalje viče sa zemlje ka nebu, ka Bogu. I svi taj glas čuju. Samo mi zatvaramo uši i osuđujemo one koji ga čuju. I proglašavamo ih izdajnicima. Samo da tako ne osudimo Boga koji ga čuje bolje od svih!