Bruno Šimleša: Uspešni su oni koji nisu izgubili kontakt sa sobom

Bile su među najviše dovlačenim naslovima po piratskim grupama na internetu, ali su izdavači srećom uglavnom uspeli da ih sve uklone.

Već petnaestak godina Bruno Šimleša je tražen, popularan, na njegovim predavanjima traži se mesto više, a armija njegovih poštovalaca s nestrpljenjem očekuje svaku njegovu novu knjigu.Razgovarali smo s njim jutro posle uspešne beogradske promocije u prijatnom ambijentu kafe-knjižare njegovog srpskog izdavača u Centru „Sava“.

Sa Brunom Šimlešom smo pričali o glavnoj temi svih njegovih knjiga – ljubavi, ali i o problemima savremenog čovek

Za vas se slobodno može reći da ste velika regionalna zvezda. Knjige su vam čitane, predavanja posećena, vaši snimci na jutjubu imaju po nekoliko desetina hiljada pregleda, kako se nosite s tolikom popularnošću?

– Prvo, ja sebe ne doživljavam kao zvijezdu. Jako mi je drago da se knjige iz godine u godinu traže i dobro prodaju. Dakle, to nije nekakav marketinški trik da jedne godine prodaja nešto skoči, pa onda stane. Evo i sad imam sreće da su „LJubavologija“ i „Škola života“ izašle na srpskom i crnogorskom tržištu, drago mi je da te knjige žive uz pomoć preporuka ljudi. Prvo izdanje „Škole života“ objavljeno je prije petnaest godina. Dakle, to je sad stvarno prastara knjiga, ali i dalje aktualna, i dalje se traži. Valjda je ovo već 20. izdanje…

Ima i onih koji ne vole literaturu za samopomoć, pa ni ono što vi radite i tvrde da „prodajete maglu“…

– Da, ima jedan postotak ljudi koji ima nekakav zazor od te literature, koji svu tu literaturu stavljaju u isti koš, ali kao i sve druge generalizacije, i ova je rezultat intelektualne lenjosti. Dakle, niti su svi pisci literature samopomoći isti, kao što nisu ni svi Srbi isti, kao što ni sve gej osobe nisu iste, kao što nisu ni svi Filipinci isti, kao što nisu ni svi automehaničari isti. I da, mislim da dio te literature doista ponižava zdrav razum, dio te literature banalizira stvarnost, dio te literature vrijeđa naš zdrav razum. Ali ima ogroman dio literature koji je kvalitetan, pisan od vrhunskih stručnjaka ili od ljudi koji su proživjeli nešto i koji imaju dubinu i širinu koja je potrebna, tako da je intelektualna sramota generalizirati išta od ove literature i staljati sve autore u isti koš. Da, 20 posto ljudi će misliti da ja prodajem maglu i navikao sam, susrećem se sa tim zadnjih 20 godina i naučio sam to prihvatiti.

Kakve reakcije dobijate od čitalaca, šta je „okidač“ koji ih tera da čitaju vaše knjige?

– Jedna čitateljica Snežana, koja mi je baš jučer prišla na predstavljanju knjige (u knjižari Delfi SKC, prim. V.M) je rekla da joj je žao kad završi sa čitanjem moje knjige jer je toliko zanimljiva da joj je onda žao što je neće više čitati. Za nju je okidač neposrednost i životno iskustvo. Dakle, ona vidi da ja stojim iza onog što govorim. Mislim da se to osjeća u mojim knjigama. Ne da pričaš o zahvalnosti, a onda si namrgođen ili da pričaš o tome kako treba postaviti granice, a svi te iskorištavaju. Svojim životom stojim iza onoga što pišem.
A i neposredan sam i nisam napravio famu od sebe. Nisam napravio neki kult ličnosti od sebe, što se ne tiče nužno svih pisaca te literature. Mislim da ljudi osjećaju tu neku neposrednost, ali osjećaju i da sam u rovovima s ljudima. Ako na primjer, pišem o preljubu, ja sam o preljubu razgovarao sa valjda 500 ili 700 ljudi. Dakle, govorim iz pozicije čovjeka koja je taj preljub proučio, čuo 700 različitih iskustava ljudi koji su ga doživjeli ili sam pročitao 200 tekstova o preljubu, od popularnih do znanstvenih članaka. Ali, najčešće su to razgovori s ljudima, odakle onda crpim svo to iskustvo i mislim da ljudi osjećaju da mi je stalo. Bez obzira što sam ja sad već više od 20 godina pisac i što su knjige prodane u nekoliko stotina tisuća primjeraka, svaki razgovor sa nekim, svaki susret sa nekim čitateljem, za mene je čast.

Šta je glavni problem današnjeg čoveka koji je hiperkonektovan na sve?

– Problem je što smo prekonektirani sa vanjskim svijetom, a nedovoljno sa unutarnjim. On line svijet obiluje jednostavnim, a intenzivnim podražajima, dok krade vrijeme i prostor za samorefleksiju. Tako da stalno skrolate po svim mogućim zidovima, i dobivate 5.000 notifikacija i to je taj baš intenzivan, ali površan napad vanjskog svijeta, a da za ono fino životno tkanje i onu istinsku samorefleksiju imamo sve manje i manje i vremena i prostora.
Na primjer, ja volim planinariti. A osim uživanja u jednostavnosti takvog života i predivnoj prirodi, jedan od razloga zašto volim planinariti jest da si ofline čitav dan jer je mobitel u airplane modu. E, onda moraš biti doista povezan sa sobom ili sa prirodom ili sa horizontom. Tada si diskonektiran od vanjskog svijeta, ali zapravo se lakše konektiraš s nekim unutarnjim svijetom. Mislim da je to postao luksuz. Mislim da su danas bogati i uspješni oni ljudi koji nisu izgubili kontakt sa sobom. Vrijeme bez Wi-Fi-a, vrijeme bez mobitela u ruci, ali sa srcem na dlanu danas je baš rijedak blagoslov.

Upravo ste spomenuli blagoslov… Koliko vera može biti od pomoći ljudima u životu?

– U hrpi situacija će vas vjera izvući, ali zavisi kako izgleda vaša vjera, odnosno kako doživljavate Boga. Ako imate dojam da je Bog neki zločesti računovođa koji samo popisuje vaše negativne bilance i onda vas kažnjava na neki način, ako imate dojam da ste zavrijedeli kaznu od Boga, mislit ćete da vam takav Bog neće pomoći. Ja ne mislim da Bog kažnjava sa rakom ili poplavama. Ali ako netko vjeruje u takvog Boga, mislim da će mu to odmoći u borbi za zdravlje jer će imati dojam da ga Bog kažnjava. S druge strane, ako netko u vjeri pronađe dodatnu snagu, oslonac i smisao, mislim da mu to može pomoći. Svako od nas će vjeru i religiju doživjeti na svoj način, tako da nekome će odgovarati ona strukturirana vjera u okviru neke religije, bez obzira koji crkvi pripada. Dok će nekome odgovarati da samostalno otkriva vlastitu duhovnost…

U „Školi života“, govorite o svim licima ljubavi…

– Ono što mi obično smatramo ljubavlju to je romantična ljubav. Imamo tu tendenciju da sve druge vrste ljubavi nekako smatramo manje važnima, jer je ta romantična ljubav kao neka „biti ili ne biti ljubav“. Kao da je alfa i omega ljubavi, a meni se čini da nije.
LJubav volim uspoređivati s dugom, a romantična ljubav samo je jedna od boja duge. Dakle, i prijateljska ljubav i ljubav prema Bogu, ako smo već spomenuli taj segment, ljubav prema prijateljima, ljubav prema spoznaji, ljubav prema životu, ljubav prema planini, ljubav prema nekoj grani umjetnosti. Sve su to boje te duge ljubavi. Dakle, romantična ljubav je važna vrsta ljubavi, ali je samo jedna od boja. Ali ako je išta razlikuje od ostalih ljubavi, to je da ima najviše zabluda vezano baš uz nju i najviše pogrešnih očekivanja. Najčešće me u intervjuima pitaju u vezi romantične ljubavi i ako mislim da to sama ljubav zapravo ne zaslužuje. Mislim da je jedan od grijeha koji radimo kontra sebe i kontra ljubavi kad sve ostale ljubavne odnose doživljavamo kao nekako manje vrijedne. Svaki put kad netko osjeti ljubav prema zori, prema prijatelju, prema spoznaji, prema slobodi, prema bilo čemu, da zapravo živi ono što treba.

Često ljudi u životu vide probleme tamo gde ih zapravo nema, šta je tome uzrok?

– Kratki odgovor, nedostatak fokusa. A malo duži odgovor… Baš u „Školi života“ spominjem jedan alat koji se zove krupni plan. Dakle, da situacije pokušamo gledati kroz svoju nekakvu velebnu definiciju života, kroz naš krupni plan, kroz ono što život istinski jeste. Previše se uznemirujemo sitnim glupostima, ali to ćemo lakše vidjeti ako nam je kristalno jasno čemu život služi. Dakle, kad definiramo sebi što to naš neki krupni plan jeste, onda ćemo u vezi tih malih stvari doista se puno manje uzrujavati. Ako se puno uzrujavamo oko malih stvari, zapravo znači da nema dovoljno velikih koje su osvještene. Znači da smo mi sebe sveli na nekako premalu ličnost, da smo svoj život sveli na puko odrađivanje.

Osvešćivanje može biti bolno, zar ne?

– Osvješćivanje često jest bolno, odnosno bar je dio procesa bolan.

Zašto?

– Zato što kad mijenjamo sebe, uvijek nam otpadne neki odnos ili neka navika ili nam čak otpadne neko uvjerenje. To je sve bolno. Dakle, kad mi mijenjamo svoja uvjerenja, nas to boli jer propada dio našeg identiteta. Ili osjećaj vrijednosti vežemo za neke odnose pa nas boli kad ti odnosi počnu blijedjeti. Da, taj proces boli, ali iskreno ono što puno dublje boli je kad znamo da živimo krivo. Razumijem da nas boli kad gubimo neki odnos, ali iskreno, užasno boli i kada znamo da živimo s krivom osobom. Jer neki od najusamljenijih ljudi koje poznajem su oni koji su u vezi s nekim. Ali ta je veza bez veze. U toj vezi nema prostora za istinske njih. I to boli za poludjeti.
Osvjećivanje boli, ali statičan močvarast život koji nije naš boli još više. Kad osvješćuješ nešto, znaš da radiš dobru stvar i veliku stvar.

Kako pomoći ljudima da dođu do adekvatne pomoći, da izbegnu manipulatore kojih, kad je reč o ljudskim dušama, ima?

– Inače sam dosta, ovako placidna, miroljubiva osoba, ali tu mi iskreno dođe da se fizički obračunam s manipulatorima koji iskoriste nečiju ranjivost ili naivnost. Dakle, svaki life coach, psihoterapeut, psihijatar, psiholog, duhovni učitelj, motivacijski govornik, što god da je, mora biti ekstra odgovoran prema toj ulozi. Kad je netko u poziciji učitelja ili terapeuta, onda je veća odgovornost za neki odnos na njemu i mora ekstra paziti na bilo kakvu mogućnost transfera, pa i kada se događa kontratransfer.
Nažalost, negdje u praksi nije tako. Ima ljudi koji iskorištavaju naivnost ljudi, ima ljudi koji se na tome ili bogate, ili uzdižu svoj ego. Dakle, ili povećavaju debljinu svojeg novčanika, ili uzdižu svoj ego. Tu sam za radikalna rješenja u smislu prokazivanja tih ljudi.

„Centriranje“ ega

Šta da radimo sa egom?

– Neuravnoteženi ego može biti velik problem. Mislim, ja svoj često šaljem na počinak, kad god mogu. Ali prvo definirajmo pojmove jer se koncept ega u zapadnjačkoj tradicije razlikuje od onoga u istočnjačkoj. Ne slažem se s istočnjačkim načinom razmišljanja da je ego zapravo dio naše animalne prirode i da ga treba u potpunosti negirati. Mi jesmo i duhovna i materijalna bića i ego treba biti centriran, treba biti uravnotežen i da treba biti vođen od našeg ja, a ne da ego nama određuje, pogotovo taj mali nesigurni ego koji se na sve bizarne i jeftine načine dokazuje, da on treba kormilariti našim životom, onda ćemo možda nekad biti materijalno uspješniji, ali duhovno isprazniji. Dakle, nije cilj uništiti ego, nego dopustiti našem višem ja da kormilari egom. Opet, nije cilj ni da dominira ego, tada se želimo dokazati kroz izgled, materijalno bogatstvo ili veze koje imamo.