Čovječnost se promijenila, apsolutna razljuđenost vodi u potpuni nestanak: Darko Cvijetić, autor poeme „Šum Šumarice” za Veliki školski čas

Sutra, 21. oktobra na Velikom školskom času u Šumaricama biće izvedena njegova poema „Šum Šumarice”. Na žalost o Velikom školskom času intenzivno se pisalo iz drugih, ne komemorativnih i umetničkih rzloga. Naš sagovornik Cvijetić, džentlmenski to ne želi ni da komentariše.

– Ja sam ipak samo gost i nije mi to jasno, kratak je Cvijetić.

Pre svega, čestitke, predstava Kokana Mladenovića po vašem romanu „Što na podu spavaš” (sa kojim su kragujevački čitaoci imali prilike da se upoznaju proletos u Kući Đure Jakšića) osvojila je sve nagrade stručnog žirija i publike na upravo završenom Joakimfestu. U poslednje vreme vi i vaše stvaralaštvo prisutni ste u Kragujevcu na više načina.

Hvala Vam na čestitkama. Raduje me ta prisutnost, na neki čudan način ovdje osjećam puno više radosti i smanjene brzine… Kragujevac sam zavolio još kao dječak na prvim ekskurzijama, valjda je to neki ton, neka lijepa boja, Smak, Točak…

U pogovoru vaše knjige „Šum Šumarice” koja je literarni predložak za izvođenje ovogodišnjeg Velikog školskog časa, pisac Mirko Demić ističe da ovo delo „ne odudara od vaših poetičkih i moralnih stajališta”. Kako vi vidite tu sponu, spoj vaših prethodnih knjiga i „Šum Šumarica”?

Mislim, i dakako nipošto to nije originalna misao, da onaj koji se dohvati olovke jednu knjigu piše, svakako pokušavajući da napokon napiše ponovno Knjigu. Nešto kao onaj nesretni Borhesov Pjer Menar, pisac Servantesova „Don Kihota”. Moje su prethodne knjige uvijek isti rukopis, baš kao što taj isti rukopis ne mijenja bitno moja moralna ili po/etička stajališta, čak i kada mijenja i ispituje sopstveni formativ.

Tekst Velikog školskog časa počnje sa Isaijom (38:11) – Neću više vidjeti čovjeka među onima koji stanuju na svijetu. Zbog čega baš sa tom rečenicom starozavetnog proroka?

Jer se čovječnost promijenila. Duboko nešto se u ljudskom poimanju čovječnosti, doživjelo je potpuno prevrednovanje. Taj je stih starozavjetni zaleđeni moment, duboki uvid da nas apsolutna razljuđenost vodi u potpuni nestanak. Bojim se da je danas pitanje šta je čovjekova priroda strašno. Svaka moja rečenica vrišti da je tijelo. Da samo očovječenjem rečenica može imati smisla. Otud Isaija… Taj stih je jecanje.

Čitavo delo „Šum Šumarica” sastoji se od monloga ali oni zvuče i kao dijalozi, poginulih i preživelih… Mešaju se svetovi mrtvih i živih…?

Da. Možemo ovu konstataciju nasloniti na prethodno Isaijino pjevanje/jecanje. Monolog/dijalog potom mrtvi/i oni koji tvrde da to nisu. Dva se svijeta pokušavaju međusobno dozvati. Pokušavaju jedan drugoga prizvati. Mrtvi bi da nama govore, i mi mislimo da mrtvima govorimo, ali nismo sigurni, ni mi ni oni, je li to monolog ili dijalog. Možda jednom kada zamijenimo strane?

U delo su uključene i autentične poruke streljanih u Šumaricama?

U svome pisanju, od Kiša naučen, volim dokumentima davati rasplesanost, i otvarati ključaonicu konteksta. Te poruke su takođe pjevanje, jecanje i trijezna uputstva. Čim pisci poruka dobiju lice, poruke imaju drukčije tijelo.

U razgovoru dva streljana dečaka pominju se i Šumarice i Jasenovac, kada tri devojčice igraju lastiš mnoga druga stratišta. Priča više nije lokalna već planetarna, svevremenska…?

Tako je. Samo jedan puca. I samo je jedan pogođeni. Samo je jedno nebo.
Jedno je mjesto krvarenja – Jasenovac, Mariopulj, Sarajevo, Pojas Gaze, Dahau ili Kragujevac. Jedan je čovjek. Onaj koji jeste.

Uvek ostaju i oni živi, koji „vuku” mrtve za i sa sobom?

Da, ostaju oni koji bi morali otvoriti svoje srce i za sjećanje i za bol i za njegovanje oprosta. Teško je biti pre-živjeli, onaj koji je dobio višak života. Šta s njim, kako se nositi s gubitkom i kako umiriti svoju žeđ za osvetom…to je pitanje za svakoga koji je ponio svoje mrtve do svršetka svog bivanja.

Po prvi put imamo i ispovest ne samo streljanih već i onoga koji strelja. Ostareli nemački vojnik koji je kao mladić streljao u Kragujevcu, u kolicima se preko prevodioca obraća – kome? I tu je sveprisutan motiv – ubistva u ime domovine i vođe? Na kraju svog monologa on kaže da više ne bi streljao ali, da li se iskreno kaje?

Znate, prst koji je vukao obarač ima strašni balast zaleđenosti toga trena u njegovoj ličnoj biografiji. On će se uvijek vraćati u onaj dan kada je pucao, kao što će ga taj dan čekati, u svojoj nepomičnosti, sve dok ubica ne dođe ponovo na mjesto svoga zlo-čina i ponovo ne bude pred odlukom da ne puca. Dan je to istine. Za njega. Taj dan on ne može prenijeti sa sobom u vječnost. Mora ga vratiti, onome koji mu je sve dane dao. Njemu se obraća… Njemu koji je djeca što su došla i gledaju ga. Ima sve dane svijeta da učini tako.

Tu su i motivi, na žalost prepoznatljivi, kao i u nedavnim ratovima na ovim prostorima, kosti koje ne mogu ili se pogrešno identifikuju ili grobovi koji ne mogu da budu obeleženi, kao što naređuje nemački major Kening?

Masovna ubijanja su uvijek ista. Iza njih ostaju iste kosti, iste lobanje, i iste majke koje oplakuju… Pogrešne, nepogrešive kosti. Zemlja je puna mrtvih. Nema toliko suza. Pravda je da novorođenčad plaču. Tako su svi grobovi obilježeni.

Da li se život na ovim našim prostorima svodi na rečenicu iz „Šum Šumarica” koju izgovara sestra streljanih, Jevrejka Ota – Rekla sam rabiju: ,,Bolje da su mi braća streljana sa svojim prijateljima, nego ugušena ciklonom i smrvljena u dim iz krematorijuma, pušten u nebo, u Aušvicu”. Da li je to jedino i moguće „naše bolje” na ovim prostorima? Da li smo svi mi i stalno, kao što vi na početku poeme kažete, dajući naznaku za njenu inscenaciju, samo „prilozi” za „rad za doktorat o ljudskom zlu”?

Čini se da je upravo tako. Da homo sapiens, ne samo na ovim našim prostorima, ima jedino takve rečenice da se brani od sopstvene ubistvene prirode. Kainov biljeg na čelu čovjekolikog je njegov usud. Da, prilozi smo za doktorat o zlu koji moramo pobijati svaki dan.

Po vama, koja je ključna rečenica/pasus/stih „Šum Šumarica”? Da li je to ona – Bez mrtvih nema sutra?

U tišini šuma, u miru vjetra ponad puste zemlje krije se elijotovski mir. Ta niština, taj mir je ključan da probudimo svoje bivanje. Tome se miru vraćamo. Samo je do nas, hoćemo li čisti vratiti sebe nebu, ili ćemo nositi svoj dan zla u sve dane.

Veličanstveno pevanje o zlu jednog od najsnažnijih poetskih glasova naše regije

Za reditelja ovogodišnjeg Velikog školskog časa Marka Misiraču poema „Šum, Šumarice” Darka Cvijetića, delo je jednog od najsnažnijih poetskih glasova naše regije.

– Pored toga što je Darkovo veličanstveno pevanje o zlu ovog ali i drugih doba i prostora, nešto što ga je u najvećoj meri preporučilo za autora ovogodišnje poeme, Darko je i dubinski pozorišni čovek, njegovo biće oseća glumca i glumački izraz, tako da je i meni i brojnom glumačkom ansamblu (14 odraslih glumaca i 10 dece iz dramskih studija) bilo veliko zadovoljstvo da se kroz proces proba bavimo njegovim likovima, kaže Misirača.

Poema sadrži niz monologa, u formi svojevrsnih svedočenja o stradanju i ljudskom zlu iz najrazličitijih uglova.

– Svojevrsni okvir predstave su deca i ona svojom vedrinom, dečjom igrom i grajom ulivaju nadu u taj sveopšti mrak koji nas okružuje i danas, u 21. veku… Moja odgovornost kao reditelja ovogodišnje poeme je još veća, samim tim jer sam član umetničkog saveta Velikog školskog časa i pošto sam 2017. imao tu čast i privilegiju da režiram i poemu „Igre brojeva” još jednog izuzetnog književnika, dugogodišnjeg direktora Narodne biblioteke u Kragujevcu, Mirka Demića, ističe on.

Po njegovim rečima „posebno nam je svima velika čast što postavljamo tekst Darka Cvijetića”

– I sada to postaje treća živa predstava po njegovom književnom delu, uz predstave „Šindlerov lift” Kamernog teatra 55 iz Sarajeva i „Što na podu spavaš” tri pozorišta iz Novog Sada, Zagreba i Sarajeva koju je nedavno videla i kragujevačka publika, zaključuje Misirača.

U Velikom školskom času „Šum Šumarice” igraju glumci: Nenad Vulević, Todor Jovanović, Miloš Krstović, Milica Majstorović, Sanja Matejić, Nikola Milojević, Saša Pilipović, Ljubica Radomirović, Isidora Rajković, Milomir Rakić, Mina Stojković, Avram Cvetković, Vahid Džanković, Čedomir Štajn kao i deca iz Dramskog studija „Petar Pan” i DKRC „SuperMama” iz Kragujevca.

Scenografiju Velikog školskog časa potpisuje Ana Kolbjanova, kostimografiju Jelena Janjatović, autor muzike je Igor Motl a scenskog pokreta Anđelko Beroš.

Saradnici u adaptaciji su Nikola Milojević i Vanja Šević.

Više vesti iz ovog grada čitajte na posebnom linku.

Još vesti iz ovog grada

Na to nas obavezuje sudijska zakletva: Sudije Osnovnog suda u Kragujevcu podržale protest studenata

U Radul begovom konaku u Zaječaru izložba likovnih radova Jasmine Dugić

Kragujevački Pravni fakultet u blokadi, objavljeno na instagram profilu neformalne grupe studenata

Kragujevački FIN i zvanično u blokadi: Bivši rektor Filipović pokušao da demotiviše studente, ispraćen zvižducima sa plenuma