Crvena vertikala

Partner u razgovorima svih vrsta, od politike do umjetnosti, teatra i nazad. Crvena vertikala, zabijena 10 metara u dubinu. Ne mogu dušom, ne mogu mozgom prihvatiti da nije više tu. Koga da sada zovem u Beograd i pitam: kako si Borkić, koga da sada slušam da kaze: pa ljudi, vi ste poludjeli, pobogu… kako da sada uđem u njenu kuhinju da popijemo kafu, kako da sada odem do Birčaninove i da me ne dočeka sa: Nado moja mila… pretužno, preteško, prebolno. Borka moja draga.

Napustila si ti nas, a napustilo nas je i vrijeme najvišeg teatarskog uzleta, teatra KPGT, najvažnijih predstava koje su obilježile teatar Jugoslavije, Evrope i svijeta. Ti si bila sa nama dio svega toga, dio najplemenitijih i najpozitivnijih ideja, dio visokog umjetničkog profesionalizma, i teorija utemeljenih u kvaliteti ideja, estetike i provedbe, ljudskosti i pacifizma.

Ti si bila jedna od rijetkih koje znala čitati moj rukopis, jedna od rijetkih koje je znala gledati moje predstave. Bila si borac za žene i za ljude koje su nevidljivi, kao sto su Romi i neki drugi. Bila si jedna od rijetkih koja nas je zvala, prva, nakon 15 godina, da radimo u Centru, jedna jedina koja nam je rekla: moj dom je uvijek otvoren za vas, jedna od rijetkih koja je došla u Rijeku, kao i u NJemačku, da gleda moje predstave. Bila je moja sestra i u profesionalnom i u privatnom smislu, imale smo mnogo sličnosti, od teatra do oblačenja, do jarko crvenih usana, do glasa…

            Borka moja