Da je itko želio riješiti ijedno nacionalno ili državno pitanje, to bi se odavno učinilo

Čak i ako ih zaboravim, gurnem u stranu, opet ostanem s dugačkom listom ljudi koji su poeziju učinili poezijom. Uglavnom mi se čini da ne pripadam među te ljude. Recimo da se igram. Riječima. Frazama. Idejama. Ali nemam predstavu o sebi kao o pjesniku. Jednostavno je tako“.

To objašnjava Marko Tomaš u razgovoru za Danas zašto za sebe ne voli da kaže da je pesnik.

Pa ipak, unutar književne scene regiona, on ima status rokenrol zvezde poezije. Verovatno zato što su i njegovi stihovi kao i u rokenrolu – mešavina različitih, ponekad čak na prvi pogled nespojivih uticaja. Prepliću se tu pop kultura i tradicionalna književnost. I muzika i film i beletristika. I Nik Kejv, Leonard Koen, DŽim Morison, Jan Kertis i Popa, Miljković, Dostojevski, Bukovski, Mika Antić, Slobodan Tišma… Nižu se tu i „dop i punjene paprike“, kako sam autor autoironično kaže, dok nepretenciozno govori o snažnim emocijama, raznim licima ljubavi, melanholiji, ratu, svakodnevici…

Ali on je rokenrol zvezda i zato što svako njegovo javno čitanje poezije izgleda kao pravi rok koncert. U dupke punoj sali, traži se uvek još jedna pesma na bis.

Takvo jedno veče biće održano u okviru programskog ciklusa Poezija uživo! koji organizuje Radio Beograd 2 u saradnji sa Zadužbinom Ilije Milosavljevića Kolarca, u subotu, 25. januara, uz direktan prenos na talasima Radio Beograda 2.

Dva dana pre toga, Tomaš će u Domu kulture Studentski grad u okviru programa Postninovske čarolije govoriti o svom romanu prvencu „Nemoj me buditi“ (LOM) koji se našao u širem izboru za Ninovu nagradu.

* Čini li ti se da danas ljudi više vole da slušaju poeziju nego da je čitaju? Šta za tebe kao autora znači ta direktna komunikacija s publikom?

– Pa skoro sve. To je suština, bit cijele furtutme. Uvijek sam smatrao da moraš biti u stanju neposredno iskomunicirati to što pišeš. To, dakako, ne mora važiti za sve ljude, meni je to bitno. Uostalom, to je vrlo staromodno, a meni se dopadaju staromodne stvari. Mnogi su zalutali. Ogradili se zidovima i od katedri napravili zaklone. I onda uopće ne pucaju, laju uglavnom. Tako su propustili ono što se dogodilo u prošlom stoljeću. Pop kulturu kao ishodište svih umjetnosti. I u okviru cijele priče i povratak nekim starim načinima i običajima. Zabaviš ljude u kavani stihovima i isprosiš tako nešto, novac ili osmijeh, možda psovku. Iza svega je zavođenje ili konfrontacija, izazivanje sukoba. Vrlo tjelesne stvari. Težnja za jedinstvom. Valjda. Sve ovo može bit istina ako ti se dopada da je nešto tako neodređeno i neprihvaćeno istina.

* U tom smislu, misliš li da je budućnost poezije na YouTube-u? I generalno književnosti…

– Ne bih petljao s Youtubeom. O tome ne znam mnogo. Nisam ni potpuno neupućen ali ni dovoljno da bih teoretizirao o toj budućnosti. Vidiš, nadam se da nije. Jer tu opet imamo limb, posredno prenošenje ideja i značenja. A mene stvarno interesira ponovna uspostava jedinstva među ljudima. Recimo da je ok da je sve to samo dio cijele priče. Jedan od načina komuniciranja.

* Ti na prvom mestu pišeš ljubavnu poeziju. Šta za tebe znači u današnjem svetu otuđenih i usamljenih pisati o ljubavi?

– Mene se potpuno pogrešno vidi kao nekakvog eksperta u tim pitanjima. Ne bih pisao toliko o tome da mi je išta jasno. Ideja ljubavi je nedovršena, nedefinirana. I dobro je da je tako. To nam ostavlja nekakvu nadu da ćemo doprijeti jedni do drugih. U toj potrazi za značenjem ljubavi. Ja samo pokušavam shvatiti sve meni znane aspekte te ideje. Ništa više, i ništa manje. To onda netko pobrka s izjavljivanjem ljubavi i eto me – veliki poznavatelj najveće životne tajne. Pojma ja nemam ni o čemu. O ljubavi znam ponajmanje. Tapkam u mraku. Prestravljen svojim neznanjem. Strahujem od nepoznatog a opet me magnetski privlači. Kao ideja o smrti. Plašimo se a opet razmislimo da skočimo sa svakog pozora kroz koji promolimo glavu. LJudi su budalasta bića. I to je ono najljepše kod njih. Još kad bi im sujete dozvoljavale da se vide onakvima kakvi jesu – urnebesno smiješne pojave u prirodi, u kozmosu. Toliko neprirodne da gotovo možemo čuti kako se kozmos šali na naš račun.

* Iskrenost i istinitost emocija se nalazi u svakom tvom stihu. Zašto ti je važno da se ogoliš dok pišeš?

– A kako drugačije kad sam se već odlučio trgovati vlastitim sentimentima? Ne biti potpuno iskren, ogoljen jednostavno ne bi imalo smisla. LJude uništavaju obziri. Uništava ih potreba da uvijek budu iznad situacije. Zato su ukočeni. A nije strašno otkriti svoje slabosti. Smijati se vlastitim manama. Zapravo je i zabavno. A pojedinačni odnosi se mogu podignuti na viši nivo. Onda se pretaču u društvene odnose. I onda živimo u svijetu kakvom živimo. Lažnom, licemjernom. Eno, uzmeš, recimo, one naše partizančine. Prošli skupa rat. Povjeravali živote jedan drugom a onda u mirnodopskom stanju krenuli zabadati noževe jedan drugom u leđa i gledati se podozrivo. Ta naša mirnodopska stanja ispadaju puno gora, strašnija od rata. Izdaje su slojevitije, perfidnije, interesi također. Glup mi je primjer, možda. Ali kužiš, nadam se. Tko ne kuži i ne treba se truditi. Uglavnom, to sam što sam i kakav sam takav sam. NJežan sam i pažljiv prema svojim poremećajima i nesavršenostima. Najljepše kod mene je to što nemam nikakvih ambicija. Nemam potrebu niti želju ikome zabadati nož u leđa. A i nitko o meni ništa toliko ružno ne može namaštati koliko ja groznih stvari o samom sebi znam. Onda to lijepo podastrem pred ljude i budem miran.

* U kojoj meri aktuelna politika oblikuje tvoje stihove? Mora li pesnik danas biti političan čak i kad ne piše direktno o politici?

– Neaktualna politika ne postoji. Svijet i dalje vodi iste stare ratove. Kao fora je smisliti kako određena grupacija ljudi (interesna skupina, narod i sl.) da živi što udobnije na račun neke druge grupacije. To je sve krajnje imbecilno i neoriginalno. Znaš, kad se rodiš glup, to je neoperabilno pa ti ostane cijeli život. Tako je i sa čovječanstvom. Glupo bilo i ostalo.

* Tvoj roman prvenac našao se u širem izboru za ovogodišnju Ninovu nagradu, koji je zbog pisaca, tema romana pa i samih naslova, obeležen jugoslovenstvom. Kako ti vidiš taj čin Ninovog žirija? Mora li književnost i u tom smislu (a ne samo tekstom) biti politična?

– A ne znam. Propozicije kako su napisane i ne odišu tim duhom. Lijepo je da žiri žmiri u određenoj mjeri na te propozicije. Koliko kužim, to su ljudi kojima je jasno da bi Ninova nagrada bila puno značajnija da je regionalna, jugoslavenska. Kao što je nekada i bila. Ali to ne može preko noći. Valja sve to argumentirati. Ne znam. Nisam opsjednut nagradama. Iskreno se obradujem kad ih dobiju ljudi koje poznajem i za koje mislim da su ih zaslužili. I to je to. Ali svoditi ih na manju mjeru ni krive ni dužne nekim državnim i parajezičkim okvirima nije u redu. To je cijeli jedan sustav unižavanja i ponižavanja. Tako da ne bih da petljam oko toga ni na koji način. I ovo je previše.

* Misliš li, kao neko ko je rođen u LJubljani, a živi u Mostaru i živeo je i delovao i u drugim gradovima različitih nekadašnjih republika SFRJ, da književnost regiona poslednjih godina postaje jedinstvena, te da briše granice zadatih država?

– Pa recimo da je književnost prodisala preko tih granica. Ne briše ih, to ne. Ali komunicira preko njih, kako je i red. Stvar je u tome da su se ti prostori udaljili duhovno, životno jedan od drugih. Onda su raznorazni očevi i jednako raznorazne majke nacija zaposjeli neke pozicije po principu da je bolje biti prvi u selu. Pa sad tu imamo nekakve paralelne strukture. Točnije, imamo strukture u okviru nacionalnog, državnog, kakogod i ovo što je fluidno i pretače se i prelazi granice i komunicira. I znaš što, više sam na ovu fluidnu stranu, ali, iskreno, nije me briga. Nemam interesa ni u čemu što teži postati nekakva hijerarhija. Ono što je bitno se uvijek ostavi po strani dok se ne podijele uloge i ne utvrdi tko je tko i tko je kome. Meni nitko neće određivati kako ću živjeti i raditi to što radim. Ja svoje mjesto tražim, tragam za njim, ne mogu dopustiti, uz svu svoju poniznost, da me bilo tko stavlja na neko mjesto na koje on ili ona misle da mu pripadam.

* A šta se nalazi izvan književnosti? Kako, za nekoga ko smatra da je „nacionalnost nasledna bolest, nesretna okolnost na koju niko od nas nije imao uticaj“, izgleda živeti i raditi u svim tim državama opterećenim samo nacionalnim?

– Odavno sam već umoran od svega toga. Naprosto, skužio sam da je itko želio riješiti ijedno nacionalno ili državno pitanje to bi se odavno učinilo. To trajno rješavanje jeste nešto što mi se čini da ima postati trajno stanje stvari. Dakle, što bi rekli u BiH, ubleha. Kukavičje jaje. Trudim se drugačije posložiti prioritete. Sve to jeste nešto što mi otežava život, ali trudim se sve više kloniti toga. Ako je netko zapeo da mu je to prioritet, onda lijepo ostaviš tim ljudima da se bakću time a ti se baviš onim što tebe interesira. Problem je taj što ovi imaju tendenciju da naprave toliko sranja da nas sve skupa uvale u njih pa bi za promjenu bilo lijepo da sami kusaju to što skuhaju a da mene ostave na miru. Nisam baš toliko naivan da vjerujem kako je to moguće ali to je kako vidim stvari. Sto puta sam rekao, hajde, za promjenu, da probamo živjeti za nešto, dosta je bilo umiranja.

Biografija

Marko Tomaš (1978) rođen je u LJubljani, osnovnu školu je pohađao u Mostaru i u Kljajićevu, gimnaziju u Somboru, a radio je u Zagrebu, Splitu, Sarajevu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Bio je novinar „BH dana“, „Glasa Istre“, „Feral Tribunea“. Živi u Mostaru i član je redakcije onlajn magazina „Žurnal.info“. Poeziju i prozu objavljivao u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Kod nas se između ostalog mogu naći zbirke pesama „Varanje smrti“, „Crni molitvenik“ i „Regata papirnih brodova“ u izdanju LOM-a. Pesme su mu prevedene na italijanski, poljski, nemački i engleski jezik.