Da li će Ninova nagrada „preći“ Drinu?

Ime šezdeset šestog dobitnika Ninove nagrade za najbolji roman biće poznato u ponedeljak, 20. januara, oko podneva.

Od 201 naslova iz prošlogodišnje produkcije u najužem izboru ostalo je pet knjiga.

To su romani „Mulat albino komarac“ Steva Grabovca (Imprimatur), „Grozota ili…“ Slobodana Tišme (Čarobna knjiga), „Yugoslav“ Ane Vučković (Partizanska knjiga), „Po šumama i gorama“ Milenka Bodirogića (Orfelin) i „Pas i kontrabas“ Saše Ilića (Orfelin).

„Čini mi se da nas čeka napeta borba u finalu između pet impresivnih romana različitih koncepcija koje ipak povezuje jedna zajednička odrednica i jedna ključna reč: postapokalipsa.

Svih pet romana izranja iz ličnog poraza njihovih protagonista i dubokog bola, gubitka ili traume sa kojima moraju da se nose, a sve je to čitaocima suviše poznato da bi im delovalo neuverljivo.

Da li će nagradu osvojiti raniji finalisti, sadašnji debitanti ili nedavni laureat, teško je proceniti, ali svih petoro imaju puno pravo na veru u najbolji ishod.

Odlučivaće nijanse. 2019. godina je donela mnoštvo dobrih romana, pa bih volela da nam svima negde na oku ostane ceo širi izbor, dopunjen imenima Srđana Tešina, Mirjane Đurđević i LJubice Arsić“, objašnjava Vladislava Gordić Petković, profesorka Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, kritičarka i teoretičarka.

Najznačajnija književna nagrada kod nas u svojoj gotovo sedam decenija dugoj istoriji oduvek je izazivala kontroverze. Bilo da se govori o favoritima ili imenima dobitnika ili načinu dodele, Nin je glavna tema miljea kulture u januaru u Srbiji, ali i regionu. Ništa drugačije nije i u izboru 2020.

Bilo je jasno, čim je objavljen širi izbor za ovu nagradu, da aktuelni saziv žirija, koji radi u sastavu: Marija Nenezić, Branko Kukić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević i Teofil Pančić, ima određene poruke koje želi da pošalje javnosti.

Iz izbora ta 32 naslova moglo se iščitati da je njihova namera da nagradi vrate regionalni, jugoslovenski karakter, budući da su se na listi našla i dela pisaca izvan granica Srbije.

Pitanje jezika na kome piše i nacionalnosti pisca postalo je jako bitno za Ninovu nagradu od raspada Jugoslavije.

Ipak već godinama je poprilično nejasno ko tačno može da učestvuje u izboru. Jedino pravilo koje postoji jeste da knjiga mora biti na srpskom jeziku.

„Ono što je vidljivo iz ovogodišnjeg užeg i najužeg izbora, a što se moglo iščitavati i ranijih godina, jest da nailaze neki novi i drukčiji pisci, da se zbiva neka generacijska obnova srpske romaneskne proze, ali i da se susrećemo s posljedicama onepismenjavanja, rasknjiževljavanja i dekultiviranja srpske javnosti i medija, tako da većina ljudi nema pojma tko su ti novi pisci, i onda im na živce ide što je toliko nepoznatih imena među onima koja su se našla u užem izboru. Pa naravno da su nepoznata, kada je nepoznato skoro sve ono što se afirmiralo i što je propisalo nakon propasti Jugoslavije i nestanka ozbiljnih književnih novina i kulturnih rubrika“, ističe Jergović.

On dodaje da njega posebno veseli „pojava cijelog vala opasno dobrih, stilski dorečenih i snažnih glasova iz Bosne i Hercegovine“.

„Veliki je to dobitak, i tek će biti veliki dobitak, za Ninovu nagradu i za srpsku književnost. Riječ je o cijelom jednom tematskom kosmosu, i o strašnoj traumi i frustraciji onim što se u Bosni zbivalo u posljednjih trideset godina. A romani, kao što znamo, žive od trauma i na traumama. Volio bih kada bi nailazak tih moćnih imena i romana iz prekodrinskog komšiluka najavio i povratak jugoslavenskog, to jest srpskohrvatskog obuhvata nagrade. U suštini Ninove nagrade, ali i u suštini moderne srpske književnosti, jest ta jugoslavenska komponenta. Bez nje se polako propada. To nema veze s politikom, nego isključivo s književnošću. Volio bih da se to shvati, premda sumnjam da hoće. Srpska se kultura i književnost od hrvatske uče tom samoubilačkom uživanju u izolacionizmu i ekskluzivizmu“, naglašava pisac.

Vladislava Gordić Petković dodaje da o propozicijama kandidovanja za 67. nagradu treba razmišljati već sada i što pre.

„Čini mi se kako su Jugoslavija i posljedice njenog raspada, i pored poetičkih razlika, crvena nit koja povezuje sve odabrane romane. Mada je taj izbor svakako uslovljen i preferencijama žirija, on ipak dobro ukazuje na usmjerenost književne produkcije na (post)jugoslovensko vrijeme i prostore“, objašnjava književna kritičarka Nađa Bobičić.

Ona dodaje da s tim u vezi, „ako je već to jedna od stalnih tema, ako se i piše na različitim varijetetima istog jezika, ako književne poetike i dalje međusobno utiču jedne na druge, onda bi i nagrada mogla da obuhvati produkciju van nacionalne države ili teško odredivih granica ‘srpskog’ jezika“.

„Bilo bi dobro ne ograničiti se ni samo na naš zajednički jezik, već u izbor uključiti i romane autora i autorki koji stvaraju na ovim prostorima, a pišu na jezicima manjina. Da bi se to uradilo, trebalo bi reorganizovati nagradu. I to je sasvim izvodivo, kako pokazuje primjer regionalne nagrade ‘Meša Selimović’, a obim produkcije je dovoljno širok da ima prostora za više njih. Te izmjene bi mnogo doprinijele dinamici književne scene, jer uključivanje što više književnih glasova samo čini dobro“, napominje Bobičić.

Ona smatra da bi, između ostalog, to značilo i uključivanje više romana koje su napisale žene. „Naime, ove godine su u konkurenciji za NIN od dvjesta romana oko četvrtinu napisale žene. U širem izboru i užem krugu, taj procenat se smanjio na petnaest odnosno jedanaest odsto. Kada bi nagrada obuhvatila širi prostor, sa sviješću da je potrebno ohrabrivati raznolikosti pisanja, u konkurenciju bi nužno ušlo i više žena. Sjetimo se dobrog primjera kada je nagrada dodijeljena Dubravki Ugrešić“, zaključuje kritičarka.

Samo pet dobitnica u 65 godina nagrade

Iako jasni u poruci da više prostora treba dati piscima izvan granica Srbije, ovogodišnji žiri, reklo bi se, nije imao ista ta načela prema ženskim autorima. Ove godine u užem i najužem izboru našla se samo Ana Vučković sa romanom „Yugoslav“. Opravdano ili ne, žene su Ninovu nagradu dobile samo pet puta u njegovoj šezdesetpetogodišnjoj istoriji (Dubravka Ugrešić 1988, Svetlana Velmar Janković 1995, Grozdana Olujić 2009, Gordana Ćirjanić 2010. i Ivana Dimić 2016).