INTERVJU Damir Karakaš: Odvratno je na koji se način “sanira šteta” u Novom Sadu od strane vladajućih

I mada jedan od najvažnijih i najprevođenijih hrvatskih i regionalnih pisaca u svetu slabo prati politiku, on se svojim beskompromisnim knjigama o istorijskim i društvenim istinama, o pravdi i slobodi odavno svrstava među najangažovanije i najpolitičnije pisce – za oni koji ga nisu čitali ili nisu razumeli o čemu govori, Damir Karakaš je nepoželjan.

Pre nekoliko godina brutalno je pretučen na zagrebačkom okretištu tramvaja, napadač nikada nije pronađen, posle čega je napisao roman „Okretište“ koji je prevođen na brojne jezike i ovenčan visokim nagradama.

Pisac koji se danas ubraja u hrvatske klasike rođen je u ličkom selu Plašćica, u „kući u čijem je prizemlju živela stoka, na spratu njegova porodica, gde miris balege za njega nije bio smrad već nešto što miriše lepše od najboljeg parfema, u vremenu kada im toalet papir nije bio dostupan, pa je prve romane, delimično pročitao zahvaljujući komšiji, iz čijeg je WC-a krao knjige koje su menjale toalet papir. Sve stranice do kojih bi došao, čitao je u planini gde je čuvao stoku“, govorio je o svom odrastanju.

Karakaš je objavio knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“, zbirke priča „Eskimi“, „Pukovnik Beethoven“ i „Kino Lika“, romane „Kombetari“, „Sjećanja šume“, „Sjajno mjesto za nesreću“, „Blue moon“, „Kako sam ušao u Evropu“, „Proslava“ zbog koje tri godine nije išao u Liku.

Sa filmom „Proslava“ koji je po njegovom romanu režirao Bruno Anković, nedavno je bio gost naše publike na 30. Festivalu autorskog filma, na kojem je ova drama prikazana u okviru programa Specijalne projekcije.

Stigli ste u Beograd u trenutku jednog naših najvećih potonuća posle devedesetih – opšteg haosa zbog zločina na Železničkoj stanici u Novom Sadu, protesta na kojima vlast hapsi građane, studente, umetnike koji izražavaju solidarnost sa stradalima i traže odgovornost, brutalnih akcija specijalne policije, batinaša…Kakav ste doživljaj ovog puta poneli odavde?

– Odvratno je kad se poprati na koji se način nastoji “sanirati šteta” u Novom Sadu od strane vladajućih, kao da se ne radi o ljudima. Onda recimo šokiran sam u šta se pretvorio moj bivši izdavač B92, to je Vučićev bilten. Potom sam malo u svojoj beogradskoj hotelskoj sobi vrtio kanale, sve mi je to teško povezati s Beogradom, a koji je za mene uvijek bio pojam slobodarskog grada. Kod nas u Hrvatskoj nije bajna situacija, vladajući jadnici se još nisu odredili oko ustaša, jer ako se odrede izgubit će dvadeset posto glasova, a ne smiju to dozvoliti, jer politika je prije svega vještina održavanja na vlasti, ali mediji su kod nas koliko toliko slobodni, makar neki, to je neki minimum, i sad se ljudi u Srbiji bore za slobodu, ali sloboda treba biti uvijek na početku, a ne na kraju.

Posle svetske premijere u Karlovim Varima, gde je bila nominovana za nagrade, „Proslava“ je obeležila letnje festivale u regionu – u Puli je osvojila Veliku zlatnu arenu za najbolji film, Zlatnu arenu za scenario koja je pripala Jeleni Paljan, za najbolju mušku ulogu, za fotografiju, kao i Nagradu Kino mreže, i najbolju ocenu kritičara i novinara. Iz Herceg Novog ponela je Zlatnu mimozu za scenario, a značajnu pažnju i uspeh „Proslava“ je doživela i na Sarajevo film festivalu i Festivalu evropskog filma Palić. Šta je Vama lično u ovom zbiru priznanja posebno važno?

– Važno mi je bilo prije svega da je film kvalitetan, nije mi bilo svejedno kad su me pozvali u devet ujutro u Zagrebu da nas pet pogleda film, da kažem svoj sud, jer pisac Boris Vian je umro na jednoj svojoj premijeri, morao sam popiti par rakija da se iskuliram, ali nakon filma bio sam posve miran. Kao i u romanu, gdje sam ocrtao likove uz štedljivu uporabu klasičnog opisa – dao im konture gestama, migovima, trzajima, šutnjom, pogledima – a čitatelj ih može rekonstruirati i dalje nadograđivati u prostornom i povijesnom kontekstu, istodobno općenitom i dovoljno preciznom, u filmu se također traži od gledatelja suradnja na imaginacijskoj, ali i etičkoj razini interpretacije. Pa neću nekoga učiti tko je bio Ante Pavelić, koji se u filmu pojavljuje kao kad je Elvis Presley došao među razdraganu masu.

Zanimljivo je da je ovaj film trijumfovao iz malo, moglo bi se reći, autsajderske pozicije – „Proslava“ je Vaš roman sa najmanje reči, potresna i mračna priča teška za ekranizaciju, a Ankoviću je to debitantski igrani film. Postoji još jedna zanimljivost: iako baš niste pristalica „filmovanja“ Vaših romana (do sada smo gledali samo „Kino LIka“, 2008. u režiji Dalibora Matanića), Vi ste filmska prava za „Proslavu“ prodali još tokom pisanja romana. Jeste li imali intuiciju da ova drama, rizična avantura za svakog reditelja, ipak može dobro da se „preseli“ u „pokretne slike“ i da osvoji publiku?

– Ne dajem rado svoje knjige za filmovanje, do sada sam odbio brojne redatelje, vjerujući da sa njima ne bih mogao ostvariti, kako su ono kritičari složno rekli za prvi roman Leonarda Cohena, ni značajan promašaj. Osim toga, da se malo našalim, kada dva miša grizu na tavanu filmsku vrpcu, pita jedan drugoga, kakav ti je film, on kaže, dobar, ali knjiga je bila bolja. No, Bruno, čiji je otac legendarni nogometaš Hajduka, peti strijelac kluba, bio je kao i njegov otac uporan u šaesnaestercu, a ja često slušam svoj lički instinkt.

Osim toga, kakao sam živio godinama u Parizu, jednom sam sreo saksofonisticu iz Splita Anu Dallbelo, koja mi je tada ispričala, a Bruna nisam znao, znaš ima tamo u Splitu Kinoteka, u njoj u uvijek dvije osobe, Bruno Anković i ja koja sam bila zaljubljena u njega. On je zakašnjeli debitant, a veliki znalac, čekao je strpljivo godinama, jer za većinu redatelja znam kako rade, nisu za mene, mladi su nabrijani, ali često nemaju iskustva, tako da je ovo bio pun pogodak. U razgovoru između Borgesa i Sabatha oni se slažu da je knjiga kad se čita, a film kad nekome pričate o toj knjizi. On je to na pravi način ispričao, ja sam čak na toj prvoj privatnoj premijeri proplakao.

Kakvi su Vaši utisci sa projekcije „Proslave“ na FAF, da li je naša publika razumela o čemu govore Vaš roman i ovaj film, a mi smo sredina u kojoj svako pominjanje U od ustaštva kod većine izaziva animozitet, i kod one, još uvek jake desnice, želju za osvetom?

– U Beogradu je definitivno bila jedna od najboljih projekcija, posebno mi je drago da je bilo jako puno mladih ljudi. Poslije smo razgovarali s publikom, a dobili kompliment od jednog gospodina, da se filma ne bi postidio ni veliki Tarkovski, on mi je omiljeni redatelj. Po njemu se ravnam kada pišem, dakle, nikad ne razmišljam o čitateljima, ali ih uvažavam, jer najbolji kontakt s čitateljem ostvaruje se onda kada mu se obraćaš u nadi da će razumjeti tvoju iskrenost. Drugi način ne postoji. A njegovog oca, tada najvećeg pjesnika u Rusiji spominjem uvijek kada me djeca pitaju ima li boga. Jer to je mali Tarkovski pitao svoga oca, a on mu je odgovorio, za onoga tko vjeruje ima, za onoga tko ne vjeruje, nema.

Radnja romana događa se u seoskoj zabiti negde u Lici, iz koje potičete, može i bilo gde u sličnim sredinama na Balkanu ili u svetu, a posle objavljivanja, kako ste izjavili, skoro tri godine niste bili u rodnom kraju. Zbog čega su krenuli napadi, šta su ljudi Vašeg kraja pročitali u ovom romanu?

– „Proslava“ je roman koji se nastavlja na tradiciju tih nekih pisaca iz bivše države koji su svoje romane pisali, rekao bih cijedili po pet šest godina, jer danas većina pisaca romane pišu ko domaće zadaće, izbacuju ih svako malo, tako da sam i ja ovaj jako dugo radio, pisao sam ga i na pisaćoj mašini, jer sam tako uspijevao da mi svaka riječ na poseban način odjekne. Način je to pisanja, kao kad ulazite u duboku pećinu, gdje su demoni, imate jako malo municije i svaki metak mora pogoditi ravno u srce demona da biste mogli proći dalje. A kako me u rodnom kraju percipiraju, pa u dvadeset i pet godina godina njedna me knjižnica u Lici nikad nije pozvala. A zovu stalno iz drugih mjesta, evo sad je „Proslava“ objavljena u San Franciscu i Londonu, a uskoro će u Španjolskoj, te Latinskoj Americi, tako da poziva neće nedostajati.

Roman se na (samo) 116 strana bavi porodičnom prošlošću između dva svetska rata, ima četiri poglavlja („Kuća“, „Psi“, „Proslava“ i „Otac“), a sa glavnim junakom Mijom, ustaškim vojnikom koji se nakon rata krije u šumi čekajući prilku da se vrati u rodno selo, upoznajemo se na početku priče…U vremeplovu, petnaestak godina unazad, vidimo možda najmučniju scenu: Mijo zbog naredbe lokalne vlasti vodi svog psa u planinu i vezuje ga za drvo, da ga pojedu vukovi…Da li su glad, beda, neznanje i neprosvećenost glavni „akteri“ romana?

– Kad dječak Mijo ostavi svoga psa, zaveže ga za drvo, on u bježanju počne lajati kako bi nadomjestio psa, a drugoj strani pretvara se u životinju jer misli da će tako lakše prebroditi rat. A Lika je odvajkada poznata po gladi i siromaštvu, pa dvadesetih godina skoro nitko tamo nije imao krevet. Vladarima nije odgovaralo da se Lika agrarno razvije, jer su tako imali jeftine vojnike, i Ličanin je kopao po onoj škrtoj zemlji, da prehrani obitelj, a na leđima mu je stalno bila puška, a sve je to neminovno utjecalo i na njihov mentalitet.

Detinjstvo glavnog junaka obeleženo je i lapotom – kako bi preživeli zimu, Mijin otac prisiljen je da svog oca, Mijinog dedu, ostavi u planini, jer hrane nema za celu porodicu, i to je „zov dužnosti“. Mijo je po tom „zovu“ bio u ratu kao ustaša, ali je uveren da ništa nije kriv, jer se „u ratu pucalo pa je i on pucao“…O čemu nam to, zapravo, govori?

– A gledajte, tu je važan i kontekst, mlađi brat moga djeda bio je ustaša, klinac, ambiciozan, vješt, streljan je, ni za grob mu ne znamo, a da je rođen tih godina u Americi, možda bi svirao jazz ili bi bio odličan glumac. U prvom poglavlju romana, nakon rata žena glavnom liku priprema sklonište, u stajskoj gomili, da prođe mjesec, dva, dok je još krv vruća, da se izbjegne osveta. Kad se on uvuče unutra, osjeti toplinu i sigurnost, kao da se ponovo vratio u maternicu, hoće se ponovno roditi, da ne krene krivim putem, kao prvi put, ali jebi ga, možda je već ispunio svoju sudbinu.

Mijo je konstruisan po Vašem dedi, a danski istoričar Emil Kjerte objavio je doktorat na temu ko je odlazio u ustaše: istraživanje je pokazalo da je oko sedamdeset odsto ljudi bilo zavedeno tom ideologijom radi hrane, ogreva, čizama, nade u „bolji život“ koja se nudila sirotinji. Da li su to jedini ili ključni koreni radikalnih ideologija, kako su, recimo, ustaštvo i fašizam nastajali u urbanim mestima, Zagrebu, Zadru, Beogradu…?

– Ideologija i politika su uvijek tu, one su i sada tu, a one htjeli mi to ili ne htjeli, neminovno utječu na naš život, pa tako i na priču o vojniku Miji, koji je kao i kod Dostojevskog istovremeno i krvnik i žrtva. Ja sam pokušao, namjerno kažem pokušao jer književnost je za mene kako kaže Faulkner pokušaj da se postigne nemoguće, dakle pokušao sam ući u labirinte svijesti takve osobe, ali na način na koji nas upozorava Montaigne, a to je, da bi nekog razumjeli, moramo mu dugo i ljubopitljivo pratiti trag. Moj roman govori upravo o tome, kako mlad čovjek, koji nema dovoljno obrazovanja, koji ima neku nesigurnost života, lako upada u takvu ekstremno desnu ideologiju.

– Iako je tu riječ o povijesnoj priči, ljubavnoj priči, priči o tome kako fašizam raste na tlu neukosti, mislim da se upravo to događa i danas, svugdje u svijetu. Neki mladi vojnik koji će se danas-sutra boriti na nekoj fronti proživljava sličnu sudbinu, baš kao i neki drugi vojnik na suprotnoj strani koji je odrastao u siromaštvu, a koji se u vojsku prijavljuje kako bi dobio priliku za obrazovanje i imao, primjerice, zdravstveno osiguranje. Zanimljive su i te Proslave koje su se tada početkom rata u Lici odvijale. Naime, kampanje. Mnogi ljudi poput Mije nisu ni znali za što se bore. Odlazak ljudi u partizane u kasnijim godinama na području bivše Jugoslavije i borba protiv fašizma bio je donekle i jasniji, jer je rat već započeo, no na tom samom početku ljudi nisu znali što će se dogoditi. I tu u priču ulazi glad, neimaština, patrijarhat.

– Prije negoli se počeo snimati film po romanu, filmska ekipa tražila je selo u Lici koje će vjerno dočarati arhitekturu od prije sto godina. Bojali su se da ga neće moći naći i da će im veliki dio budžeta otići na gradnju kulisa. Ali, onda su ga pronašli, ne samo jedno, nego stotine. Sa zemljanim podovima u kućama, sa štalama, životinjama neishranjenim. Sve na pedeset minuta od glavnog grada jedne europske države. Zato je važno obrazovanje, zato su važne knjige, ljudi moraju osvijestiti obrasce koji vode do ratova, kako do ratova ne bi više ni dolazilo, da nema vojnika koji bi ginuli za nečije interese, znajući da ti interesi nisu njihovi.

„Proslava“ nam demontira mehanizme kojima se olako upada u fašisoidne ideologije i ko na kraju plati najveći ceh, a identične i slične manipulacije i sada živimo, uprkos stravičnom iskustvu iz prethodnih i ratova devedesetih. Zbog čega vlast u Hrvatskoj i danas simulira da „ne razume“ šta znači ustaški pozdrav „Za dom spremni“, dok vlast u Srbiji želi da podigne spomenik četničkom oficiru Draži Mihailoviću, „ujedinitelju svih Srba u Velikoj Srbiji“?

– Haha, nedavno sam bio u muzeju u Užicama, sve je povezano, rukavi, zastave, ne zna se više tko je četnik, tko partizan, Titova bista bačena je iza zgrade. Ali, kako kaže ona jedna pametna žena, Srbija ima jedine antifašiste na svijetu koji su izgubili drugi svjetski rat. A ovo oko ustaša sam rekao, izgubit će birače, a nažalost ima još puno ljudi u Hrvatskoj, i to obrazovanih, a najgore su obrazovane budale, koji negiraju ustaške zločine. Pošto se u „Proslavi“ spominju Romi, pokažem im podatke, dakle, u Drugom svjetskom ratu na prostoru Hrvatske ustaška vlast poubijala je i oko devedeset posto Roma, ubijeno je 16173 Roma, 5608 djece, 4877 žena i 5688 muškaraca. Pa neka misle.

Kako je moguće da ljudi danas, kao i Mijo pre jednog veka, prihvataju političku i ideološku lobotomiju kao „zov dužnosti“, i prenose je, kako nam se čini, „s kolena na koleno“?

– Ma mi se vječno vrtimo u nekom krugu, a i danas živimo u nekom krugu iz kojeg nismo izašli prije sto godina, a bojim se da nećemo ni za sljedećih sto godina. I nije to pitanje Balkana, već i svijeta. Rat 90-tih koji se dogodio kod nas, nije se proizveo 90-tih, on je proizveden u Drugom svjetskom ratu, odnosno i puno ranije, jer su se mnoge stvari uvijek gurale pod tepih. A ni sada nije situacija bolja, jer svuda u tim bivšim državama Jugoslavije prevladava ozbiljni nacionalizam.

– Nitko se ne želi kritički osvrnuti na sebe, a ako negiramo zločine koji su učinjeni na našoj strani u prošlosti, otvaramo puteve novim zločinima u budućnosti. Pa je tako na Balkanu, pa je tako u istočnoj Europi, pa u Rusiji, Ukrajini, Izraelu, Palestini, na Bliskom istoku… To je sve ista matrica. Dok se mali glođu, veliki se bogate, netko itekako profitira od svih tih ratova i stradanja drugih, a danas se možda više nego ikada prije čini da ljude to niti ne pogađa, više ih zanima gdje su u šoping centrima sniženja.

„Proslava“ je roman današnjice, koji se tiče i demokratskih zemalja Zapada, a sada su i ta društva skliznula u ludilo, u desnicu koja sve više osvaja vlast, u korupciju, cenzuru, kenselovanje svega i svakoga ko se ne uklapa u njihov politički i neoliberalistički koncept sveta . Koliko to dodatno otežava naša balkanska društva, dajući alibi ovdašnjim vlastima da budu još bahatije i beskrupuloznije?

– Ne treba zaboraviti da su u našim folklornim društvima uvijek glavni rekviziti oružje, kubure, sablje, jatagani, ja sam odrastao uz oružje, kaže u jednom mom dramskom tekstu neki tip za drugoga opisujući ga kao dijete, mogao je bez problema začas rastaviti i sastaviti pištolj. A trajna paradigma u tim našim brdsko-planinskim krajevima: moraš imati nekoga s kim ćeš se stalno sukobljavati da ostaneš u formi – što je više neprijatelja, to bolje. Prije su to u Hrvatskoj bili Srbi, otkako ih nema to su susjedi Hrvati, ako ni njih nema, bit će žena, djeca, a može i pas. Tako je nekako i Staljin radio: kad su ga pitali što će mu još jedna stolica kod radnog stola, rekao je da mu tu sjedi neprijatelj. Ima taj gradić gdje je rođen Staljin, još uvijek tamo imaju jedan dan u godini kada se svi po gradu tuku, žene, djeca, bakice, odrasli, tako kroz povijest održavaju kondiciju.

Imate iskustvo života u Parizu, Londonu… Po čemu se u ovom trenutku prilike u Evropi i Americi razlikuju od naših, kako se tamo odvija političko i ideološko ispiranje mozgova, kome se tamo obraćaju populisti i desnica?

– U „Proslavi“ tip koji dolazi među ljude ima onaj halbicilinder, ili kako se već zove, pa seljaci misle da je jako pametan, a kada im drži govor protiv komunizma, ne priča o Bakunjinu, niti raznim teorijama, on je vrlo jasan, kaže: „Komunizam, to je kad brat jebe sestru!“. Eto, tako radi i Trump, i svi ti populisti, a ovi naši lijevi, šta zastupaju radnike i seljake, ne bi ih dešifrirao ni moj ličanin Nikola Tesla. A ruku na srce, nema više ni ideala, ni ovdje, ni nigdje, nekad su mladi ljudi tridesetih godina masovno odlazili u Španjolsku, pod parolom, kako nijedna puška nije tako stara ni dotrajala da ne može raspaliti po fašistima.

– Koji su to danas ideali, kreveljenje po internetu, odgajanje novih idiota, djeca koja su konzervativnija od svojih roditelja, to je sve tako vidljivo svuda, gomila idiota kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga. Pa to današnje vrijeme u kojem je najpoznatiji čovjek na svijetu Trump, a prije je bio Tolstoj, stvaranje čovjeka potrošača kojeg zanima samo novac, pa ta slava, taj kretenizam, Warhol je dao ljudima petnaest minuta, ja bi im dao dvadeset, al ne možeš se cijeli dan slikati na zahodskoj školjci i zbog toga biti slavan.

– Na drugoj strani imaš taj kapitalizam, sustav koji je baš po mjeri današnjeg čovjeka, a tako je jak da financira predstave koje govore protiv njega. No, opet, u nešto moraš vjerovati jer bi poludio, Čegevara je rekao, svako vrijeme je pravo vrijeme, a njega je Sartre smatrao za najpotpunijeg čovjeka našeg doba. Ja recimo nikako ne mogu biti najpotpuniji, kako sam u Zagrebu napadnut, teško ranjen, probodena mi je slezena, pa su mi je izvadili, otada sam nepotpun. O tome sam napisao roman „Okretište“.

Šta je ono što Vas lično najviše uznemirava i čini nespokojnim pred nekim budućim vremenom – možete li da zamislite kakav će ovaj svet biti za godinu, dve, pet godina…?

– Grozno mi je sve to što se svakodnevno događa po ovom svijetu, pa nije bezveze nobelovac Imre Kertesz još davno rekao kako je poredak u svijetu svakodnevna čarolija zla. Pokušam izbjegavati vijesti, jer mi se čini da ako budem gledao sva tri dnevnika na hrvatskoj televiziji, da bih mogao završiti na psihijatriji. Ne znam što će biti u budućnosti, ja bih volio imati vrt s bibliotekom, tako Borges zamišlja raj.

Pisaća mašina i Crnjsnski, Kiš, Kovač…

Zanimljivo je da ste roman „Proslava“, kako sam negde pročitala, pisali na pisaćoj mašini. Zbog čega?

– Pišem na čemu stignem, ako treba i na kori od drveta, no, ipak sam ja pisac iz onog vremena, odrastao uz jednog Crnjanskog, Kiša, Kovača, Bulatovića, tako da mi mašina nije strana, baš kad sam nedavno išao u jednu knjižnicu u Beogradu, u predvorju su bile izložene stvari od Crnjanskog i vidio sam da je imao istu pisaću mašinu kao ja sada. A što sam ono htio reći, kompjuter zove na brzinu, a na mašini se misao drugačije strukturira, i kad napišete neku riječ, gotovo možete čuti tu upravo napisanu riječ.

Kad boli duša, ali i ona „stvar“

Vaše knjige su prevođene na svetske jezike, a Vi ste ovde dobili odrednicu „zavičajnog pisca“, što se, kako tvrdi Miljenko Jergović, kod nas smatralo uvredom, pa su i pisci „počeli bježati od zavičaja“. Šta je za Vas zavičaj?

– Najednostavnije, moja zavičaj je Lika, ona je kao topos važan formativni okvir moga rada i identiteta, rođen sam u Lici, to me je sigurno u mnogim stvarima u životu odredilo, ali neka želja da se dopadnem i pripadam nikad me nije vukla niti zanimala. Volim svoj kraj, volim tu prirodu, volim i te ljude, ali velika većina njih to nikad neće ni htjeti ni znati razumjeti. Možda bi me neki tamo manje mrzili kad bi ipak pročitali koju moju knjigu. Ima tamo ljudi koji me vole i podržavaju, a za one druge, kako kaže jedan moj omiljeni pisac iz mladosti, boli me duša, ali i ona stvar, nijanse su u pitanju.