Damir Nikšić: Glupost ima tržišnu vrednost (VIDEO)

Nikšić je u snimku raskrinkao veliki broj sadržaja sa interneta koristeći istu retoriku kako bi skrenuo pažnju gledalaca i ukazao je da je poenta tih sadržaja u stvari profit, a ne iznošenje proverenih podataka.

U videu ističe da se takav sadržaj isključivo plasira zbog reklama, od kojih njihovi autori proftiraju.

Kako kaže, „ od promocije vakcinacije nema lične zarade, ali od ovakvih gluposti može da se zaradi, i to dobro.“

Na koji način pristupate satiri, šta targetirate?

– Obično prava satira, od Nušića do stend up komičara poput Luis Si Keja i Dejv Šapela, ne polazi toliko od karaktera ljudi, mada ima i toga, već uglavnom djeluje kao kritika društva. To je jedan sociološki, naučni pristup. Većina tih umjetnika zna da je ljudima dosadno da čitaju sadržaj na naučni način, pa te sadržaje prevode na običan rječnik ili ih prikazuju na djelu, primjeru. Kad ta vrsta humora polazi od naučne opservacije o društvu, bude dosadna, ali kada nađete primjer koji to ilustruje, krene smijeh. Ili smijeh dođe iz kontrasta ozbiljnog i neozbiljnog. Pazite, kad je sve ozbiljno, nema više smijeha, tu se kvari raspoloženje, a kad je sve smijeh, sve ode prema dnu, postane kreveljenje, glupiranje. Kada postavimo naučnu premisu koja je u suštini ozbiljna, književnička, pjesnička, sa ozbiljnim primjerom, to budi razmišljanje.

Koliko god korona bila „inspirativna“ tema za šalu na našem prostoru koji gaji afinitet prema crnom humoru, bezbroj ljudskih života se ugasio tokom pandemije. Koliko je teško naći meru u humoru kad su delikatne teme u pitanju?

– Sajnfeld je odlično primjetio da se sve može reći ljudima, ali moraš naći riječi. Da ispleteš riječi da to legne i da ljudi kažu: „pa jeste“. Moraš imati skil da to uradiš, i to treba brusiti. Mi smo u ovoj situaciji popustili sve standarde, psujemo i svađamo se kako ćemo jedni drugima više bola nanijeti govorom. Jezikom mržnje. Treba preći na drugu stranu i izbrusiti ono što imaš da kažeš. Kad to uradiš, to je ultimativno djelo. Pravo, na koje možeš reagovati samo aplauzom. Razoružati narod argumentom i poentom i uglom sagledavanja. A za to mora da se potrudi sam autor, jer je autorova zadaća da se non stop brusi, da odstranjuje suvišno, kao u pravoj umjetnosti. To je divan zadatak i smisao života na kraju krajeva.

Šta mislite, zašto su ljudi koji su skloni teorijama zavere, ne samo na našem prostoru, toliko zagriženi za svoje mišljenje? I da li to ima neke veze sa tim da su razočarani vladajućim establišmentom otišli u nepoverenje i skepticizam?

– Mi smo do toga došli zato što je sve marketizirano, vijesti su marketizirane. To znači da je sve podređeno tržištu. Evo i vi pravite vijest, a ja sam sada hot topic na tržištu, i zbog toga me intervjuišete. Isto tako je fer da imate pro i kontra nečega što biste ponudili publici, ali je isto tako fer da provjerite informacije koje dolaze i sa jedne i sa druge strane, a ne da ostavite tu provjeru meni kao korisniku vijesti. E sad, pošto vjesti više nisu na pretplatu, ja mogu da se odjavim ako sam nezadovoljan, ide se na „klik bejt“ sadržaje, zato što se sve svodi na to kolika je gledanost, da bi moglo da se naplati od reklama. To je marketizacija vjesti i radi toga ljudi više ne vjeruju vijestima. Ne vjeruju ni nauci koja istražuje po diktatu velikih firmi – ‘ajde mi sada, naučniče, nađi lek za ovo, radi toga što je sad to vjest. Znanje, obrazovanje – velike korporacije isto tako kažu koji će kadar da se obrazuje u narednih pet, deset godina. Sada se društvo više ne razvija planski kuda samo društvo želi da ide, već društvo luta za tržištem – to je tržišna ekonomija i tržište diktira. To je isto diktatura kao i svaka druga. Samo što mi ne znamo da li će ta diktatura sutra pasti ili će biti gore, znači još je veća neizvjesnost i u toj kratkovidnoj neizvjesnosti. Oni svi koji zapravo planiraju sve – jer planiraju, očigledno, da imaju milijarde, oni profitiraju. A isto tako profitiraju ove sitne ribe „jutjuberi“ i drugi, koji, eto, kao protočni bojler pokušavaju da zarade na trenutnim „brejking njuz“ aktuelnim stvarima. Jer mi u suštini ne znamo šta je vjest, ne znamo šta se trenutno dešava, već samo imamo privid da se to deštava, da znamo. Kad saznamo, to se obično već desilo. Što znači da je velika laž i iluzija da mi znamo da se nešto dešava, znaćemo kad bude gotovo. Gde su milijarde nestale, ko ih je ukrao i gde je nestao… Saznaćemo kad bude kasno.

Ali, opet, kako to da ljudi veruju u teorije zavere, čak i kada su nemoguće, sulude?

– To je sve počelo, ako se sjećate, sa National Geograficom. To je bio odličan kanal, dok neki idioti nisu počeli pričati o vanzemaljcima. A to ljudi gledaju ko ludi. Ljudima je dosadno da uče o normalnoj istoriji, o onome što već znaju – a to je da su ljudi glupi i da prije ili kasnije zarate oko gluposti. Onda izginu i onda se žale. Takva istorija nikoga ne interesuje, ali ako postoji neka misterija, da je Hitler ovako, da je nešto onako, ne kao što smo učili u školi, e onda ćemo svi to gledati. Tako i teorije zavijere, to su vjesti koje nisu vjesti. Na kraju krajeva, vi vidite da glupost ima tržišnu vrijednost. Na TikToku ko god izvali ili snimi veću glupost zaradiće neke pare. Pa kako urednik nekog magazina da ne pusti neku glupost koju je neko snimio u vezi kovida – ko si ti da ne pustiš to ako znaš da ćeš na tome zaraditi deset hiljada dolara? Zašto ne bi pusito?

Tragedija je u tome što to veliki procenat ljudi želi laku zabavu, „hleba i igara“, što bi se reklo…

– Tako je, to je to ugađanje. Sokrat je bio protiv demokratije, rekao je da će svi slušati onoga poslastičara koji nudi slatko, a niko neće doktora koji kaže „‘ajde, popij ovo gorko, pa ćeš ozdraviti“.

Kad smo kod demokratije, tj, politike, vi ste po vokaciji umetnik, ali ste otišli u politiku u kojoj nema toliko prostora za kreativnost. Šta vas je nateralo tom pravcu i za šta se zalažete? Zašto iz umetnosti u politiku, a ne aktivizam na primer?

– Od aktivizma nema ništa. Ako si aktivista, na ulici tražiš neku pravdu, a ko ti daje pravdu? Pravosuđe. Ako je pravosuđe korumpirano, nema pravde i džaba si ti na ulici, njemu je bolje, on je u kancelariji, njemu je toplo i šta ga briga što si ti na ulici. A i ako imaš dobro pravosuđe a nemaš dobre zakone, šta ti vrijedi pravosuđe ako su zakoni šuplji. Znači, treba imat zakonodavnu vlast koja će donijeti dobre zakone, zabraniti sječu drvijeća, ovo, ono… Urediti i regulisati stvari. Ovi su deregulisali sve i napravili situaciju u kojoj smo na rubu nekog novog feudalizma. Radi toga sam najviše za individualizam, odnosno da ljudi shvate da su oni izvor suvereniteta i da je do njih da li će društvo biti urijeđeno ili neće. Ako ti ne vodiš lično uredan život i non stop živiš kao da je ratno stanje, onda, naravno, rezultat ne može biti uređeno društvo i uređena držva, jer mi to nismo. Mi ne tražimo kvalitet ni u hrani ni u onome kako živimo, kako jedemo, spavamo… Postoji ideal da treba da postoji tako neka država koja će to umesto nas da ostvari, da neki ljudi, vanzemaljci dođu i ostvare to za nas. Da nam nametnu to, a onda ćemo mi da se bunimo što su nam to nametnuli… Kao što smo ovde tražili vakcine i kritikovali vlast što nema vakcina, a kad su vakcine došle, onda nećemo da ih primimo. To nije logika, to je neuredan um, koji nije sebe svjestan.

Kako tačno do toga doći?

– Ljudi se moraju suočiti sa političarem koji im dođe i kaže da su oni idioti, a ne da kaže „vi ste divni, glasajte za nas“. Nijedan prorok jevrejski nije došao Jevrejima i rekao: „Vi ste divan narod, odlični ljudi, samo tako nastavite“. Uvek su govorili „Ne valjate, najebaćete!“ Političar radi suprotno, ono što je i Sokrat primetio. Oni su demagozi, oni se umiljavaju… „Svi ostali ne valjaju, samo smo mi krasni, najpametniji, najpravedniji“. I onda time stvaraju pogrešnu sliku, pogrešan narativ ljudima, te se potom dešava da su ljudi razmaženi. K’o djeca, kad ih ne kritikuješ, oni misle da su nepogriješivi. Djeca naprave glupost, a mi moramo mislit na djecu, i reć „alooo, niste tolko bajni, niste tolko sjajni, ima ljudi koji bolje rade i proizvode nego vi“. Niste zadovoljili standard. I u Starom zavijetu se kaže: „Bog vas je izvagao i nije vas našao teškim“, nije vas našao zadovoljavajućim. Moraju shvatit da ne žive sami u svemu i da ima boljih, da je velika konkurencija. To je bitno da bi se ljudi probudili, osvestili…

Kako to u današnjem društvu, da li kroz umetnost može da se dođe do promena i kako kada će narod pre da ode u supermarket i tržni centar nego u galerije i muzeje? Kako dopreti do ljudi koji su ušuškani u komfor nezadovoljstva?

– Tako što se nećemo referisat na loš kvalitet informacija, a i svega ostaloga, već tako, ako smo zaista odgovorni, mi ćemo tim ljudima ponuditi kvalitetan sadržaj. To je sve što treba radit. Nemoj nuditi drugome ono što ne bi sam. Ne da kljukaju sve druge, dok oni jedu kavijar. Političari to naročito rade. Treba ponuditi ljudima kvalitetne ideje, sadržaje, informacije, umjetnost… Kažete „slušajte, ne znam šta se vama sviđa, al’ ovo vam je najbolje, ne znam da l’ ti voliš pitu, burek, al’ vid’, bolan, kavijar, to je nešto najbolje“. Društvena odgovornost, naročito od umjetnika i kulturnih radnika stoji u tome da treba ponuditi kvalitet. Društvu se ne nudi kvalitet, mi ovde nemamo pravi umjetnički kvalitet. Ja jako dugo nisam video pravo umjetničko delo, jer smo svi izgubili taj ukus.

Nauka je postala biznis

– Fake news ne znači da je neko rekao neku laž. To je isto kao i fake breasts, ili fake hair, to je mamac koji nije čak ni pravi crv, već plastični crv. Ona plastična mušica koja se samo ponaša kao vijesti i u suštini kada pročitaš naslov i tekst tu nema nikakve vijesti. Nema informacija, to je simulacija vijesti. LJudi uzmu i naprave YouTube kanal i studio koji liči na studio, to sam i ja radio, stavi mikrofon i bubicu i priča nešto kao da je neka vijest, a nije, to je moje mišljenje i ja pravim privid i simulaciju vijesti. To je fake news – ja kao gledalac ne dobijam informaciju, nisam informisan. Zato ljudi više ne vjeruju, jer je puno neproverenih stvari plasirano zbog toga što postoji 24 sata vijesti. To su kao one sapunice, ti stalno gledaš šta će biti u sledećoj epizodi, da li ćemo nešto saznati, da li će doć do nekog rješenja, a njegovo je da ti drži pažnju i troši vrijeme, jer vrijeme je novac. Gledanost zarađuje na reklami. To je taj biznis i zato niko ne vjeruje, i nauka je postala taj biznis. Pre su postojali ljudi kao što su Luj Paster, koji kad pronađu neki lek oni ga poklone čovječanstvu, sada je to recept koji niko na svetu ne sme da ne plati.