Neno Belan: Društveni uslovi su zloćudno mutirali i doneli socijalnu nesigurnost

Kultura je dakle oduvijek bila za čovjeka od neizmjernog značaja, ne samo u ovom periodu koji generalno osvješćuje tu neutaživu glad i potrebu za takvim sadržajima – to za Danas primećuje hrvatski kantautor Neno Belan, koji je krajem meseca sa grupom Fiumens trebalo da održi koncert posvećen pesmama Đavola u Beogradu. Međutim, zbog pogoršanja epidemiološke situacije ovaj živi nastup, planiran da se odigra dva dana zaredom, odložen je.

Upitan kako muzičari doživljavaju ovo sada već hronično stanje odlaganja koncerata koji predstavljaju srž njihovog rada, ali i uživanje u razmeni energije i emocija sa publikom, Belan odgovara da postoje „dvije razine razloga“ zbog kojih su muzičari ugroženi.

– Onaj najviši, a to je umjetnički razlog ili potreba, te onaj niži, ali isto veoma bitan, a to je osiguravanje vlastite materijalne egzistencije i preživljavanja. Obje razine sad su nama muzičarima radi pandemije veoma ugrožene, s jednom malom razlikom unutar nas samih, a to je da se mi koji smo i autori ipak možemo čak i u ovim uvjetima umjetnički izraziti radom u studiju, što vidite i po primjeru mog novog singla „Teško je“, pa bar u tom segmentu imamo neku djelomičnu satisfakciju, a preko zaštite autorskih prava i materijalnu – objašnjava on.

Belan dodaje da njegove kolege, većina njih, nažalost trenutno ne stoje dobro.

– Dapače, usudio bih se izgovoriti, stoje jako loše. Ljudi se onda snalaze na razne načine, kako ko. Tako je nekako i s mojim bendom. Što se tiče očekivanja u ovoj godini, svi se nadamo da će se stvari promijenit na bolje, ali, naravno, nitko ne može znati ništa, vrijeme će pokazati što će dalje biti – ukazuje muzičar.

Neno Belan pravi ovonedeljnu plej-listu za Mikstejp povodom koje ističe da ima na hiljade i desetine hiljada pesama koje jako voli, pa mu nije lako da odabere i napraviti taj popis. Plej-lista, koju možete poslušati u subotu uveče na sajtu Danasa, prema njegovim rečima, nikako neće biti top 15 njegovih najdražih pesma, već samo sempl, uzorak od tog velikog bazena, pa se zato odlučio za jednu chill listu, listu za odmor i opuštanje.

* Šta ste sve tokom ovog „perioda korone“ novo stvarali na muzičko-kulturnom planu?

– Želio bih ustvrditi da, paradoksalno, nikad lošije godine od 2020 – u životu nekog čovjeka, vezano naravno uz pandemiju i promjene uvjeta življenja i rada, a meni u karijeri u stvari jedna od najboljih godina. Zašto? Da krenemo redom… Koncerata naravno nije bilo puno, dapače, bilo ih je minimalno, ali početkom prošle godine uspio sam ostvariti svoj višedesetljetni san i postaviti na daske nacionalnog teatra vlastiti autorski mjuzikl „Bambinu“, što smatram top životnim postignućem. Zatim sam na Splitskom festivalu po prvi puta u karijeri zaslužio prvo mjesto po glasovima publike (do sad najveći doseg mi je bio drugo mjesto), te konačno na Festivalu šansone u Šibeniku osvojio sam prvo mjesto po mišljenju žirija… Također, intenzivno radim na prepjevima svojih pjesama na stranim jezicima, pa sam u poslednjih godinu dana uspio napraviti 10 pjesama na engleskom jeziku, te 10 pjesama na talijanskom jeziku, sve to u izvedbi Elene Stelle. Također sam snimio i desetak pjesama na talijanskom u vlastitoj izvedbi, a i pripremam 10 pjesama na poljskom jeziku u izvedbi Emilie Debske. I konačno zajedno sa ekipom radimo polako na projektu mjuzikl „Bambina“ u filmskoj verziji…

* Đavoli su pre 35 godina objavili svoj čuveni prvi album „Ljubav i moda“. Šta taj album i dan-danas čini veoma značajnim pa su njegove pesme i dalje voljene od publike?

– U bend je tada u jednom momentu ušao manager i pjesnik i likovnjak Robert Caleta Charly, koji me je nagovorio da pokušamo raditi vlastite autorske pjesme, ali koje će zvučati kao da su rađene šezdesetih godina, jer smo do tada na repertoaru imali samo cover verzije postojećih starih pjesama. Meni se ideja svidila i ja sam se uhvatio pisanja muzike, a Charly je pisao tekstove i napravili smo hrpu probnih pjesama. Snimili smo demo snimke i Charly je redovno putovao u Zagreb i nosio snimke Siniši Škarici, tadašnjem glavnom uredniku Jugotona, koji nas je prvo odbijao, ali je nakon godinu dana popustio i dao nam ugovor za snimanje prve ploče. I mi smo snimili prvu ploču, odmah pogodili i imali par hitova i vinuli se u visine. Samim svojim muzičkim stilom koji je bio naslonjen na šezdesete godine. Zbog toga, već tada, osamdesetih, bili smo retro-bend, i nismo imali konkurenciju, jer smo bili van svih modernih muzičkih tokova onog vremena.

Vrijeme je najbolji pokazatelj da li je nešto kvalitetno ili ne, pa kako su pjesme s tog albuma i dan-danas žive, očito je da smo bili napravili pravu stvar. Zašto je to tako? Zato jer je u taj album uloženo, osim naravno velikog truda, rada i – neosporno – talenta, i srce, ljubav prema onome što radimo, i nije bilo nikakvog kompromisa niti ulagivanja trendu. Zbog toga su pjesme postale vanvremenske.

* Podsetite nas na popularnost Đavola i taj, ljudi bi rekli, bezbrižan period osamdesetih, kada su rokenrol, ljubav, slobodoumlje… bili u zenitu. Koliko su se vremena od tada do danas izmenila?

– Pa, podosta. Svako vrijeme nosi nešto svoje, pa tako i ovo. U odnosu na ono vrijeme danas je očita ta tehnološka superiornost, koju je taj ogroman razvoj tehnologije donio, što nam donosi mnoge beneficije u praktičnom životu i olakšanja. Međutim, s druge strane, društveni uvjeti su se u dobroj mjeri promijenili, zloćudno mutirali i donijeli nam i veliku socijalnu nesigurnost.

* Vaša muzika ima takvu vrstu popularnosti koja traje, da li je to zbog zvuka, tematike, tekstova pesama, atmosfere…? Šta treba da stane u pesmu kako bi ona postala „evergrin“?

– Pa nema nekog recepta kao u kuharici, inače bi onda svi radili evergrinove, a to nije baš tako. Stvari se tu ne mogu lako opisati riječima. Naravno da su u podlozi uvijek muzički talent, i veliki rad, trud i zalaganje, upornost i vjera u sebe. Ali uz to mora se dogoditi, da se pjesnički izrazim, i nekakav „spoj sa svemirom“, a to su već stvari koje nisu opisive niti ni na materijalnoj razini, pa čak ni na svjesnoj. Da li je to možda nekakva biokemijska reakcija mozga, ili možda to „duša“ odgovara na vapaj srca, ne bih znao reći. Samo znam da su mi se događale te stvari.

* Kako komponujete pesme u kojima ljudi uvek mogu sa lakoćom da se pronađu?

– Sličan je odgovor kao u prethodnom pitanju, s tim da bi nadopunio sa činjenicom da treba uroniti duboko u samog sebe pri stvaranju, u svoju nutrinu, u svoju suštinu, i otvoriti se prema umjetnosti. I jedino u takvom stanju si možda u poziciji da se iskonski povežeš s publikom. Često ne uspije, ali događa se i da uspije…

* Muziku, film, celokupnu jugoslovensku kulturu koja narode sa naših prostora povezuje, ratovi i politička indoktrinacija nisu uspeli da unište. Jugonostalgija je danas jaka među ex YU zemljama. Kakvo je prema Vašem viđenju trenutno stanje na tom polju?

– Ne bih ja to nazvao jugonostalgija, jer današnja većinska publika – mlada publika, nije ni rođena u njoj, niti je svjesna bivše države. Države oduvijek nastaju i nestaju. Mislim da se tu radi prije svega o činjenici da smo mi svi, poput recimo nordijskih zemalja, kulturološki prirodno povezani, jer smo slavenski narodi, i imamo, govorimo (pri tom mislim na kompletno područje od Slovenije do Makedonije) prije svega slične jezike te dobro razumijemo jedni duge, pa samim tim imamo i slične običaje i kulturu, i mentalitet… i naravno da nam je onda i umjetnost srodna.

* U ovom periodu pandemije izgleda da kultura užasno pati, tačnije pate ljudi za kulturno-umetničkim događajima, za koncertima, za pozorištem, za odlaskom u bioskop… Prema Vašem mišljenju, da li će po završetku pandemije nastati kriza ili procvat kulture?

– Ja bih rekao da su ljudi sve više željni te hrane za dušu – kulturnih događanja, da tek sad vide koliko im to nedostaje, da se taj moment jako osvjestio u ovim zadanim uvjetima, i da se ta želja povećava s vremenskim odmakom. Pa procjenjujem da će po završetku istih potreba za kulturom naprosto eruptirat, i da će biti koncerata, predstava, projekcija i svega ostaloga ko nikad do sada. E sad, kad će to bit, to nitko ne zna…

1. Neno Belan – Srce od leda

2. The Sound of Silence – Simon & Garfunkel

3.Tvoje nježne godine – Arsen Dedić 

4. Dance to the End of Love – Leonard Cohen  

5. Nocturno – Oliver & Hauser

6. Puerto Rico – Vaya con Dios  

7. Samo jednu ljubav imam – Vlada Divjan & Ljetno kino

8. Un Amore Grande – Peppino Galiardi  

9. Moja posljednja i prva ljubavi – Klapa Kampanel

10. Blue Eyes – Elton John

11. Doći ću ti u snovima – Film

12. Knockin’ On Heaven’s  Door – Bob Dylan

13. Men se dušo od tebe ne rastaje – Rade Šerbedžija  

14. Nathalie – Gilbert Bécaud

15. Rušila sam mostove od sna – Dino Dvornik & Josipa Lisac

16. Sodade – Cesaria Evora