Foto: Kadar iz filma "Bugarski san"Petra Kalenbah, poput mnogih drugih građana starije dobi u Nemačkoj, prima strašno malu naknadu za prevremenu penziju.
Nakon što plati stanarinu i režije, ostane joj otprilike sto evra mesečno za hranu i druge troškove, od čega jedva preživljava u tako skupom gradu kao što je Hamburg.
No Petra odbija da prihvati takve okolnosti – ona pripada novoj generaciji „seniora? koja smatra da život ne prestaje starenjem.
Na prevremenu penziju gleda tek kao na početak novog poglavlja u životu, pa odlučuje da ostavi sve za sobom i preseli se u Bugarsku.
Ovo je ukratko priča dokumentarnog filma „Bugarski san“ reditelja iz BiH Srđana Šarenca, koji je ovih dana prikazan na Beldocs festivalu.
On u razgovoru za Danas objašnjava da je tokom ranijeg učešća na Berlinskom festivalu otkrio priču svog filma.
„Tada sam uočio da i u Njemačkoj, koja je najbogatija država Evropske unije, postoji ranjiva skupina građana. To su autohtoni Nijemci u sedmoj ili osmoj deceniji života koji su cijeli radni vijek radili u Njemačkoj, a sada ne mogu da prežive od minimalne penzije, koja se kreće od 700 do 800 eura mjesečno. Ti penzioneri ne prihvataju da je starost kraj, već smatraju da je ona mogućnost za početak novog života i odlučuju da se presele u zemlje Istočne Evrope, gdje nikada ranije nisu bili, ali će u njima sa svojom penzijom moći puno kvalitetnije živjeti. Kao što bi naš narod rekao – Sa 700 eura u Njemačkoj smo golje, a kod nas carevi!“, objašnjava autor, čij je prethodni dokumentarac „Selo bez žena“ osvojio brojne nagrade.
On ističe da mu je tokom rada na filmu „Bugarski san“ cilj bio da razbije neke predrasude.
„Iz pozicije Balkana mi zapravo gledamo na Njemačku kao na savršenu zemlju, najbogatiju zemlju EU i mislimo da tamo teče teče med i mlijeko. Ja sam zapravo svojim filmom želio razbiti taj stereotip i prikazati da u Njemačkoj postoje i siromašni slojevi stanovništva kao što su njemački penzioneri. U Njemačkoj se siromašnom smatra ona osoba treće životne dobi koja prima mirovinu manju od 892 eura. Trenutno je 16,6 posto ukupne populacije umirovljenika u Njemačkoj siromašno, među kojima je 60 posto umirovljenica. Istraživanja pokazuju da će doći do porasta i da će 2036. od ukupnog broja njemačkih umirovljenika njih 20,2 posto biti siromašno. Vrlo je teško preživjeti sa 892 eura mjesečno, pogotovo jer je većinom riječ o populaciji koja živi sama. Samo stan plaćaju između 500 i 600 eura pa im preostaje vrlo malo novca za život, zbog čega su prinuđeni da svaki tjedan idu po humanitarnu pomoć, gdje im daju neophodnu hranu. Zato ih sve više odlazi u zemlje Istočne Europe, kao što su Mađarska, Hrvatska, Bugarska i Rumunjska. Odlaze isključivo unutar EU-a jer žele zadržati zdravstveno osiguranje“, priča reditelj.
On objašnjava da je njegova glavna junakinja Petra jako aktivna osoba, koja pokušava da pronađe pravi život za sebe u Bugarskoj – zemlji u kojoj nikada nije živela, čiji jezik i pismo ne poznaje.
„Ona se vodi mišlju da čovjek može da nadvlada sve probleme, pa čak i usamljenost, i da možda sreća nije u Njemačkoj, već u Bugarskoj. Petra nam pokazuje da moramo biti otvoreni i da sreća možda leži ondje gdje nismo ni pomislili. Ali bismo trebali probati. Mislim da jedno društvo mora da osigura sistem da penzioneri mogu dostojanstveno da žive od svoje penzije. Jer su oni zapravo tokom svog radnog vijeka plaćali i izdvajali od svojih primanja za tu penziju. Ja također pokazujem ne samo ljudima sa Balkana da u Njemačkoj ne teče med i mlijeko nego želim pokazati i njemačkim penzionerima i drugim penzionerima da, ako u svojoj zemlji ne mogu preživjeti sa svojom penzijom, postoji ipak izlaz, da ne trebaju biti očajni“, ističe Šarenac.
On dodaje da se i mi na Balkanu suočavamo sa time da svako ko ovde provede svoj radni vek ne može živeti od penzije.
„I onda imamo situaciju da po tri generacije žive zajedno u istom stanu jer ovi mlađi pomažu starije, koji su penzioneri, a ovi stariji opet pomažu mlađe jer ovi nemaju stan i nemaju dovoljno sredstava da iznajme stan i da se odvoje. To je svakodnevnica i kod nas“, ističe reditelj.
Na žalost, kako kaže, ne poznaje nikoga ko je zadovoljan iznosom penzije koju prima.
„Mislim da društvo nekako zaboravi svoje građane kada im prođe radni vijek. Tada oni postaju samo statistika. Volio bih da moj film potakne raspravu o ovoj temi i da na neki način dovede do toga da se poboljša standard generacije koja je u trećoj životnoj dobi. Ako bi to bilo uspješno ja bih kao autor bio jako sretan“, napominje Šarenac.
U njegovom filmu nasuprot Nemačke stoji Bugarska, najsiromašnija zemlja Evropske unije.
„Mislim da su Bugari mentalitetom vrlo slični nama. U filmu smo pratili Petru Kalenbah kako se seli iz Hamburga u Kavarnu, mali bugarski grad na moru. Bugarska je najsiromašnija zemlja EU, ali i u toj zemlji se može pronaći sreća. Njemica Petra Kallenbach već 6 godina sretno živi u Kavarni, gdje je otvorila i umjetničku galeriju u kojoj izlaže svoje slike“, objašnjava reditelj, čiji je film prikazan u selekciji Srpski takmičarski program.
Srđan Šarenac trenutno snima dva dugometražna filma. To su „Izbor za mis zatvora“ u Brazilu i „Poslije kraja svijeta“ koji govori kako su filmovi i kultura pomogli ljudima da prežive ratove.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
