Dubravka Ugrešić u jednom od svojih intervjua: Današnje obrazovanje je zločin sa nesagledivim posledicama u jugosferi

Problemi koje je književnica tom prilikom primetila i danas stoje kao relevantni i kao prikaz društvenog stanja balkanskog podneblja.

– Ljudi bez sluha zamaraju svojim pjevanjem, oni bez talenta svojim romanima, političari bez pokrića svojim obećanjima, a doktori bez doktorata svojim ‘znanjima’. Međutim, kako smo i mi konzumenti, slušaoci, gledaoci, čitaoci s vremenom oguglali i otupavili, više nismo sposobni uočiti nijanse i razlike – primetila je Ugrešić tom prilikom.

Kao povod za intervju, Novosti su tada navele činjenicu da je još početkom devedesetih, pod nacionalističkim pritiscima, Ugrešić napustila Hrvatsku, a udruženje „U ime obitelji“ je radilo na tome da je izbaci iz školske lektire. To je bio i neposredan povod, ukazuju Novosti, za razgovor s književnicom koja s amsterdamske distance oprezno prati zbivanja u Hrvatskoj, i komentariše mesto koje joj (ne) pripada u sadašnjoj kulturi, proteste za kurikularnu reformu, političku krizu, kontinuitet istorijskog revizionizma…

– Hrvatska kulturna sredina izbrisala me iz svojih redova, što je najsretnije rješenje. Pa ipak, nakon dvadeset i pet godina ‘izgnanstva’ ponadala sam se da neću imati poteškoća, barem ne s objavljivanjem: moje knjige objavljene su u Hrvatskoj na moju, a ne na inicijativu hrvatskih izdavača. Zašto sam se uopće ponižavala tražeći da mi knjige budu objavljene? Činila sam to zato jer sam imala osjećaj da u Hrvatskoj imam čitaoce koji bi rado vidjeli svaku moju novu knjigu. Taj osjećaj danas više nemam. Mislim da je združeni rad proustaški orijentiranih kulturnjaka uspio – kazala je Ugrešić za intervju iz 2016. i objasnila: „Ako se i nakon 25 godina ove mučne prakse njezini akteri nisu umorili, ako gradonačelnik Zadra skida tablu s imenom Vladana Desnice, ako to prolazi kroz uši hrvatskih književnika i malo tko se pritom uzbuđuje, onda možemo reći da je posao oko hrvatske duhovne obnove doista završen“.

Prema njenim rečima, istina je da hrvatski kulturnjaci opozicionari, oni koji su se pobunili protiv (tadašnjeg) ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, nisu pritom istakli da je Hasanbegović zakoniti rezultat dvadesetpetogodišnje kulturne politike, kojoj su prećutni blagoslov dali mnogi među samim protestantima, koji su se tek nakon četvrtine stoleća osmelili da podignu glas.

– Bez pojašnjenja, ispada da je Hasanbegović izvršio desant na ministarsko mesto padobranom i da samo njega treba maći, pa će dalje, barem što se kulturnjaka tiče, sve biti u redu. S druge strane nije fer da se bilo ko optužuje za ovakav sramni rezultat: živimo, naime, u vremenu mlakih protestnih gesta – primetila je ona.

U istom intervjuu Ugrešić je zapazila da „kao i neki drugi analitičari postjugoslavenske svakidašnjice, tako i ona ima paralelnu biografiju koju nikad neće napisati, jer bi to bila zamorna i nečitljiva knjiga žalbi.

– Ta moja alternativna ili ‘domovinska’ biografija sastoji se od uvreda koje su mi nanosili ‘zemljaci’; od vulgarnog pljuvanja po meni do suludih ‘zemljačkih’ prijetnji; od nasilnog isključivanja iz hrvatske književnosti i prisilnog uključivanja u hrvatsku književnost; molestiranja, mobinga i cyberstalkinga; od sabotiranja mnogih mojih književnih nastupa u inozemstvu, do izazivanja skandala i verbalnih napada na mojim javnim nastupima. Kada bih javno istresla svu mržnju koju su na mene sasuli ljudi u novinama, člancima, na internetu i knjigama, bio bi to jedan supertoksičan svezak – kazala je Ugrešić.

Tom prilikom, ona je primetila i da „ovako trusno političko područje mora imati i trusnu vrstu ljudi“. Da bi zatim navela tipologije ličnosti iz naših krajeva.

– O tipologiji ljudi promjenjivih nazora pisao je maestralno Czeszlaw Milosz u svome ‘Zarobljenom umu’. Homo sovieticusom, čovjekom s ‘figom u džepu’, zvali su tipičnog građanina bivšeg Sovjetskog Saveza. Ljude današnjice, generalizirajući, dakako, neki zovu lotus-eatersima (iz ‘Odiseje’), ljudima koji se odaju samozaboravu. Kao što svaki Japanac zna što treba učiniti u trenutku kad se zemlja zatrese, tako i svaki Hrvat zna kada se treba politički repozicionirati. To su ljudi koji u govoru uvijek upotrebljavaju ‘da, ali…’, čime si uvijek grade moguću odstupnicu. Takvi ljudi dobro znaju da će, ako se ne uspiju repozicionirati, ispasti iz igre. A ispasti iz igre u Hrvatskoj, državi strukturiranoj poput mafije, jednako je smrtnoj osudi. U konstantnom repozicioniranju ljudi ne vide ništa sramno, dapače. Stvari ovdje podliježu brzom zaboravu, cijeni se spretnost, a ne moralna konzistentnost. U tom smislu je Alain Finkelkraut, autor knjige ‘Kako se može biti Hrvat’, zaista postao ‘Hrvat’ – istakla je Ugrešić.

Ipak, ona je u tom intervjuu navela i pozitivne primere ljustva, ističući da polaže veru u poneke mlade, ali ne i mlade istoričare – jurišnike koji su nasledili narativ iz 1991.

– Oni koji su se našli da izgrade herojsku, mušku, potentnu, hrvatsku ratničku povijest-lakirovku, oni su ti koji kulturu i povijest nekog naroda doživljavaju kao vojni muzej. Pa će požuriti da sagrade i usele se u institucije, poput vojnog muzeja. Sve je to prašni državni model kulture koji ne znači ništa i koji će služiti za isisavanje državnog, možda i EU novca, a kasnije će, da investicije ne bi bile promašene, služiti tomu da učitelji vuku onamo školsku djecu, dok će školarci te muzeje pamtiti po teroru bespotrebnim znanjem, po tome što su se tamo smrzli (jer muzeji neće moći platiti grijanje) i po tome da u zahodima nije bilo toaletnog papira. Osim, dakako, ako hrvatski branitelji široke ruke ne odluče da regularno sponzoriraju opskrbu svog muzeja toaletnim papirom – objasnila je Ugrešić.

Na pitanje Novosti – Kako vidite daljnji rasplet političke krize u Hrvatskoj – Ugrešić odgovara starom anegdotom: „Šetala Snjeguljica šumom i naletjela na tri patuljka. Tko ste vi? upitala je Snjeguljica. Mi smo sedam patuljaka, odgovorili su patuljci. Kako sedam, kad ste trojica?! začudila se Snjeguljica. Eh, kad se nema ljudstvo! odgovorili su patuljci“.

Zatim je pomenula i ljude sa kojima se simpatizira.

– Pa ipak, ‘ljudstvo’ postoji, ali ono ne živi nužno u Hrvatskoj. Najviše simpatiziram s mladim ljudima, polažem svu nadu u mlade stručnjake – istakla je tom prilikom ona, ukazijući da ih je dosta (mladih) u inostranstvu. Ugrešić je (povodom starijih) dodala da „od današnje garniture na vlasti ne možemo očekivati da ikada započne proces defašizacije, jer bi to bilo očekivanje da sami sebe kastriraju“.
– Mislim da je današnje obrazovanje, a to se osobito odnosi na humanistiku, povijest, nacionalne jezike i književnost te uvođenje vjeronauka u škole, u ovih četvrt stoljeća jedan od većih zločina s nesagledivim posljedicama u cijeloj jugosferi. Ne želim biti party pooper, ali nedavni veliki protest za reformu školstva ipak potiče neka pitanja. Kako to da hrvatski ‘kulturnjaci’, mislim ovdje na one starije dobi, unazad dvadesetak godina nisu uspjeli napraviti kakav-takav kritički izvještaj o stanju u obrazovnom sustavu? Kako to da edukatori nisu bili u stanju ponuditi ozbiljne kritičke analize sustava obrazovanja – jer ipak se radilo o školovanju i njihove vlastite djece? Hrvatska kultura i školstvo su rezultat autokratskog hipernacionalističkog projekta, baš kao i sama država Hrvatska. Taj projekt, koji je započeo 1991., realizirao se zahvaljujući participaciji i podršci velikog broja ljudi: edukatora, roditelja, ministarstava za kulturu i ministara, akademija i akademika, medija, izdavača, intelektualaca i književnika. Kultura i obrazovanje bili su od 1991. jasan politički projekt koji se uspio implementirati uz blagoslov velikog broja ljudi, edukatora prije svega. Stručnjaci su mogli vidjeti da je takav projekt kulture i obrazovanja u mnogim svojim elementima prepisan iz endehazijskog – zaključila je tom prilikom u intervjuu za Novosti književnica Dubravka Ugrešić.