Elemental: Naša namjera je uvijek pozitivna, čak i kad repamo i pjevamo o nekim vrlo mračnim i teškim situacijama u društvu

Za početak, otkrijte nam kakvo raspoloženje vlada u Elementalu pred beogradski koncert? Ima li treme?

Treme ima malo, neću lagati da je nema uopće, ali mislim da uzbuđenje „nadglasava” tremu. Pričamo intenzivno o tom velikom, našem najvećem, koncertu u Beogradu još otkako smo zakazali datum! Kako bismo rekli, „svi šuškaju o tome”.

Ove godine, domaća publika u Beogradu i Novom Sadu već je imala prilike da uživa u vašim nastupima, pa nam otkrijte na koji način će se koncert u mts dvorani, osim što će biti najveći do sada u Srbiji, razlikovati od njih? Da li nam spremate neko iznenađenje?

Prilagodit ćemo program prostoru – s obzirom da su sjedaća mjesta, lista pjesama bit će nešto laganija, ali samo na početku. Nakon toga se nadamo da ćemo publiku pomaknuti sa sjedala i dići ih na noge, a set lista tome pomaže. Dinamika će ići od pianisima do krešenda, hehe… Jako se veselim ponovno svirati ove neke „laganije“ pjesme koje inače ne sviramo na običnim koncertima, jer daju prostor za „disanje“ i za neke nove interpretacije. Sve u svemu, nadamo se da ćemo pratiti disanje publike i da će nam svima biti lijepa noć za pamćenje.

Vaše nastupe odlikuje sjajna, razoružavajuća energija i vrlo blizak, interaktivan odnos sa publikom. Kako vam to uvek polazi za rukom i na koji način sami punite baterije?

Nema tu velike tajne – jednostavno, osluškujemo publiku i onda odgovaramo na energiju koju nam oni daju. Jako me veseli da koncerti Elementala budu sigurno mjesto za sve koji se osjećaju drugačijima, neobičnima, šarenima ili neprilagođenima nekim uobičajenim uzusima društva. Ta energija sigurnosti i međusobne naklonosti stvara veliku pozitivu, tako da nije teško biti „dobar na stejdžu“. Što se tiče našeg intimnog punjenja baterija, mislim da su za to odgovorni dobri međusobni prijateljski odnosi i puno, puno smijeha.

Budući da vas ima čak sedmoro u bendu, kako izgleda usklađivanje toliko različitih karaktera, energija, muzičkih senzibiliteta? Ko donosi odluke, a ko je kreativni „mozak operacije”?

Uh, ovo je najteže pitanje, jer zapravo nema pravila. Mislim da smo najbolji kad se izmjenjujemo u ulozi „vođe“ benda. Mi smo prvenstveno prijatelji, i obazrivi smo jedni prema drugima. Nema onog klasičnog „gospodarenja“ – možda i zato što smo svi vrlo osebujni, svatko na svoj način je „čudan svat“, pa mislim da nam klasična podjela uloga ne bi odgovarala. Što se tiče kreativnosti, tu se također izmijenjujemo, kako kome padne na pamet neka dobra ideja. Sve ideje isprobamo i pokušamo ego ostaviti izvan prostorije za probe.

Ono što Elemental već više od dve decenije čini autentičnim i prepoznatljivim u regionu, pored sjajne fuzije žanrova, jesu i britki, angažovani tekstovi koji nose snažne poruke. Šta vama lično znači prilika da se izrazite na taj način i da li mislite da muzika ima moć da spasi (ovaj posrnuli) svet?

Muzika je mnogo moćnija nego što joj se daje za pravo. No promjena koju ona može uzrokovati nikada nije direktna i „u lice“, nego mijenja slušatelja na mikrorazinama. Ja bih umjesto riječi „promjena“ radije koristila riječ „osvješćivanje“ jer mi kroz svoje pjesme ne zapovjedamo nego samo ističemo što „škripi“ u društvu oko nas. Na svakom slušatelju je da sam odluči kako će to (i hoće li uopće) prihvatiti. Nismo toliko pretenciozni da smatramo da imamo rješenja, samo promatramo, bilježimo to i opjevamo ono što zapazimo. A kako će se to interpretirati dalje – e, to ne možemo znati. Ono što znam jest da je naša namjera uvijek pozitivna, čak i kad repamo i pjevamo o nekim vrlo mračnim i teškim situacijama u društvu.

Vaš poslednji, pandemijski, album Ilica i aktuelni singl Dvojka, sa razlogom, privukli su puno pažnje. Da li se u vašem studiju već krčka nešto novo i šta je to što sledeće možemo da očekujemo od Elementala?

Krčka se, krčka! Krenuli smo vrlo polagano, kao da smo nakon pandemije trebali malo veći zamah da bismo se opet našli na nekoj „radnoj temperaturi“. U posljednja dva mjeseca smo se zatrčali uzbrdo i nadam se da nećemo ostati bez daha. Radimo, pišemo, bacamo u smeće, pa opet pišemo i tako u krug dok ne napravimo materijal iza kojeg ćemo stajati 100 posto.