INTERVJU Goran Bogdan za Danas: Stalno smo u galami, a nikako da izađe očaj koji kaže – dosta

Jedan od najangažovanijih i najomiljenijih glumaca iz Hrvatske u regionu pre nekoliko večeri ispraćen je ovacijama naše publike u Mts Dvorani, na premijeri filma „Živi i zdravi“ crnogorskog reditelja Ivana Marinovića, a uskoro ćemo ga premijerno gledati i na 52. Festu, u filmu “Za danas toliko” Marka Đorđevića, koji se prikazuje u glavnom takmičarskom programu.

Razgovor za Danas, sticajem (tehničkih) okolnosti, bio je za Gorana Bogdana zaista naporan, pa je ovo prilika da mu i javno zahvalimo što nije odustao, uprkos intenzivnim snimanjima TV serije „Bijeli put“ u Šibeniku, putovanju u Beograd na jedan dan i mnogih drugih obaveza koje je imao protekle nedelje, a proveo je noć odgovarajući na naša pitanja.

Rad na mediteranskoj komediji „Živi i zdravi“ bio je za vas, kako ste izjavili tokom snimanja, kao da se dotičete Felinija. U čemu ste pronašli tu kopču?

– Felini je kao umjetilnik uspio, ili se bar malo približio shvaćanju svoje okoline. Svijeta. Ili sebe u tom svijetu. Njegovi filmovi, ili recimo njegovi portreti okruženja su zadivljujuće istiniti. A toliko pomaknuti. Valjda zato što on istinski sebe promatra. Šta taj svijet čini njemu. Ne treba težiti razumjevanju svijeta. Samo razumjevanju sebe. Želja da se svijet razumije ima popovanja, predavanja u svojoj srži. Preko popovanja brzo dođemo do osvete. To je ogromna energija utrošena uzaludno. Izaziva trenje, trvljenje koje samo može na kraju kao gorivo nas koristiti kao materijal. Svjet će iz te borbe izaći ne kao pobjednik. Neće nas biti ni svjestan. Osim, i možda, jedino kroz umjetnost. Naravno ima i drugih načina, samo da se ide do kraja. Sebe. To smo i mi pokušali u ovome filmu. Preko sebe shvatiti tu okolinu. Šta ona nama radi. Ne da bi je osudili. Tim shvaćanjem je možemo prevazići. A možda se i varam. Neka sam u zabludi. Možda je ovo sve uzaludno. Ali kroz umjetnost ta uzaludnost je lijepa. I lijepo je na taj način bit uzaludan. Uzaludni svih zemalja, ujedinite se!

Komedija je omiljeni žanr kod publike, kritika je uglavnom potcenjuje, a neki filmski stvaraoci smatraju da je mnogo teže napraviti dobru komediju nego dramu, triler, ili neki drugi žanr. Kakav je Vaš odnos prema komediji?

– Mislim da je Frojd rekao da se smijemo onome što nas plaši, čega nas je strah. Tu je dubina komedije. Istinske. Komedijom na taj način olakšavamo ljudima da se smiju strahu u lice. Da se smiju sebi. Da podsvjesno smjehom isteraju te dubinske strahove iz mraka na površinu. Povežimo u ovo još i premisu da se ne treba shvaćati ozbiljno. Eto zavrzlame! Smatram, pogotovo što sam stariji, da je gluma upravo to. Da bi trebala biti to. Da je naš poziv da umjesto ljudi možemo govoriti, i da su nam oni to dali. Naša je dužnost, stoga, i odgovornost da idemo tamo gdje se čovijek ne usudi. Da zaronimo u mrakove i borimo se sa demonima. Da iz te borbe pokušamo izaći kao pobjednici, i iz pećine izvući meduzinu glavu. Kao trofej. Kao dokaz da se može. Da olakšamo primjerom i usporedbom čovijeku – gledaocu, da se i on usudi boriti se. I što je važnije, ustrajati do pobjede. Što sam stariji, mislim da ta poruka nije u gesti i grimasi nego više u zjenici oka. Mislim i nadam se da publika to prepoznaje. Zdušan rad i znojava borba stoga neće proći bez nagrade. Nagrada je i ta borba sama po sebi. Teško je napraviti dobar film. Sve što je dobro je teško. Zlo je lako. Zlo je površno, iako može biti temeljito i maliciozno posvećeno. Ipak, u srži je površno. Tako da, šta god ili koji god žanr se radi, dobro je smiješno samo po sebi. Smiješno kao ludo. Ludi ustrajati i ludi vjerovati.

Priča „Živi i zdravi“ bavi se jednom svadbom koja se pretvara u farsu, jer buntovna mlada dva dana pred venčanje odustane od udaje. O čemu nam, zapravo, govori ono što se nalazi „ispod“ slojeva smeha i komičnih likova?

– Sve ste rekli u pitanju – ono što se nalazi ispod. Farsa je ta sprega između onoga što je iznad, i onoga što je ispod. Onoga što stvarno želimo i što radimo zbog….Zbog čega? Zbog tuđih očekivanja. Da li ti koji to očekuju od nas vjeruju u to? Da li su oni sretni zbog toga? Za koje babe pare mi pokušavamo zadovoljiti ikoga? Analizirajmo dalje. Zadovoljiti nekoga, čime? Šta su ta traženja od nas? Kada bi ih dubinski pitali, uvjeren sam da bi odgovor stigao uz dosta zamuckivanja, i završio bi na kraju sa našom istinskom paradigmom. Parolom svih nas ovdje, a i šire, uvjeren sam. Naša zastava bi trebala biti: „Zašto – Zato!“. Kome je to dovoljno – bujrum. Možda i griješim. Ali mislim da svi mi, u stvari, i imamo samo tu svoju grešku. Ne znam ništa o novoj generaciji koju kroz glavne junake fokusira film „Živi i zdravi“. Nisam ja adresa za to. Bitno je ono što sve generacije veže, i što je svakoj generaciji važno. Ima nešto vanvremensko što čovjeka muči kroz vijekove. Ta muka je ista, izražavala se ona slikom šake na zidu pećine ili uljem na platnu, ili Tik-Tok videom. Šta je ta muka, nek svatko sebi odgovori. Ili bar pokuša.

U ovoj Marinovićevoj podeli igrate mladoženjinog kuma. Koliko se on uklapa u „mentalitetske tipove“ ovog prostora?

– Mentalitetski tipovi ovih prostora. Šta je to, uvijek sam se pitao od mladih dana, kad sam se udvarao nekoj djevojci. Htio sam se predstaviti boljim. Ili sam htio da me upozna, pa sam nastojao predstaviti sebe u najboljem svjetlu, pa sam nabrajao svoje vrline i mane, sve ono što mene određuje. U tom trenutku, pogotovo u mladenačkim danima, to mi se činilo od životne važnosti, kao da mi život ovisi o tome. Da pokažem sve što mene čini i da bih baš bio dobar za tu nju. Recimo, i imaginarnu. Kada bih nabrajajući svoje osobine, recimo rekao da sam tvrdoglavi Hercegovac, mirni Vojvođanin, Hrvat, Srbin, Musliman. Shvaćate što hoću reć. Zanima me baš na kojem mi je to rednom broju bilo. Ako je i bilo. Te odrednice nam dolaze u sferu bitnosti samo kao računica za nešto. To su mali skupovi-odrednice koje nam služe kao životinjski krik za parenje. Ne u smislu prolongacije vrste, nego više ono socijalno, pogotovo ekonomsko – dva puta dva je četiri, pa tako dalje. Biti mentalitetski tip ovih prostora znači samo da ste prihvatili tu ulogu iz velike lijenosti i da niste svoji. Znači da ste odustali ili da ste se prepustili. Izabrali ste template.

„Živi i zdravi“ otvara pitanja intimne sreće i slobode izbora, i u tom smislu ne pripada mejnstrimu ovdašnje produkcije – filmovi koji se više od tri decenije snimaju u regionu uglavnom su političke priče koje nas vraćaju u ratnu prošlost, teme o nacionalizmu, našim urušenim i korumpiranim društvima… Zašto su naši intimni životi u „drugom planu“?

– Možda je kliše, nije kliše, ali je kliše: nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Nacionalizam je, pre svega, paranoja, kolektivna i pojedinačna. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo nego zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se „izrazi“, ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar naizgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, i itd, itd… Nije se zgorega podsjetiti. Mislim da postoje samo ta pitanja. Pitanja lične, intimne sreće i slobode izbora.

Da li je kinematografija našeg prostora pronašla svoj autentični, beskompromisni glas, ili to više ostaje samo na nivou pojedinih filmskih autora?

– Uzmimo na primjer rumunjsku kinematografiju. Rumunji su se uspostavili na mapu svijetske kinematografije na način da su našli svoje pismo, svoj identitet. Mi svi, iako ima i te kako izuzetaka, pričamo priče koje nas se u suštini ne tiču. Ili više kao da prpamo, kao što ćorava koka prpa i ubode zrno. Moje je mišljenje da nismo našli svoj glas. Još je to neki primordijalni krik. Ta buka koju stvaramo nikako da utihne. Stalno smo u nekoj galami. Nikako da porodimo riječ. Ja se nadam da će se iz tih krikova poroditi jedan očaj koji kaže dosta. Pa da započnemo! Često čujem, ne znam dal se slažem, al vrijedi promišljanja, da radimo filmove da se dodvorimo festivalima. Ili, kako ste rekli, da se dodvorimo vlastima. Dodvoravamo se. Boljka malih naroda. Ili, više se bavimo dojmom. Krojimo sebi to neko preveliko odjelo i nadamo se da ćemo ga popuniti. Da ćemo stati i urasti u njega. Odjelo čini čovjeka. Možda se to i dogodi, ali, brate predugo traje!

Uskoro ćemo vas gledati na Festu, u filmu „Za danas toliko“ Marka Đorđevića, koji je u glavnoj trci za nagrade. Koja su vaša očekivanja kad vam „izađe“ novi film i kako doživljavate taj susret sa publikom?

– Jako se radujem Festu, naravno! Očekujem puno od novog filma. Uvijek očekujem puno, od sebe prvenstveno. Smatram da je to jedino što je moguće. Jedino na što mogu koliko-toliko djelovati. Sve drugo je van mene. Nisam toga uvijek svjestan. Moram se podsjećati na to. Kada zaboravim, povrjedi me i razočara svijet. Koliko je to naivno. Ali je tako. Svjestan sam da glupo, al nekad mimo vlastite svjesti biramo vjerovati da će se dogoditi čudo. Koliko puta sam sebe razočaram a čudim se svijetu i ljutim se na svijet. Ali, nadamo se. Ipak i usprkos. Religija i umjetnost tu dijele dosta sličnosti. Ne želim ulaziti u diskurs o religiji ovdje. Više me zanima taj čin vjerovanja i nadanja. Koliko je on bitan čovjeku. Meni. Koliko nas, tako male, ta dva čina mogu uzdići da podnesemo tegobe koje višestruko nadmašuju naše snage. Umjetnost je to. Ona nas, ili bi nas trebala, nositi tako da daje smisao besmislu. Već sam rekao da se ljutim kada se razočaram. Kada napravim pogrešku. Zaboravim da je pogreška preduvjet evolucije, da nije nje ne bi ni nas bilo. Greške nisu genezalizirane i homogene, i one imaju svoju skalu, svoju klasifikaciju. Barem dvije. Kada se griješi namjerno, i kada se griješi iz želje da se nešto dobro napravi. Da se nešto nauči. A susreti sa publikom? Publika je nama razlog postojanja. Zbog publike ovo i radimo. Ne da joj podilazimo nego da se zajedno sa njom uzdižemo. Da rastemo. Da provociramo ono najbolje u nama. Zato što smo mi dio publike. Možda nemamo snage da se suočimo sa soboma pa nam je lakše da se podijelimo na tisuće djelova da bi te djelove lakše shvatili. Djelimo se da bi se skupili. To je publika.

Ove godine očekuje vas još jedna premijera, u crnohumornom filmu Slobodana Šijana „Budi Bog s nama“, koji oživljava autentičnu ličnost, Boška Tokina, prvog srpskog filmskog kritičara i avangardistu, vreme nakon Prvog svetskog rata, zlatno doba avangarde i zenitizma, u kome su neki mladi ljudi hteli da ostvare građansku slobodu i donesu promene u tadašnjoj umetnosti i društvu. Zašto smo i danas, posle jednog veka, i dalje u istom pokušaju?

– U seriji „Vreme zla“ dosta smo se bavili pitanjima ideologija u čovjeku i strasti koju te ideologije nose. I kako su se one kod nas isprepletale kroz povijest na razne dijametralno suprotne, da ne kažem isključive. Isključive po pitanju toga da su jedna drugu, mislim na aktere tih ideologija i strasti, često isključivale metodom oduzimanja života onih koji suprotno misle. Svi su bili uvjereni da su baš oni u pravu. Problem kod bilo koje ideologije koja je nicala ovdje su bili ljudi koji ih baštine. Mi bi htjeli sve odjednom. Opet to odijelo koje ne čini ili čini čovjeka. Ruho. Ruho kao ideologija. Mi se nadamo da nas kostim čini kraljem. U glumi su nam govorili ne možete glumiti kralja, svi oko vas treba da pokažu da ste vi kralj. U životu, ti svi su naša okolina, društvo. Svaki novi kralj bi rušio ono prethodno i uspostavljao novo. Na kraju smo ostali u rasutom teretu do koljena. Samo nigdje tog kraljevstva. Eto, dobro, imamo autoputeve. Blago nama! Polako. Opet ta buka. Trebalo bi smanjiti deračinu i porazgovarat jednom u povijesti.

Zastrašujuća krhkost privatnog  

Trenutno ste u Šibeniku, snimate krimi seriju „Bijeli put“. Možete li nešto više da kažete o novom projektu i liku koji igrate?

– Emir Imamović Pirke je moj veliki prijatelj, čovijek koji je bio uz mene veći dio mog festivala West Hercegovina fest i vodi njegov književni dio. U njegov sam se roman „Vršenje dužnosti“ iz 2014. zaljubio kada sam ga pročitao, i odmah sam zaželio da ga adaptiramo i napravimo nešto. Evo serije, nakon deset godina. Evo i isječak iz opisa romana: „Baš kao i noir bez društveno-političkog milijea koji Pirke, sposoban da svaku složenost svede na jednostavno, a da pri tome ne banalizira, nego da još bude i duhovit, iscrtava s lakoćom. Krhkost privatnog prikazana u ovom romanu je zastrašujuća, vjerojatno baš zato što je itekako realna, što i na asfaltu vrijede zakoni džungle. U džungli je, naime, nemoguće biti ne samo građanin, nego i malograđanin. Toliko o tome do daljnjeg.

Kultura u našim tranzicijskim vremenima smeta 

Na filmovima „Živi i zdravi“ i „Budi Bog s nama“ okupljeni su brojni glumci iz naše nekadašnje zajedničke države. Kako vidite tu našu filmsku „Jugu“, kako se žargonski često naziva ova saradnja?

– Ne treba praviti nikakve prefikse „Jugo“, „Jugu“. Ne treba žaliti za nečim i ičim. Kultura u našim novim, nikad završenim tranzicijskim vremenima, najviše je skrajnuta od svih „resora“ društva. Jer, u novim porecima koje smo stvorili, kojima je Buka himna, a zastava Zašto -Zato, kultura smeta. Nama sada treba jedno 300 – 400 tona nekulturnih. Za kada ti to treba? Jučer.  To ti je završeno. Mi tako skrajnuti smo primorani da se udružujemo i radimo neke priredbe.