Goran Marković Maverick Motovunskog festivala

„Motovun Maverick nagrada je koja je obično namijenjena onim filmskim autorima koji su išli protiv struje: protiv dominantnog ukusa, protiv poželjnih formi, protiv masovne popularnosti. Goran Marković naoko nije takav maverick. Filmovi Gorana Markovića su tijekom najvećeg dijela karijere bili i popularni i voljeni. Već od prvog filma ‘Specijalno vaspitanje’ (1977), Marković je bio prihvaćen od jugoslavenske kritike kao glas prve generacije doista odrasle na asfaltu. Njegovi filmovi iz 80-ih bili su i popularni i – zašto ne? – populistički. Filmovi poput ‘Nacionalne klase’ (1979) i ‘Variole vere’ (1982) imali su gledateljstvo koje se mjerilo u stotinama tisuća, utisnuli su se u široku masovnu kulturu, a scene, songovi i replike iz tih filmova postale su dio opće urbane kulture. Marković je, k tomu, rado naginjao žanrovima koji jesu bili i još jesu popularni, od omladinskog sportskog filma, preko filma katastrofe, do psihološkog horora (‘Već viđeno’, 1987). Bio je i hvaljen i prihvaćen i popularan. Bio je naoko sve, ali ne maverick.

A opet: taj je dojam tako pogrešan. Jer malo je koji režiser tako ustrajno i tako stalno išao uz dlaku srednjoj struji, uz dlaku vladajućim ideologijama i vladajućim normama filmskog ukusa kao što je to činio i još čini Marković.

Njegovi popularni filmovi iz 80-ih bili su u gotovo uvijek razorna vivisekcija kasnog socijalizma. U tim filmovima, taj se kasni socijalizam prikazuje kao društvo – eto, mora se to reći – tako prokleto slično našim današnjim post-jugoslavenskima: društvo floskula i parola, zlatne mladeži, koristoljubivih oportunista ispod lažnih stjegova, nedostojne djece velike povijesti. Nisu ti filmovi ‘disidentski’. Ne: zato što je Markoviću i tada bilo jasno, kao što mu je i poslije bilo jasno, da prava priča nisu vlast i partija. Prava su priča građanski oportunisti s njihovim pragmatičnim mehanizmima suživota s vlašću. To je tema ‘Nacionalne klase’, ‘Majstora, majstora’ (1980), ‘Tajvanske kanaste’ (1985), te završnog filma Markovićevog jugoslavenskog opusa – ‘Tito i ja’. Stoga je u pravu beogradski kritičar i kolumnist Teofil Pančić kad Markovićeve likove iz 80-ih opisuje kao najavljeno proroštvo. Uzmite junaka ‘Tajvanske kanaste’, piše Pančić, i vidjet ćete ljude kakvi će na ramenima iznijeti iduću eru.

Marković je antikomunističke filmove snimao dok je komunizam još postojao. Od devedesetih, na isti će način analizirati nacionalizam. Snimit će ‘Srbiju godine nulte’ (2000), film koji podvlači crtu pod Miloševićevom erom. U prvoj godini nove demokratske vlasti, snimit će ‘Kordon’ (2002) – film o buntu protiv Miloševića. Ali ni u tom filmu glavni junaci nisu buntovnici. Glavni su junaci policajci poslani da čuvaju režim. Marković se drži svoje najtrajnije, najdugovječnije teme. Pita se: kako ljudi kapituliraju? Kad postaju moralne gvalje? U koliko se koraka to dogodi? Moraju li to biti posebno loši ljudi da bi im se to dogodilo? Ili se – uf! – možda to može dogoditi i meni?

Goran Marković u svim je režimima bio popularan umjetnik. Bio je hitmejker. Publika je voljela ono što radi. Istodobno, ni jedna ga vlast nije baš jako voljela, pa ga ne voli ni današnja. I danas je često meta agresivnog tabloidnog laveža. U trenutku kad dobiva ovo priznanje, on je u vlastitoj sredini gotovo pa persona non grata, predmet nezapamćenih medijskih napada. To u neku ruku i nije čudno. Jer, Marković u gotovo svim svojim filmovima pincetom čačka tamo gdje boli. On je kroničar građanske klase koja se prodala, korupcije koja nije nužno za novac, nego za komoditet, nemiješanje, lagodnu inerciju. Marković ne napada vlast. On napada nas. A to, priznajte, više boli.

Zato je Goran Marković savršeni Maverick motovunskog festivala.“

Nagrada će reditelju biti uručena tokom ovogodišnjeg festivala koji će se održati od 26. do 30. jula u Motovunu.