Gost iz Beograda jasno pokazao šta se čini s hrvatskim veličinama

… o 125-godišnjici njegovog rođenja, premijerno i reprizno, 6. i 7. jula izvedena je predstava reditelja i Danasovog kolumniste Zlatka Pakovića „Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo“. Predstava je nastala u produkciji Montažstroja, Teatra poezije i samog festivala, a u njoj, osim autora igraju: Vilm Matula kao Krleža, sopran Ana Jembrek kao Bela Krleža, a majstor svetla, zvuka i video-projekcija je Konrad Mulvaj. Prvi osvrti na ovu predstavu u hrvatskim medijima pojavili su se na tamošnjim portalima i sajtovima a juče se izašao napis i u Večernjem listu pod naslovom „Krleža u galgama: Neću se vratiti u ovaj pakao“ čija je autorka Bojana Radović.

Vraćanje iskonskom Krleži

„Kako je Hrvatska proslavila 125. rođendan Miroslava Krleže? Tako da ga je objesila! Predstava redatelja Zlatka Pakovića u produkciji Montažstroja ‘Krleža, ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo’ samo je zloslutno podcrtala način na koji se ova zemlja odnosi prema svom najboljem i najznačajnijem književniku“, kaže na početku Bojana Radović i ocenjuje: „Dobra je to predstava, ona koja nas vraća iskonskom Krleži, onom koji se borio za pravdu, za ideal socijalne jednakosti, ali i predstava koja ostavlja gorak okus u ustima. Gdje je stručni skup u HAZU, gdje su nova izdanja, gdje su ‘Glembajevi’ na engleskom, gdje nove barunice Castelli? Nigdje! Oni nama više ništa ne znače u vremenima kada djeca lektiru pišu tako da na internetu pronađu kratki sadržaj djela, kada je pitanje tko uopće čita Krležu, tko uživa u njegovom kajkavskom kojem je spomenik podignuo u ‘Baladama Petrice Kerempuha’. A znači nam manje od ništa jer društveno ozračje kaže da je Krleža relikt prošlosti, a sve institucije koje bi to ozračje trebale promijeniti ne rade ništa. Društvo oko nas je takvo da Krleža nikada nije bio jači ni aktualniji jer gotovo sva njegova djela kao da govore o nama ovdje. Ne postoji drugi autor koji je u svoje temeljno djelo upisao lik tajkuna koji mirno gazi (što cestom, što morem) i od tuđih se smrti pred sudom uspješno brani sinkopom, a mi smo živi svjedoci sudskih procesa koji se događaju po špranci – baš iz Krleže“, ističe autorka teksta u Večernjem listu. Ona zaključuje da otud nije čudno da je Krleža u ovoj predstavi osuđen na vešanje, tačnije, „osudi ga sudsko vijeće sastavljeno do nadbiskupa Josipa Bozanića, predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i sudskog zapisničara Zvonka Kusića, predsjednika HAZU“. Dok mu se telo (mala lutka) njiše na vešalima, veli Bojna Radović, Krleža poručuje:

„Sretan sam što sam obješen, nikad se više neću vratiti u ovaj pakao gdje je sve bolesno, krvavo i glupo.’ I time predstava čini svoj zatvoreni krug jer Paković na samom početku jasno kaže da je ovo predstava o uskrsnuću, jer, za razliku od Crkve, kazalište je jedina institucija u kojoj je uskrsnuće moguće. I tako nam je gost iz Beograda, redatelj koji po svojim predstavama šeta u krvavoj pregači s krvavim nožem u ruci, jasno pokazao što činimo s hrvatskim veličinama“, stoji na kraju teksta u Večernjem listu.

Na tankom ledu levičarskog pamfletizma

„Možda bi bilo isuviše banalno reći da predstava postavlja obrnuti rakurs od onog poznatog desničarskog ‘Gdje si bio ’91.? Ili, gdje ti je bio djed ’41.’, no kad se već uhvatila Krleže, možda se očekivalo da će bar pokušati iz nekog racionalnijeg kuta objasniti ‘zašto smo bili u ’91. ili u ’41. godini’. Jer ako je netko znao objasniti ključne periode ovdašnjih kalvarija, to je bio Miroslav Krleža“, stoji u nešto više kritički intoniranom tekstu Zorana Stajčića pod naslovom „Krleža ili što su nama zastave a što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo – možda ipak Banket u Blitvi“ na portalu ravnododna.com.

„Paković zakapa neke dobro znane činjenice, kreirajući lik Miroslava Krleže na sliku i priliku Jure Keroševića (kojeg je pisac svojim zalaganjem spasio od omče 1920) iz vremena Husinske bune za radnička prava, dakle idealizirajući ga. Takav plošni prikaz remeti dosta toga i dovlači predstavu na tanki led ljevičarskog pamfletizma. Jer Krležin životni put bio je daleko od proste ‘proleterske jednoobraznosti’, već je bio često kontradiktoran i ideološki upitan čak i u Titovo vrijeme“, podseća i ističe Stajčić: „Paković je instrumentalizirao Krležu gotovo populističkim metodama i time ušao u konflikt s današnjim rastućim ekstremnim populizmom i to po pravilima istog tog desnog populizma. I to je poraz u startu.“

„To je produbljenje jaza ideološke polarizacije, jer je u drugi plan stavljena tema o zastavama, a u prvom planu je mogućnost prepucavanja oko lika Miroslava Krleže umjesto da je otvoren dijalog o povijesnim stradanjima, nesrećama i stranputicama. I opet je tako Krleža postao kamen spoticanja, opet ga se kroz ideološke okulare svojata ili odbacuje, umjesto da ga se implementira“, zaključuje se u ovom tekstu.