Govor i osjećaj su ušli u rutinu

Film je režirao jedan od najcenjenijih autora iz Hrvatske Bobo Jelčić, polazeći od vlastite životne postrazvodne situacije. Glavni junak filma Marko je takođe razveden. On pokušava da se probije kroz birokratsku džunglu ne bi li provodio više vremena sa svojom sedmogodišnjom kćerkom Leom. Bivšu ženu ne doživljava kao neprijatelja, čini se i rodbina je uz njega, ali Marka to izgleda čini dodatno depresivnim i usamljenim. On je poput živog mrtvaca. Jedini osmeh mu daje susret s ćerkom dok joj hrli u zagrljaj. Markova neodlučnost se da razumeti, ali ga ona košta neživota u konstantnoj zaglavljenosti s teretom koji jedva nosi. Film je rađen u produkciji Hrvatske, Holandije, Srbije, Crne Gore i BiH, a pored Rushaidata, odlične uloge su ostvarili Miki Manojlović i Snježana Sinovčić Šiškov. Na nedavno završenom 24. Sarajevo film festivalu za svaku projekciju filma „Sam samcat“ je vladalo veliko interesovanje publike.

* Da li tema vašeg filma o ocu koji se bori da nakon razvoda provodi više vremena sa detetom govori o tome da su priče o ratu iza nas, da su sada porodični lomovi najveći problem društva? Ako da i ako ne – zašto?

– Ništa se nikad definitivno ne završi pa ni rat, ili ratovi na ovim prostorima, da bismo mogli reći – evo o tom više ne moramo govoriti, tu ćemo stranicu zatvoriti. Ali da je ova tema mirnodopskija, bez obzira na svoje unutarnje napetosti, i da ona polako vodi, da tako kažem, u poraće, to je činjenica. Da li je to najveći problem društva – ne znam. Nije najveći, šta je najveće, ko to zna? Kako to mogu tvrditi za bilo što? Ali da dovodi neke uvriježenosti u pitanje poput braka, i još niz predrasuda vezanih uz njega u pitanje kao na primjer uloge roditelja i njihove odgovornosti u braku i izvan njega, poziciju muškaraca u svemu tome, opterećenog patrijarhatom, prirodu odnosa u postbračnim zajednicama prema dijetetu, itd – to je istina. Sve to je jedna ozbiljna gomila pitanja pred kojim sam se našao kad sam se i sam našao u postrazvodnoj situaciji. Život počinje iznova, radi se novi koordinatni sustav, a odnosi na svim razinama se kompliciraju.

* Vaš junak je neobičan imajući u vidu da se u ovdašnjoj kinematografiji očevi uglavnom prikazuju kao kabadahije. Kod vas je glavni junak filma nežan, pristojan čovek, želi učiniti sve u skladu sa zakonom i za dobrobit deteta, ali ga sistem u tome ne podržava, a ni okruženje mu nije od pomoći.

– On je normalan, hoću reći nije svadljiv, nastoji biti korektan, kooperativan i legalist dok može, izrazito je vezan za dijete, posvećen obitelji. Uostalom, kao i svi ljudi oko njega koji mu nastoje pomoći, i koji se trude da ga izvuku iz problema u koje se zakopava. Sve je dobro, svi su dobri, on nema protivnika, nema svađe, ni kulminacije nekog sukoba, dakle sve štima – a on se bez obzira na sve to osjeća sam, napušten, duboko i definitivno. I upravo to što sve štima počinje postajati iritantno i nepodnošljivo, ta dobrota koja ga okružuje počinje ga ubijati. Trajno smetati.

* „Sam samcat“ je veoma neprijatan za gledaočeva čula. Zvuci naviru istovremeno sa svih strana, snimali ste uz ruke, sve to zajedno otežava praćenje radnje. Zašto ste odabrali ovakav pristup?

– Tražim neku reakciju, neku aktivnost čovjeka koji gleda, to je očito. Aktivniju, angažiraniju s jedne starne. S druge, i ton i kamera podržavaju emocije, naročito emocije glavnog junaka, njegov nemir i nervozu, sve što osjeća, a to nije nikad neki smiraj ili opuštenost. Film nije samo zabava za opuštanje, mada mora biti i to, nego medij koji se angažira i traži angažman. Daj malo da imamo i to, a ne uvijek pravolinijsku priču sa prepoznatljivim elementima, sa tipičnim zapletom i krajem. ‘Ajdemo malo u neki rizik, u nešto drugo, malo hrabrije, neočekivanije napisati priču. I režirati je.

* U filmu postoji pregršt tragikomičnih i apsurdnih momenata pogotovo u žanr porodičnim situacijama sa kojima će se veći deo publike identifikovati. Svi govore u isto vreme, niko nikog ne sluša. Da li biste izdvojili neku repliku iz filma koja sumira porodične odnose?

– Jezik nije uređen, ni čist, ni gramatičan, kako to često izgleda na filmu ili u kazalištu. On je neuhvatljiv, nedorečen, nejasan, prljav i neuređen. Pokušavam slijediti taj trend. Dokumentizirati tamo gdje se očekuje neki dramski naboj. Težim autentičnosti po svaku cijenu, makar nauštrb nekakve očekivane strukture ili urednosti neke situacije. To dovodi do takvih naoko nepatvorenih situacija u kojima djeluje da glumci imaju veću slobodu, da su njihovi prostori djelovanja širi, što bi se reklo – kao da su uhvaćeni u situaciju, a ne da je ona organizirana i režirana.

* U vaša dva poslednja projekta, u predstavi „Zašto je poludeo gospodin R?“, koja igra u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, i u filmu „Sam samcat“ poentirate blebetavost u prazno. U predstavi se isprazno brblja o uspehu, u filmu niko nikog ne sluša, šuškaju papiri i kopir mašine, zvone mobilni telefoni. Kuda nas ta kakofonija vodi?

– Daljnjem uništavanju jezika i smisla. Govor gubi svoju funkciju i značenje. Stvari izmiču kontroli, nije to ništa novo. Sve to traje već odavno. Sve to shvatite kao apel, vapaj u pomoć, vrisak, upozorenje, alarm, da je stvar iznutra problematična i da se mora definirati komunikacija Ili kako god nazvali odnose u kojima smo svakodnevno. Često u kojima govor ali i osjećaj uđe u rutinu.

* Pored vašeg filma na 24. SFF-u je prikazan priličan broj ostvarenja u kojima se takođe razmatra odnos očeva i dece. U vašem filmu se majka čak ni ne pojavljuje. Šta mislite je li to slučajnost ili simptom?

– Simptom, to je očito prevažna tema koja se nikako ne uspijeva obraditi kako treba. Puno je tu različitih slojeva za obraditi. O čemu zorno govori i ono što se događa sa hrvatskim obiteljskim zakonom, koji nikako da pronađe zadovoljavajuću formu već godinama. O tom sam često govorio u zadnje vrijeme. A to samo znači da se točke prijepora oko njega umnažaju, i da dobijaju sve novija tumačenja. A sve to onda znači da se moguća rješenja takvog stanja dodatno kompliciraju i udaljavaju od stvarnog života i onoga što je najvažnije – primjene tih zakona u praksi.

* Radili ste ovaj film povedeni ličnim iskustvom. Kažu da autori stvaraju da bi se ili oslobodili muke ili da bi postigli uspeh. Šta vi kažete?

– To dvoje uopće ne kolidira, bolje i spretnije je to reći ovako: muka otvara konkretne probleme, a naš je zadatak da ih dignemo do razine univerzalnosti, a onda takva cjelina može računati na to da nekom nešto znači, a onda možemo računati i na uspjeh, ako imamo imalo sreće.