Hadžihafizbegović: Radićemo filmski scenario od priče o umetninama Božidara Jakca

Hadžihafizbegović kaže za Danas da je u Jajcu praznična atmosfera, da danas u osam kreće tamo sa Stojanom Matićem, gde mu u Muzeju pripremaju doček i veliku zahvalnicu, a posle se zajedno vraćaju u Sarajevo gde će Stojan još nekoliko dana biti njegov gost.

Poznati glumac ističe da mu je neobično drago što su posle tri godine dogovaranja između njega i Stojana Matić zajedno uspeli da ukradene slike vrate vlasniku, iako su to kanili učiniti mnogo ranije, kao i da ova priča istinski doprinosi harmonizaciji odnosa unutar država nastalih raspadom Jugoslavije, a ne izmišljena matrica političara o “pomirenju naroda” jer, kako podseća, “narodi se nisu ni svađali”.

Uz to, cela ova priča, na koju ćemo vas po redu podsetiti, kako ekskluzivno saznajemo od Hadžihafizbegovića, najverovatnije će postati filmska priča jer ona po svim svojim dramatrurškim komponentama to i jeste.

Košuljica za scenario već postoji a u stvarnom životu sve je počelo na bečkom buvljaku gde je Matić kupio ukupno ukupno 32 crteža, krokija i portreta, koji su najvećim delom nastali tokom Drugog svetskog rata, a koje je Božidar Jakac kasnije poklonio muzeju u Jajcu.

Među njima i najpoznatiji Jakčev portret Josipa Broza Tita nacrtan crvenom kredom koji je nastao 29. novembra 1943. godine.

Stojan Matić ispričao je tada za Danas da je opljačkano blago želeo da vrati tamo gde ono i pripada, a da je izabrao da u svemu tome posreduje Emir Hadžihafizbegović ne samo jer ga ceni kao čoveka i umetnika, nego zato što je znao da će sa glumcem koga u režimskim tabloidima nazivaju “srbomrscem” završiti posao.

Emir Hadžihafizbegović priča za Danas da je, kad ga je kontaktirao Stojan, u prvi mah pomislio da ga neko zavitlava.

– Nas dvojica smo smo stupili u kontakt još prije tri godine. Nisam uopšte znao o čemu se radi. On se meni javio i rekao mi: “Emire, cijenim vaš rad i pratim vas šta radite, ja imam bosansko nacionalno blago”. Meni je to u prvom mahu bilo groteksno, čak sam mislio da me neko zeza, međutim, pozvao sam ga da dođe u Sarajevo. On je došao ovdje, bio moj gost još prije dvije i po godine i donio te slike koje su ovdje posle stajale. Posle smo se sretali i na našoj predstavi pred samu koronu “Sjećaš li se Doli Bel” u Madlenianumu. Uglavnom, dugo to traje i mogu samo da kažem da sam počastvovan što sam ja bio bajpas za dolazak tih slika u Bosnu i Hercegovinu – priča za Danas Hadžihafizbegović.

Prema njegovim rečima, on i Stojan hteli su i ranije da organizuju vraćanje slika ali im je bilo bitno da ono bude i medijski ispraćeno.

– Mi smo kanili to uraditi i pretprošli 29. novembar međutim pandemija je tada divljala i morali smo dva puta dosad to da odgađamo jer smo bili svijesni da to medijski ne bi to te mere bilo propraćeno i atraktivno kao sada. Dakle, gospodin Matić je jedan izuzetan čovjek koji je odlučio, kao kolekcionar i kao čovjek koji se bavi antikvitetima, da kupljene slike u Beču, koje su ukradene iz Muzeja AVNOJ-a u Jajcu, vrati ovoj instituciji bez ikakve nadaknade – podseća Hadžihafizbegović.

On ističe da je kontekst vraćanja ovih slika lišen bilo kakve ideologije, te da mi ovde, nažalost, nemamo kulturu sećanja i ne posedujemo tu vrstu baštinjenja nečega što je kontinuitet državotvornosti Bosne i Hercegovine i što je na neki način i uspomena na zemlju u kojoj smo živeli.

– Po meni, ne postoji embargo na uspomene. Uspomena je naše privatno vlasništvo i mi s njom radimo šta hoćemo. Ja na ovo ne gledam samo kao na povratak slika i jedan ljudski i kulturološki gest gospodina Matića nego kao na jednu višeslojnu priču koja više radi na harmonizaciji odnosa unutar država nastalih disolucijom Jugoslavije nego bilo kakav politički dogovor – ističe Hadžihafizbegović.

Prema njegovim rečima, upravo ovaj čin govori da je termin „pomirenje naroda“ mistifikovana i lažna floskula jer narodi se nisu ni svađali.

– Mene je novinarka u Zagrebu pitala kako gledam na ovih 30 zadnjih godina koje su mi pojeli skakavci. Ja kažem: „Dušo moja, nisu meni te godine pojeli skakavci, nego fašizmi“. Ja se 30 godina budim i liježem sa fašizmima, a antifašizam nije narativ politički nego mentalni i ova vrsta povratka slika u Jajce na mjesto nekog sukusa antifašizma, to vrijeme i proglašenje Federativne Narodne Republike Jugoslavije nije ideološka priča, nego priča o jednom vremenu, čovjeku i njegovoj potrebi. Jer gospodin Matić je ove slike mogao unovčiti za ogromnu sumu novca i neki ljudi su mu to i nudili da zaradi toliko para da mu može biti za još dva života, ali on se odlučio da te slike vrati. To daje neku vrstu nade i optimizma da ćemo na ovim geografijama ponovo živjeti kao normalni i civilizirani ljudi jer potez gospodina Matića je mene osobno uznemirio. U vremenu dehumaniziranom u kome živimo, u vremenu srušenih vrijednosti, u vremenu anarhije i nestanka empatije i moralnih principa kad argument više ne znači ništa, u vremenu besmisla ovaj se njegov gest doima još značajnijim i bitnijim – konstatuje Hadžihafizbegović.

On dodaje da se stvari nikad ne mogu analizirati iz perspektive prezenta i da on mora sve još jednom da procesuira – i današnji i sutrašnji dan kad će zajedno sa Matićem predati slike Muzeju.

– Tek sa fermentiranjem osjećaja ću ja znati sklopiti neku suvisliju rečenicu ili njih deset šta po meni znači povratak ovih slika Božidara Jakca u Muzej AVNOJ-a. Ima jedna uporedna stvar kad je Jakac u pitanju. On je rođen 1899. godine kada je Maršal Tito imao sedam godina i grad Buje koji je on naslikao na jednom svom ulju je tragao decenijama za tom njegovom slikom, koja je šetala od Jugoslavije preko Grčke i Amerike i vraćena je pre dvije godine u grad Buje koji je on naslikao 1926 godine. Znači, skoro stotinu godina je tragano za jednom njegovom slikom i nađena je. Tako da mene sve ovo doima kao kad bi neko vratio Pikasove slike o vremenu građanskog rata Madridu ili Kataloniji. Ovo je, zaista, mnogo veća priča nego što izgleda u nekom svom naslovnom narativu “Stojan Matić odlučio da vrati slike…“ Priča je višeslojna jer se unutar nje krije narativ da postoje ljudi i neljudi, da su sve ostale podjele lažne i da smo mi jedni drugima najbolji poklon – smatra Hadžihafizbegović.

Upitan da li ova priča ima potencijala i za ekranizaciju odgovara potvrdno.

– Nisam očekivao ovo pitanje ali ja sam se odlučio da od ove priče radimo jedan filmski scenario. Već je neka košuljica napravljena, jer priča se dosad nije realizirala pa čovjek ne sme da uđe u finaliziranje dok se stvar ne završi. E sad, kad je završeno, a bilo je sve na dogovoru, svakako da će se sada jedna ekipa mojih prijatelja scenarista i ljudi filmadžija aktivno uključiti u pravljenje jednog dramaturškog okvira u koji ćemo smjestiti cjelu ovu priču i ako bog da realizirati je jer ovo je, zaista, jedna filmska priča – zaključuje Enes Hadžihafizbegović.

Što se tiče motivacije Stojana Matića da kolekciju pokloni BiH on je u intervjuu Danasu prošle godine objasnio da s tim u vezi ima raznih motiva.

– Siguran sam da su jedini iskreni Muslimani sebe smatrali Jugoslovenima! Dok su Srbi i Hrvati u većini vešto skrivali svoj nacionalizam u sprezi sa crkvom. I, kada je došlo vreme, taj nacionalizam je eksplodirao do neslućenih granica, naročito naš, srpski nacionalizam, koji je postao opasan po druge narode! Osetili su ga i Bošnjaci i Hrvati, mi nismo u Srbiji osetili njihov! Naročito saznanje da su naše srpske snage, da l’ Republike Srpske ili iz Srbije, četiri godine sa okolnih brda bombardovali Sarajevo. Čak je i jedan poznati „naj srpski Baja“ obilazio i divio se srpskim snagama nad nemoćim Sarajevom. E, to me je i opredelilo, da to što je i u moje ime opljačkano, vratim narodu kome i treba da pripada – kazao je tada Stojan Matić za Danas, koji je izabrao da ispriča svoju priču smatrajući da je Danas jedini dnevni list koji takvu priču zaslužuje jer ne širi mržnju.

Kolekciju je, kaže, mogao da pokloni nekom srpskom političaru „koji je na taj način, za male pare, imao priliku da opere svoju mračnu i jezivu prošlost i sebe prikaže narodu kao pokajnika i pomiritelja“.

– Ne, takvog u Srbiji nisam video! Baja koji vodi srpsku politiku, gleda kako bi od mene napravio još većeg mrzitelja od samog sebe! I, ako ja čekam da me glavni Baja pomiri sa Hrvatima, Albancima i Bošnjacima, od te rabote nema ništa. Zato sam odlučio da ja, anonimus, koliko toliko utičem svojim delom na brže pomirenje između nas običnog sveta – naroda i s ove i s one strane Drine, na iskreno pomirenje i pokajanje. Da više i iskreno razmišljamo o pomirenju. Jer, ako 1.000 Muslimana i 1.000 Srba smatraju moj potez ispravnim, ja sam već uspeo – zaključio Stojan Matić u intervjuu Danasu maja prošle godine.