Hadžihafizbegović: U čovjeku ravnopravno žive Dobro i Zlo, sami biramo stranu 1Foto: Miroslav Dragojević

Može li se u dva nebodera smjestiti ukupna tragedija Bosne i Hercegovine, pitanje je na koje će narednih dana, tokom rada na predstavi sarajevskog Kamernog teatra Šindlerov lift, pokušati da odgovori reditelj Kokan Mladenović.

Mladenovićeva predstava zasnovana je na istoimenom romanu bosanskohercegovačkog pisca Darka Cvijetića.

Direktor Kamernog teatra i jedan od najvećih živih jugoslovenskih glumaca Emir Hadžihafizbegović rad na Šindlerovom liftu, čija je premijera zakazana za 24. februar, nazvao je “najvažnijim projektom u svom mandatu“.

„Prije godinu i po pročitao sam sjajni Cvijetićev roman i odlučio da otkupim prava za adaptaciju. Nisam mnogo razmišljao o tome ko bi režirao tu za nas veoma važnu predstavu: ime mog prijatelja Kokana Mladenovića samo se nametnulo“, kaže Emir Hadžihafizbegović za magazin Karakter.

„Ako je, kako nas Šekspir uči, pozorište ogledalo života, onda je priča o paklu Prijedora, koji se, zajedno sa Višegradom, Zvornikom i Fočom može nazvati nepresuđenim genocidom, zapravo priča o paklu u svakome od nas. Naročito ako je stavimo u kontekst užasa još neporaženog fašizma koji vidimo na raznim tačkama nekadašnjeg jugoslovenskog prostora. U samom Prijedoru i okolini devedesetih je pobijeno više Bošnjaka i Hrvata nego u Srebrenici. Darko Cvijetić, koji piše o tim događajima, veoma je hrabar čovjek.“

Zašto je hrabar?

Pisati roman o paklu svog grada i živjeti u njemu za mene je istinska hrabrost.

Radnja romana događa se u dva prijedorska solitera, u koja su se stanari uselili 1975. godine, u vrijeme Titove Jugoslavije.

Tako je. Početkom devedesetih, komšije u ta dva nebodera naglo su počela da se pretvaraju u zvijeri, da muče i ubijaju jedni druge. Rađanje i bujanje Zla ispitivaće se narednih mjesec u Kamernom teatru, tokom rada na predstavi Šindjerov lift.

Kako čovjek od mirnog komšije postane zločinac?

U čovjeku ravnopravno žive Dobro i Zlo. Sami odlučujemo šta će prevladati; sami biramo stranu. Zlo u romanu Darka Cvijetića dolazi iz osjećanja da je sve dozvoljeno. „Ako nema Boga, sve je dozvoljeno“, kaže Ivan Karamazov. Ko je stanarima prijedorskog i svih sličnih jugoslovenskih nebodera dao takvu dozvolu, ko im je poručio da „nema Boga“? Dali su im je vlastiti atavizam i mitomanija; rekli su im SANU, Dobrica Ćosić, Radovan Karadžić, RTS, Milorad Vučelić, Dragoš Kalajić; dale su im službe koje su dijelile oružje po BiH tri mjeseca prije rata; rekli su im Arkan, Biljana Plavšić, Nikola Koljević… Ako dugo živite u svijetu „pogrešnih dozvola“, lako od tihog susjeda postanete zločinac; od običnog čovjeka „nadčovjek“, koji sebe počinje da doživljava kao suverenog gospodara tuđih života i tuđih sudbina.

Intervju u celosti čitajte na portalu magazina Karakter.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari