Hasanaginica i Majka Jugovića tematika bliska svim narodima regije

Upravo multikulturalnost i sloboda umjetnika koju osjećamo u našem gradu utiče na kreiranje repertoara Narodnog pozorišta Sarajevo, gdje publika ima priliku doživjeti različite stilove dramskog teksta i redateljskog viđenja, različite glumačke interpretacije, koreografske forme i plesne tehnike i slušati vrsne izvedbe sjajnih solista i Hora Opere Narodnog pozorišta kroz operne predstave, kaže u razgovoru za Danas Marijela Hašimbegović, direktorica Narodnog pozorišta u Sarajevu, odgovarajući na pitanje da li se specifični sarajevski duh prelama u odnosu sa publikom i na samoj sceni. Ona dodaje i da „vrlo hrabro i otvoreno nastupaju kroz nove modele, novu komunikaciju između realnog i imaginarnog, realizma i apstrakcije, promičući pozorište koje nudi jedinstven umjetnički i scenski doživljaj“.

* Koliko se može govoriti o nekom eks-jugoslovenskom kulturnom prostoru, da li pozorišta, kazališta i gledališta mogu da uspostave zonu komunikacije van političkih i drugih napetosti?

– Najsnažniji jezik umjetnosti pronađe svoje prirodne tokove i poveznice, i sposoban je da živi izvan ograničene političke zone ili bilo kojih drugih granica koja sputavaju ljudski duh i potrebe. Bezbroj je vrlo aktuelnih primjera da kroz razmjene umjetnika i njihovu mobilnost, razmjene predstava, razne festivale i slično, fluid umjetnosti teče svojim prirodnim tokom bez obzira na prepreke. Umjetnost je slobodan prostor u kojem živi naš duh.

* Koga biste sa beogradske scene možda rado videli „na pozorišnim daskama“ u Sarajevu?

– Saradnja sa ‘beogradskom scenom’ je plodonosna i u kontinuitetu. Narodno pozorište je kroz svoje djelovanje ugostilo mnoge umjetnike iz svih oblasti pozorišnog umjetničkog djelovanja kao što su: Miodrag Tabački, Miki Manojlović, Gorčin Stojanović, Kokan Mladenović, Milan Rus, Konstantin Kostjukov, Dragutin Matić, Aleksandar Nikolić, Aleksandar Ilić, Ana – Zorana Brajović, Marko Kalajanović, koji je zaposlen kod nas kao prvak Opere NPS, kao i mnogi drugi umjetnici iz Beograda koji rade u Baletu Narodnog pozorišta. Ono što bi nama trenutno bilo zanimljivo jeste gostovanje nekih od naslova vašeg sjajnog umjetnika soliste baleta, koreografa i reditelja, posebno nadarenog i kreativnog Đorđa Makarevića, a višestruko nagrađivanog umjetnika za svoj rad i umjetničko djelovanje. Želja nam je, naravno, omogućiti i njegov autorski angažman u Narodnom pozorištu Sarajevo.

* Imate li u ovoj sezoni projekata Narodnog pozorišta u Sarajevu koje biste posebno izdvojili kao zanimljive za publiku na svim jugoslovenskim prostorima?

– Ponosni smo da smo u prošloj sezoni izveli praizvedbe iz sva tri umjetnička odjela Drame, Opere i Baleta. Radi se o naslovima: drama ‘Otkrivanje žene’ autorski rad reditelja Harisa Pašovića, balet ‘Omer i Merima’ koreografkinje Belme Bakrač Čečo i opera ‘Zmaj od Bosne’ u režiji Ozrena Prohića. Naslov koji bi posebno predstavljao poveznicu na svim eks-jugoslovenskim prostorima je drama ‘Otkrivanje žene’ – priča o položaju žene u društvu, posmatrajući žene i muškarce kroz prizmu historijske, političke, socijalne i metafizičke perspektive. Ova drama je teatarska dekonstrukcija poznatih ‘ikonskih’ prikaza žene kroz kulturno nasljeđe Balkana: poput Hasanaginice, Majke Jugovića, Suljagine Fate… Reditelj Pašović se dotiče opšteg mjesta gdje se žena predstavlja ukorjenjena u patrijarhalnim obrascima. Predstava inspiriše i motiviše žene za nalaženjem smisla svog života i postojanja. Nastala je u koprodukciji sa EastWest Centrom iz Sarajeva.

* Bavili ste se i arhitekturom i urbanizmom, pa u tom kontekstu šta biste mogli da poručite nama u Beogradu, budući da su ovde urbanistička pitanja postala politička i da se građanski pokreti formiraju ne na političkim zahtevima nego na borbi za pravo građana na javni prostor?

– Poručila bih političarima i građanima da moraju biti svjesni vlastite odgovornosti u vremenu u kojem žive i da smo samo trenutno vezivno tkivo prošlosti i budućnosti. Svaka anomalija stvorena kao rezultat nesavjesnog ophođenja prema javnom prostoru može imati strašne posljedice. Priča o memoriji grada, priča o identitetu i kulturnom nasljeđu, kao i osnovnim ljudskim potrebama treba biti osnovna smjernica djelovanja. Učinite sve da se jednog dana ne probudite kao stranci u rođenom gradu. Kako smo živjeli, koje smo društvene vrijednosti poštovali, i kako smo se odnosili prema javnom prostoru, buduće generacije mogu čitati kroz arhitekturu tog vremena i repertoar pozorišta.

Komunikacija sa sopstvenom dušom

* Kada se sada osvrnete unazad, da li verujete da će budućnost i u BiH, a i u drugim državama bivše Jugoslavije, biti dobra? I da će pozorište „preživeti“ digitalno doba?

Budućnost će biti slika onoga kako se ophodimo prema sadašnjosti. Svi trebamo već od danas djelovati u svojim mikrosredinama da bi dali doprinos unapređenju dostojanstva čovjeka, njegove egzistencije i njegove potrebe. Jedino takvo društvo ima neku budućnost. Na tom putu, pozorište je uvijek tu da pruži odgovore koje nameće svakodnevica, kao i da olakša običnom čovjeku življenje i bolje razumijevanje sebe, sredine i raznolikosti svijeta u kojoj živi. Pozorište je mjesto u kojem možete komunicirati sa svojom dušom, primiti emocije koje će vas oplemeniti i pripremiti za dalje izazove. Zato i u digitalno doba, pozorište ima svoj život – ljudi će se uvijek vratiti potrebi socijalizacije i dijeljenja emocija koju može dobiti samo u pozorištu. Jer tu smo bitni. Svaki čovjek je bitan i neprocjenjiv!