Hrvatski reditelj: U uobičajenom ponašanju ljudi krije se more toga intrigantnog

Ogresta je osvojio Arenu i za režiju, a Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu dobila je Vanja Ćirić protagonistkinja njegovog filma.

Ostvarenje „Plavi cvijet“ je imalo regionalnu premijeru i na 28. Festivalu evropskog filma Palić.

Ovde je mnoge film ganuo, filmski znalci su primetili da u njemu vide elemente Čehova, komentarisalo se i to što je koproducent ovog ostvarenja Lazar Ristovski, a kako je scenario za „Plavi cvijet“ napisao Ivor Matanić, autor „Drame o Mirjani i ovima oko nje“ i iz te vizure se pričalo o ovom filmu.

Glavna junakinja „Plavog cvijeta“ je Mirjana, službenica u zagrebačkoj fabrici konca. Na dan skromne svečanosti na kojoj će primiti priznanje za 20 godina godina rada, Mirjanini susreti i razgovori s bližnjima osvetljavaju delove njenog života, koji je iza nje, onog koji vodi i života koji joj predstoji.

Film emotivno lako uvlači gledaoca u sebe i na dubinski način preispituje odnos između majke i ćerke. Tri noseće ženske uloge maestralno su odigrale Vanja Ćirić, Anja Šovagović Despot i Tea Harčević.

*Kako ste doživeli premijeru vašeg filma na Paliću zajedno sa publikom, pratite li njihove reakcije i da li vam je to važno?

– U prilikama kad zajedno s publikom gledam svoj film osluškujem tišine u publici za vrijeme scena za koje mislim da zaslužuju potpunu tišinu u dvorani. To sam doživio i za vrijeme projekcije na Paliću i to me je ispunilo mirom. Ta tišina u dvorani puno govori, kad nema komešanja, kad su gledatelji prikovani za sjedala i u punoj usredotočenosti na film.

*Rekli ste da ste s ovim filmom želeli da se odmaknete od angažovanih tema o pandemiji, izbeglicama i tako dalje. Zbog čega se iskonske teme koje se tiču porodice ne doživljavaju kao angažovane, zašto ste vi imali dilemu da ćete možda delovati manje provokativno ako se bavite onim što svakom predstavlja utočište, u kakvom društvu živimo ako imamo strah od pitanja koja nas se najviše tiču?

– Iskonske teme o kakvima govorite a koje su vezane uz obitelj, mogu biti „angažirane“ i danas ali mi se čini ipak teško a da se ne posegne za općim mjestima kakva strše s naslovnica većine medija, na primjer nasilja u obitelji, zlostavljanja žena, djece, homoseksualnih pojedinaca u obitelji i slično. Zadnji sam koji bih dezavuirao i omalovažio takve probleme, ali su oni jednostavno postali profani mainstream po kojemu jašu i oni koji trebaju i oni koji ne trebaju. Jednostavno, to je danas „in“, nose se takve teme, a populističko-senzacionalistički način na koji im se pristupa samo odmaže u ozbiljnom sagledavanju takvih problema. Čini mi se, naime, da se danas pokušava biti umjetnički intrigantan samo ako se baviš ozbiljnim iščašenjima u ljudima. Ja sam se nastojao vratiti onom uobičajenom, većini od nas bliskom obrascu ponašanja većine ljudi koje krije more toga intrigantnog, uzbudljivog, tužnog, bolnog, smiješnog i lijepog, a što sve danas nerijetko biva gurnuto pod tepih u najezdi brojnih oblika iščašenih ponašanja.

*U fokusu ovog filma su Mirjana, njena majka i ćerka. Veoma ubedljivo ste dočarali dinamiku odnosa između tri žene različitih generacija i moraću da vam postavim isto pitanje kao i reditelju Kristijanu Pecoldu, da li možda kroz ženske likove lakše govorite o svojim emocijama i stavovima o svetu?

– Lako moguće. Kao muškarac nedvojbeno u sebi prepoznajem i onu tzv. žensku stranu, naglašeno senzibilnu i ne libim se pustiti joj da se stvaralački maksimalno izrazi i razigra.

*Retko kada u filmovima sa ovih prostora možemo da vidimo motiv konkurencije između žena različitih generacija iz iste porodice kao u ovom. Zašto vam je bilo važno da o tome progovorite?

– Riječ je o vrlo čestom obrascu ponašanja među ženama u istoj obitelji koji mi je psihološki zanimljiv i umjetnički poticajan. Baveći se time nastojim doseći katarzu tih likova, ali i potaknuti katarzu u svih onih koji to putem moga filma gledaju. Za mene u svakom slučaju uzbudljiv umjetnički ciklus.

*Tri noseća ženska lika u ovom filmu stalno zvocaju i vazda zaborave nešto što bi trebale reći uz konstataciju da to verovatno onda i nije važno. Šta nam to stalno promiče u užurbanoj svakodnevici i da li je stvarno nebitno ako smo zaboravili?

– Nedvojbeno je da je upravo to što nam stalno promiče, a što nerijetko znamo okarakterizirati kao manje važno, zapravo ono najvažnije, ključno za naše odnose s najbližima. To su trenuci u kojima bismo trebali na trenutak stati na loptu u svojim životima, okrenuti se prema svojim najbližima, pogledati ih u oči i pokazati im koliko ih volimo, koliko su nam važni. Možda mislimo kako to svaki dan potvrđujemo svojom brigom i odricanjima za najbliže, ali jednako je važan upravo taj emotivni, izravan trenutak kad je čista emocija lišena svega pragmatičnoga jedini sadržaj koji razmjenjujemo s najbližim.

*Mirjana nosi plavu haljinu na proslavi dvadesetogodišnjice rada i dobija plavi cvet… Zašto ste odlučili da po njemu nazovete film?

– Nastojao sam da naslov donese nešto poetično i lijepo, a da istovremeno ne bude označen osobitom simbolikom, jednostavno da prirodno iznikne iz tkiva filma.

*Koproducent filma je naš poznati glumac Lazar Ristovski koji je podržao aktuelnog predsednika Srbije Aleksandra Vučića. Jeste li to znali, razmišljate li o tome kada birate saradnike?

– Da, znao sam. Kad su politička stajališta u pitanju svatko od nas radi vlastite izbore i za njih ima vlastite razloge. Htjeli smo demokraciju i imamo je, barem je mi u Hrvatskoj živimo u popriličnoj mjeri. Ako dopustimo da nam nečiji osobni politički izbor kreira odnos prema toj osobi to onda više govori o nama samima nego o toj osobi. Svjedoči o našoj skučenosti, nesposobnosti prihvaćanja onoga što pojam demokracije i slobodnog mišljenja uopće predstavlja.

*Vaša izjava „Kad god ste u dilemi, poslušajte što je govorio predsjednik Tuđman“ je mnoge zbunila. Da li ste kad ste to rekli mislili na politički pragmatizam ili se slažete s celom ideologijom Franje Tuđmana?

– Kad govorite o ideologiji Franje Tuđmana, lako bismo mogli upasti u različito tumačenje i razumijevanje te složenice. Nedvojbeno je da je mi u Hrvatskoj, ili barem veliki dio nas u Hrvatskoj, shvaća i razumije drugačije od većine ljudi u Srbiji. Za mene ona predstavlja državnu samostalnost, potpunu ravnopravnost sviju neovisno o bilo kojoj odrednici, nacionalnoj, rasnoj, klasnoj, rodnoj, otvorenost prema susjedima i zreo i čist odnos prema vlastitoj povijesti, prema svemu svijetlom u njoj, ali i prema svakoj mrlji iz te povijesti.

„Za mene je beskrajno važno da znam tko sam, ali i da drugi to znaju“

* Koliko je u Hrvatskoj važno kojoj političkoj struji pripadaju umetnici?

– Politički afiniteti pojedinih stvaralaca u Hrvatskoj ni po čemu ne utječu na njihovu mogućnost rada ili dostupnost javnog financiranja njihovih djela. Područje filma za to je najbolji primjer, filmove stvaraju autori svih mogućih političkih opredjeljenja. Za punu procjenu neke osobe za mene postoji isključivo, ponavljam,isključivo i samo jedan kriterij – je li zrela ili nije. Da bi netko bio zreo morao bi bezuvjetno biti sposoban ući u tuđe cipele. Baš poput redatelja koji određen sadržaj mora moći doživjeti i percipirati iz pozicije svakog od likova u svom filmu, tako i zrela osoba mora nastojati situacije, događaje, pa i ljude vidjeti i doživjeti i iz njihovih pozicija. Jedino se tako stvaraju mostovi prema drugima i drugačijima. I onda kad se naši svjetonazori, politička i druga stajališta razlikuju od onih u drugih. Za mene je beskrajno važno da znam tko sam, ali i da drugi to znaju. Čini mi se kako je upravo ta činjenica jedna od ključnih u mom dugom i rijetko lijepom suodnosu s brojnim srpskim kolegama, ali prijateljima i prijateljicama iz Srbije.