Ilija Đurović: Strah od sukoba u „stvarnom“ svijetu vjerovatno je najgori od svih strahova

Pisac i pesnik učestvuje u ovogodišnjem programu festivala Krokodil koji počinje danas. Đurović će na Krokodilu nastupiti u subotu, 18. juna, ispred Amfiteatra ispred Muzeja Jugoslavije.

Biti u najužem izboru za Ninovu nagradu je veliki uspeh. Kako gledate na to? U Srbiji svako malo „niče“ nova nagrada, da li smatrate da to podstiče autore da stvaraju?

– Pokušavam da skrenem pogled s nagrada, jer od predugog gledanja u njih može loše da se poludi. Autori su, čini mi se, svakako veoma podstaknuti. Piše se i objavljuje više nego ikad, a nagrade su uvijek bile dobar mamac i to bi bilo u redu, kad ne bi oko sebe često okupljale dosadu, književni prosjek i sumnjive politike.

Kako onda doživljavate kulturu na našim prostorima?

– Doživljavam je uglavnom kao kolonizovanu, svojevoljno izdijeljenu na mikroskopski sitne djelove „regije“ i mogu da zamislim da uskoro publiku neće zanimati šta se dešava ne samo u susjednim kulturama, nego i u onim famoznim „matičnim“ i nacionalnim.

A književnu scenu, da li uprkos svemu i dalje postoji „glad“ za dobrom knjigom?

– Moja tačka posmatranja je specifična jer ne osjećam na svojoj koži i knjigama nikakvu „scenu“. Ne živim u jeziku na kojem pišem i to mi pomaže u radu, ali i čini me nekad frustriranim, nekad sentimentalnim, pa kad dođem na „scenu“ i družim se s onima koji tu žive i rade, sklon sam da zapadnem u gastarbajterski sevdah i ubjeđujem ih da im je super, da makar imaju jedni druge i da im je scena odlična. A onda dođe dan kad se spakujem i odem, s osjećajem da vjerovatno ne bih radio ništa kad bih živio na sceni, jer je ipak ljepše živjeti nego raditi, makar za mene. A da li postoji „glad“, to takođe ne znam. Vjerovatno ljudi i dalje čitaju i kupuju knjige i mislim da će uvijek, makar neki, imati tu potrebu.

Sampas se čitaocu obraća savremenim jezikom i smelom radnjom uz dozu „road trip“ stila… takođe govori o društvu, mladima, ali i starijima u Crnoj Gori (a i u Srbiji je slična situacija). Šta je vama u društvu, mentalitetu i kulturi bilo bitno da iskažete kroz roman, oko čega se vrti ključna kritika?

– Najčešće ne znam šta tačno želim da iskažem, iako osjećam da moram i želim. Tek nakon pisanja ponekad shvatim što sam želio i vidim jesam li to dobio. U „Sampasu“ se pokazalo da je želja bila jednostavna. Postavio sam u kretanje prilično uobičajene savremene sudbine kakve se mogu naći bilo gdje na „našim prostorima“, ili bilo kom prostoru iz kog se odlazi i kojem se vraća. Neki ljudi su tu i bore se. Neki odlaze i takođe se bore i nisu sigurni gdje su. Svi oni se pitaju da li je borba uzaludna i tim pitanjem sebe uglavnom dodatno muče.

Da li ste zbog slobodnijeg stila u romanu naišli na negodovanja „elitističkih“ struja u književnosti?

– Ne mislim da naše književnosti imaju „struje“. Nemaju ni ozbiljnu kritičku scenu da te „struje“ usmjerava. Volio bih da neka knjiga može pokrenuti reakcije, polemike ili negodovanja, ali mislim da smo na tom polju već dugo u restrikcijama.

Stekla sam utisak da se „Sampas“, uz dozu sjajnog crnog humora, bavi „ambicijama“ mladih ljudi (ili nedostatkom istih) na našim prostorima…

– Nakon pisanja „Sampasa“ shvatio sam i neke stvari koje me muče u prostoru, ili prostorima u kojima živim. Ne mislim da je to problem ambicija. NJih ne fali, vjerovatno nikad nije bilo lakše proizvesti u sebi ambicije i želju za uspjehom uprkos svemu, istovremeno tonući u apatičnost i depresiju, jer nije lako krenuti na famozni „put uspjeha“ dok svijet djeluje kao da već ima svega više nego što treba. Srećni i uspješni životi serviraju nam se u paralelnim, onlajn svjetovima i svi izgledaju savršeno. Svako može izgraditi „story“ svoje sreće i vratiti se nazad u užase življenja, uvećavajući svoju depresiju i depresije onih kojima priča svoju priču. Jedna od dobrih, privatnih kritika „Sampasa“ koje sam dobio formulisala je potencijalni problem: odsustvo sukoba u romanu. I to je tačno. Ti likovi kao da žive jedni pored drugih, ne dodirujući se ni svojim strahovima, ni svojim željama. Za te likove izgradnja sukoba, čak i u svijetu romana koji, navodno, ja kontrolišem i u kojem mogu da radim šta god poželim, djelovala je kao silovanje, kao nešto nemoguće i neizvodivo. Kroz to iskustvo pisanja shvatio sam da je u „stvarnom“ svijetu strah od sukoba vjerovatno najgori od svih strahova.

Interesantno je što roman nema nijednu tačku do samog kraja, zašto ste odabrali taj način naracije koji verovatno svakom čitaocu stvara zaseban utisak, šta ste hteli da postignete?

– Upravo to što ste pomenuli u pitanju: zaseban utisak svakom čitaocu. Osim što je jedna nezaustavljiva rečenica iz mnogo razloga bila jedini način da napišem tu knjigu, odsustvo tačke takođe traži od čitaoca da se upusti u traženje svog ritma. Tekst nudi jedan ritam, ali onaj ko ga čita sam bira svoje tačke disanja, pauza i zaustavljanja na putu.

Da li može da se očekuje da iz mladog književnog kruga potekne neka nova avangarda, koja bi možda bila u prilici da donese i neke promene?

– Soy bolañista! (Roberto Bolanjo, književnik, prim. aut.) da citiram jedan književni grafit, i kao svaki bolañista ne prestajem da vjerujem u mogućnost nove avangarde koja bi mogla da pokrene revoluciju svega. I kao svaki bolañista istovremeno mislim da sve to nema nikakvog smisla ili da ima smisla samo ako se radi zbog ljubavi, iako tada postaje opasno, jer jedno je zavaravati samo sebe, a nešto sasvim drugo obmanjivati i ostale ljude, kako to lijepo kaže Laura Hauregi, jedna od junakinja Bolanjovih „Divljih detektiva“.

Kako se odnosite prema politici u Crnoj Gori, ali i ex-YU zemljama? Koliko sve što se dešava u tom smislu utiče na vaše stvaranje?

– Utiče mnogo jer sam odrastao u jednoj verziji politike koja je prisutna u svim zemljama bivše Jugoslavije, u tzv. tranzicionim i posttranzicionim društvima. Rođen sam tačno pred slom Jugoslavije i iskustveno su mi poznate samo najgore politike i ubijanja svega inspirativnog i otvorenog u jednom širem društvu koje je stvoreno na dobrim tradicijama socijalizma. Izbliza sam svjedočio urušavanju socijalnih prava, radničkih prava, pretvaranju ljudi u sistemski beznačajne pojedince koji su zadovoljni ako uspiju da dočekaju bijednu penziju, bez ušteđevine, bez ičega, najčešće čak i ne shvatajući da žive siromaštvo, dok sanjaju i dalje neku nepostojeću, srednju klasu. Dugo nisam znao kako da se izborim sa tim iskustvima i činilo mi se da nisu moja, ali srećom, shvatio sam da ipak jesu.

Živite u Berlinu, šta nedostaje mladima na Balkanu i da li se to može pronaći na Zapadu?

– Jednako koliko i starima nedostaje im ozbiljna, lijeva društveno-socijalna politika, a to teško da će pronaći i na Zapadu. Prekarijat, neoliberalna ideologija i njeni „životni stilovi“ učinili su da na kraju svi mogu izgledati jednako „kul“ i živjeti svjetske probleme, pa tako i ja nekad živim od svog posla, nekad preživljavam radeći poslove za minimalac i čini mi se da nema velike razlike između mene i nekog „mladog“ na Balkanu. Razlika je vjerovatno između „mladog“ na Balkanu i „mladog“ rođenog na Zapadu. Mogu da zamislim kako se „mladi“ ovdje osjećaju sigurnije, jer uglavnom dolaze iz stabilne srednje klase, znaju da će za njih, u suštini, sve biti u redu, ako ne pomogne porodica, pomoći će država, pa onda i faze studentskih i poststudentskih preživljavanja u velikim gradovima dođu kao romantična iskustva za prepričavanje. Ali ja ne pripadam tim „mladima“. Uz to me i priroda posla, pisanja, neraskidivo veže za moj jezik, pa sam zapravo već devet godina ovdje gost, u jeziku, u kulturi i u državi. Uz to birokratski pripadam grupi koja mora da se izbori čak i za elementarno pravo na boravak, život i rad. Tako da, eto, mladi sa Balkana na Zapadu možda mogu pronaći prije svega to, osjećaj apsurda i bijesa koji je neizbježan kad se za osnovne uslove za život traži dozvola. To sve naravno ne znači da takva iskustva nisu važna, za mene su makar bila važna. Iskustvo stranca za mene je formativno iskustvo koje još uvijek nemam potrebu da zamijenim nečim drugim, udobnijim.

Poezija kao oblik muzike

* Kako se kod vas razvila potreba za pisanjem i na čemu trenutno radite?

– Nakon rada na finalnoj verziji zbirke poezije, počeo sam da pišem nešto što bi moglo da postane roman… Potreba za pisanjem se razvila iz potrebe za drugačijim oblikom muzike. Kao dijete proveo sam dosta vremena u svijetu muzičke melodije i ritma, vježbajući instrument. Onda sam, slučajno, mogućnosti melodije i ritma prepoznao u jeziku, prije svega u poeziji. Od tog trenutka posvetio sam se jeziku, za mene najbogatijem instrumentu. A teme koje su mi bliske sve snažnije osjećam i sve me više zbunjuju, pa ni njih ne mogu da definišem, uspijevam samo da ih napišem.