Poslednji intervju Abdulaha Sidrana za Danas: Jugoslavija je bila i biće sve bolja i bolja, zato što je naša stvarnost sve gora i gora

Razgovarali smo u klubu hotela Central, mirnijem i manje popularnom od čuvenog hotela Evropa, preko puta, što je zgodnije za razgovor uživo a i, prema rečima slavnog Sarajlije, zbog „mnoštva ušiju“ u hotelu Evropa. Razgovor se odvijao dan nakon što je obeleženo 39 godina od početka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

 Sarajevo je imalo epitet ne samo olimpijskog već i kosmopolitskog grada – šta je od toga danas u njemu ostalo?

– Ja se sramim kad se prisjećam predolimpijskoga vremena u kojemu ja nisam razumijevao dalekosežnost toga projekta. Mi smo bili ta nekakva čvrsta, režimska, partijska država u kojoj je bilo kažnjavano i za verbalni delikt i meni se učinilo da se primjećivalo da ljude zlostavljaju ako ispričaju nešto protiv te buduće nekakve olimpijade.

Dakle, bio sam priglup. Nisam imao nimalo talenta da to vidim kao neku prosperitetnu viziju, pa se toga sramim. Znalo bi se za vic koji bi se napravio na račun te buduće olimpijade bit priveden pa te neko zlostavlja, iz tih razloga sam ja bio potpuno izvan i protiv. Međutim, kasnije, mnogo kasnije, razumijevao sam dubinu tih stvari, mogu i vama nabrajati koliko god hoćete – to je imalo jedan predubok socijalni, vizionarski smisao.

Nije samo to što se odvijalo tih deset dana, tu su izgrađena cijela naselja koja su samo tih desetak dana služila gostima sportašima, a poslije toga naselje napravljeno za olimpijadu – Dobrinja, pripada opštini Novi grad, cio jedan grad za sebe – u njega su se uselili mladi bračni parovi sa opštine Stari grad, sa opštine Centar, i toliko ga zavoljeli – to svoje prvo stanovanje, tad su se davali stanovi po preduzećima po onim bodovnim listama, kolko godina ovo, kolko djece, dakle, nisu to bili krediti, nije se kupovalo, ta je socijalna država imala puni svoj smisao…

Kasnije dolazi agresija na Bosnu, koja je te stanovnike držala u dvostrukom obruču, a još prije toga u tim se stanovnicima razvio poseban oblik lokalpatriotizma. Ima neki termin koji se zove kampanilizam koji označava još uži prostor, kao kamp, i naglašena je ta ljubav prema svom mjestu boravka. Dobrinja je čudo jedno, i dan-danas je ljudi vole. Ko je tamo došao kaže: „S Vratinka sam rodom, poginuo bih za Vratink. Al’ odem gore jednom-dvaput godišnje, meni dovoljno.“

Sjećanje na olimpijadu je kod mene sjećanje na unutarnja, nevidljiva zbivanja. Ono što je simpatično – „Volimo Jureka više od bureka“, imam slike u očima kad zastavom maše pokojni Uglješa Uzelac, bio je gradonačelnik, kasnije naš ambasador u Sloveniji, jedan dobar Sarajlija, pravi, ljudina, pokoj mu duši. Pamtim te slike, on je bio gorostasno, čvrsto građen, kad maše tom zastavom. Imao sam to uzbuđenje i sentimente koji su normalni, ali su mi kasnija zbivanja u vezi sa olimpijadom važnija, sudbina tog prostora, Dobrinje.

Ponekad se ovde pomišljalo – to ja sad ne govorim svoje mišljenje, nego kako vidim ljude i kako slušam njihova osjećanja – postoje ovdje tumačenje, viđenja, naučno se vjerovatno ne bi moglo to čvrsto postaviti, ali da je među razlozima tako svirepe agresije na našu zemlju, koja je jasno bila bespomoćna, apsolutno bespomoćna i bila je u situaciji da prihvati sve o čemu se Beograd i Zagreb dogovore, to je žalosno; dakle, da je ta vrsta, taj način, taj stepen agresivnosti – mogla se Bosna pokoriti a da se ne kolje, a da se ne siluje, a da se ne baca u Drinu itd. Mogla se osvojiti i Zvijezdama Granda – gdje se takmiče, na primer, mladić bosanski iz Zavidovića koji tamo pjeva pa pobjeđuje, pa kad njega dočeka 10.000 Zavidovićana, pa zar bi taj Zavidovićanin nakon deset godina takvog jednog tretmana stao pred srbijanski tenk? Ne bi. To je postalo blisko, drago, jedno.

Pa, dakle, kad smo tumačili, u razgovorima, mnogi su bili spremni da kažu kako je taj stepen svireposti agresije, ne agresija kao takva, ona može imati razne oblike, nego je stepen svireposti ispoljen u njoj, djelomično a možda i u velikoj mjeri, uslovljen onim što je Bosna u 10-15 godina nekakve decentralizacije Jugoslavije postizavala u raznim oblastima.

Pa onda se tu mora pomenuti olimpijada kao nešto što je prekretničko, ali je to išlo i odranije – da je recimo Bosna dala velike slikare, operske pjevače, šahovski klub Bosna je deset godina bio prvak Evrope, potom košarkaši, prvaci, ne može im niko ništa, Delibašić i njegova Bosna prvak Evrope, prvak Jugoslavije, moglo bi se nabrajati mnogo tih disciplina u kojima je Sarajevo prednjačilo dok nije došlo do pop-rok muzike gdje je u Sarajevu odjednom bilo više dobrih grupa nego u cijeloj preostaloj zemlji i onda kulminira sa onim što su filmski trijumfi, što počinje sa genijalnim Šibom Krvavcem, a kulminira sa Emirom Kusturicom.

Dakle, takva jedna akumulacija uspjeha iz jedne Bosne – o kojoj i danas pravimo zajebantske viceve – odjednom iz nje takva sila, moć, energija, talenata i svega toga!? Moralo je to u nekoj primitivnoj svijesti proizvesti apsolutno negativna osjećanja. Bilo je takvu svijest dovoljno naoružati i dati joj malo „ratničkih boba“.

Neki dan sam pročitao, bogami, neko ozbiljan napisao, da Milošević nije dao znak za rat dok nisu nabavili 15 tona amfetamina, priča vojnik VRS. Da naveče oni legnu, svi u teškim depresijama, samo misle kako će bježat kući, kako će pucat sebi u nogu da se oslobodi – niko ne voli rat. A onda ujutru doručkuju neki čaj, kaže, razgoropade se, nastaje ludilo.
Neki djelić istine mora biti u tome da je olimpijada – ona je vidljivi dio te sante leda, a santa leda podrazumijeva i ovo drugo što sam pričao, da jeste ona bila neki, ne može se reći uzrok, razlog, ali element na osnovu kojega se onaj koji vodi demografsku računicu, pa kaže: „Tog i tog naroda će za sto godina biti tol’ko i tol’ko, mi to ne smijemo dozvoliti.“ Ja sam čuo i iz usta nekih od prvaka predratnog SDS-a – bio sam poznanik blizak sa Karadžićem, funkcionisao je termin „preventivni kontranapad“ – oksimoron, jer ti moraš doživjeti napad da bi imao kontranapad, ali, jok, ima i „preventivni“.

Vi u pesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ dajete delom odgovor na moje pređašnje pitanje uz ironičan stih – „od dobra boli glava“. Ipak, može li se danas živeti u Sarajevu?

– Nije ta pjesma karakteristična za moje pjesničko djelo, ali nas stvarno boli kada nam sa bilo koje strane dolazi prigovor, prijekor: „Sarajevo nije ni nalik onome Sarajevu“, „Šta je od onoga Sarajeva ostalo“, to čak govore Bošnjaci, koji su otišli u NJemačku, sklonili se. „Ja kao rođeni Sarajlija“, kaže, „mogu sad sat vremena hodati po Sarajevu da se ni sa kim ne pozdravim“. Ja sam postavljao novinaru kontrapitanje – koliko je Hirošima ličila na sebe nakon 6. avgusta kad je bombardovana? Kolko je ličila na sebe? Nikako. I to što se danas u Sarajevu pojavljuje, a o tome svjedoče mnogi koji dođu – budu, pa se vrate – da je ostalo tog metafizičkog sadržaja, ja ga ne bih zvao multietnički, nego metafizički, multikulturalni nerv, duh njegov, to je ostalo.

A tri i po godine opsade, pa tu nije osto kamen na kamenu, tu se raspadali brakovi najvoljeniji, tu su odlazili najdraži jedni od drugih jer bježiš iz pakla. A pakao su činili zna se ko – četiri stotine teških artiljerijskih oruđa je bilo u dva prstena oko Sarajeva. I mi smo sami sebe kao uvjeravali, mi koji smo preživjeli, da smo ostali zdravi. Niko zdrav nije osto, niko. Evo 30 godina je prošlo, možda i više, ko je opsadu preživio taj ost’o u tom vremenu, mentalno je nemoguće od toga se osloboditi. Pa imamo i to kada su nam počeli, uglavnom su to seronje sa fakulteta, govoriti kako se moramo osloboditi narativa žrtve. Pa to je bezobrazno.

Kako je mogu obješenom kazati da se oslobodi narativa obješenog? Koji ja to narativ mogu imati drugi? Mora se kazati prvo – kakvo god danas jeste Sarajevo, ono je posljedica. Ono nije uzrok ni onome tamo ni onome ovamo, nego je posljedica. Pa kad podvučemo crtu čega je posljedica, kakvo je bilo i šta je prošlo, bogami, ja mu se klanjam kao da sam ne znam pred kakvom svjetinjom.

LJudi ne znaju istoriju, ne znaju povijesne detalje. Šokantno je da su u Engleskoj organizovano, po nalogu države, ubijali kućne pse koji su imali njemačka imena. Jer to je stanje prostora pod opsadom. Na taj način mora nas boljeti kad se pita – a što vam je ovo? Ja sam se kao alkoholičar, jedan od najboljih u Sarajevu, bio sam strašan, jedared sporio sa Bakirom Izetbegovićem zbog prohibicijskih postupaka u Sarajevu. Nema alkohola u Parkuši, nema alkohola u Klubu novinara, uh, kolko je to meni bilo krivo. Već sam ja prestao piti, ali takvi postupci koji liče na prohibiciju nisu mili nijednom Sarajliji, to je naš problem, mi se s njime tučemo, nismo mi to ni referendumom zahtjevali, ni ovako ni onako.

Bakir mi je govorio – to je zvučalo u skladu sa razumom, kad oni iznajmljuju, to je sad privatizacija prostora, zakup, podzakup, pa kaže, ko je uzo pod zakup taj i taj prostor kafanski, ako je čovjek koji je vjernik, njemu je haram, pa ja kažem – takvom se onda taj prostor ne izdaje, ti si vlasnik tendera i napišeš da je on dužan pružati usluge, ne može se dat takvome i takvome. Dakle, takvi pokušaji postoje, ali se mora znati da su ekscesni, ne daj bože da ikad prevlada išta od toga.

Nevjerovatno je to koliko oblika i načina stradavanja ide u kontinuitetu na taj žalosni narod. Ja sam Bošnjak, to znači mogu biti sekularni Bošnjak, mogu biti ateista, agnostik, mogu biti musliman vjernik, nekad su i ovi drugi pravoslavci i katolici imenovani Bošnjacima. Taj proces nacionalizacije je išao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, to da su bosanski pravoslavci pretvarani u Srbe, a bosanski katolici u Hrvate. Izvorno to nije tako stajalo. No danas je tako kako je. Pravde nema, možda je i gore u Srbiji, neki dan je bila neka emisija, pa u onom malom gradu ubijeno dijete, niko ne mari, vrišti majka, kao da država ne postoji, nikakva država.

Svi ti primjeri kad bi se pobrojali u svim ovim tranzicijskim prostorima možda bi najdrastičnije pokazali šta je sve proizveo taj monstruozni etnonacionalni um. Dakle, ako smo mi njega uzdigli na najviši nivo, princip etnonacionalne države, jedna partija, jedan vođa itd. užas smo proizveli jer u svakoj sferi dolazi do potpunog rušenja vrijednosti. Dakle, to je možda najvažnije svojstvo epohe koju u našim prostorima, nakon pada Berlinskog zida, zovu tranzicijom.

To nema veze sa tranzicijom, to je bila jedna legalna, otvorena, neskrivena pljačka, pretvaranje onoga što je naše, zajedničko u privatno, pojedinačno vlasništvo prema izboru etnonacionalnih oligarhija. I to je rađeno, ja mislim, po identičnom modelu u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni, da je taj osjećaj izgubljenosti ideala, potpune izgubljenosti nade u pravdu… To što je možda najveći gubitak koji je ovim prostorima učinjen za narednih pet ili ko zna koliko decenija, povratiti nadu narodu ne možeš bez revolucije, društvenu pravednost i iluziju o njoj, bilo šta, pravosuđe… Pa kad se upropasti pravosuđe da bi se ono uspravilo, to ne može bez nekoliko decenija. Koliko je po sudovima uposlenika sa lažnim diplomama? Imamo pet stotina fakulteta na ovom prostoru.

Da li je Bosna bila Jugoslavija u malom?

– Mi ne prihvatamo taj izraz i to ću vam obrazložiti. Prvo da se dogovorimo o formulacijama. Zašto mi ne prihvatamo da je Bosna bila Jugoslavija u malom? Prije bismo mi kazali da je Jugoslavija bila Bosna u malo većem izdanju. Zašto? Zato što je Bosna prirodna tvorevina nastala tako davno da se vrijeme njenog nastanka i ne pamti. I ja sam svojim očima čitao latinske autore, zapravo naše koji citiraju latinske izvore, gdje se nabrajaju banovi untarag od Kulina pa tamo sve negdje do 7. stoljeća, a Latini kažu: „Zemljica Bosna nastala per voluntatem dei“. Ne zna temporalno odredit nego kaže „po božijoj volji“.

Po božijoj volji nastala zemlja Bosna, po božijoj volji će i nestati, ja mislim da se to upravo događa. A Jugoslavija je ipak bila stvar političkoga dogovora najumnijih ljudi ovih prostora i onoga vremena. To mene često citiraju – da su je napravili najbolji, a uništili najgori. Dakle, najbolji izdanci našeg naroda su nju stvorili, a uništili su je sve sami banditi, lopuže, kriminalci, smećari.

Kad bi se sad njihova imena izgovarala a da se prisećamo imena onih koji su sastavljali Jugoslaviju i prvu i drugu, to je nebo i zemlja. Nađite mi jednog Koču Popovića sad u bilo kojem rukovodstvu ovdašnjih političkih partija. I ne samo njega, svaki sekretar partije u najmanjoj uličici bio je pametniji od današnjeg doktora nauka.

U pesmi „Jugonostalgija“ kažete: Sve što je propalo, moralo je propasti – / kažu da je kazo Onaj, najpametniji među svima njima, / strašnim ljudima – filozofima. A ja – notorna budalčina – / nikako tako ne mislim. Osim što jest propala, kakvoga / drugog dokaza imaju – da morala je propasti? Kad je / već propala, jesu li morala propasti i mjerila? / Tu počinje / i istog trena skončava / moja jugonostalgija.
Jesu li morala propasti merila?

– Po mom mišljenju – nisu. Da se nije dogodilo da ta etnonacionalna ideja koja je monstruozna ideja krvi i tla, pa u našim identitetima postoji, barem kod mene je tako bilo, možda sad nije, možda sam se sad i ja promijenio – to bi bila promjena nagore, meni je taj identitet bio negdje na 15. mjestu po onome šta sam, ko sam, više sam bio šahista nego Bošnjak, pa imaš spolno, pa imaš zavičajno, pa imaš intelektualno… Ja sam, recimo, toliko volio talijansku i makedonsku muziku, da bi za minutu jednu od mene mogla napraviti Talijana ili Makedonca. Hajde ti slušaj ono „Zajdi, zajdi“, ti misliš da ti je pola srca makedonsko.

Ili pomisli – to nije moja muzika bila jer sam već ostario – onaj genije Toše Proeski. Pa kako ja mogu toliko budalasto voljeti neku nacionalnu ideju da mi ne bude milo to što je tako lijepo. Dakle, to su atavističke ideje, nisu ni iz 19. vijeka, one su iz nomadskog doba gladi za teritorijama, kao da krave gura pred sobom, opase jednu livadu, ‘ajmo dalje. Ja sam u Beogradu u Domu sindikata ogroman aplauz dobio za rečenicu, i to je bilo, mi to ovdje kažemo, upiš: „Mi u Bosni nemamo ništa protiv vaše Velike Srbije, ali vas molimo da je zidate na sprat.“

Na taj način je meni moguće protumačiti pojave, pohvatati kauzalitete, ali ako se proces toksinacije jednom pogrešnom ideologijom, tradicijom itd. događa sto, dvijesto godina, pitanje je postoje li načini da se to brzim postupcima dovede u neku normalu. Jer najgore je od svega danas, dječak od 12 godina u Banjoj Luci vjeruje da su bosanski Srbi vodili nekakav pravedan rat – oni ga zovu oslobodilačko-otadžbinski rat. Ko je koga oslobađo, kakva otadžbina…

Ali je problem u tome što se uzgajaju nove generacije koje će radosno ginuti u uvjerenju da se bore za istinu i pravdu. Ne vidim kako je moguće – bez neke diktature, deset godina neki apsolutizam, čvrsta ruka, Goli otok, robija, sila?! – obaviti proces detoksinacije. Dakle, ne vidim uopšte kako će to ići, kuda i šta. Naša bošnjačka politička elita po mom mišljenju nije bila dorasla istorijskom trenutku. Pad Berlinskog zida smatra se epohalnom prekretnicom, ali to što se u našim prostorima zbivalo, nije moralo tako bit.

 „Mora da je nešto / I krupno i važno i fino / U toj ideji / Postojalo i bilo / I cijela ta pizdarija / Oko Jugoslavije / Mora da je bila / Jedna / Sasvim dobra stvar“, stoji u vašoj pesmi „Kosmos štosmos“. Imate li odgovor zašto je onda Jugoslavije propala i šta sa jugonostalgijom?

– Smatram da Jugoslavija nije propala zato što su se osamostalile njene republike, nego su se njene republike osamostalile zato što je Jugoslavije propala. A problem sa jugonostalgijom je komplikovan. Prvo, ima u njemu puno psihologije, dakle, mi zapravo i ne znamo za čim smo nostalgični – za sobom kad smo bili malo ljepši i mlađi itd. ili za onim što je bila jedna iluzija ili stvarnost širokog kretanja, slobode u svakom smislu, političkom ili socijalnom. U političkom jeziku i smislovima jasno je da je to bila socijalna država, minimum ljudskih prava bio je zagarantovan, obrazovanje, zdravstvo, a ovo je u odnosu na to fašizam, nije ni neoliberalizam ni ništa. Dakle, u tom smislu Jugoslavija je bila i biće sve bolja i bolja, mrtva kobila ali iz dana u dan sve bolja i bolja.

Zašto? Zato što je naša stvarnost sve gora i gora. I na taj način je razumljivo i opravdano biti jugonostalgičan, s tim što ja imam veliko iskustvo sa tim špijunažama, kožnim manitilima – ono što sam pravio filmove i filmske scenarije od toga, da sam se izvještio, da lako prepoznam… Odem ja 29. u Jajce, tu budu dvije, tri hiljade ljudi, a da ih pred mene postaviš sve jednog po jednog, ja ću ići od jednog do drugog i kazivati: „Jugonostalgičar“, „Udbonostalgičar“, toliko su se oni zadržali. Sve se u Jugoslaviji raspalo, službe su ostale netaknute. I danas u raspadnutoj zemlji kad imamo koliko država novih, osamostaljenih, te službe bolje sarađuju nego što su sarađivale dok su bile pod jednim državnim krovom.

I to je između ostalog uzrok naših nevolja, to je strava jedna. Tako da ne možemo lako izać na kraj s fenomenom jugonostalgije.
Po mom mišljenju, u realnom istorijskom iskustvu nisu moguće obnove nakon tako velikih zala. Zločin učini neke stvari definitivno mrtvim.

Mene je sad pomalo stid vama ovo govoriti. Vi ne znate recimo da podrinjski Srbi pravoslavci, bosanski Srbi, što oni ne vole da im se kazuje, ne jedu ribu iz Drine, neće, jer znaju da je tom vodom prošlo nekoliko hiljada i to nisu bačeni da se uguše, nego su zaklani pa zaklani bačeni u vodu. I takve stvari ulaze u kolektivnu memoriju, na način koji onemogućava normalizaciju ni za pet, deset, pedeset generacija.

Međutim, sigurno je da svjetske promjene tu stvar bacaju na marginu ili u nevažno ako mi postajemo dio evropske zajednice svi skupa, pa se brišu granice, pa ne postoji pasoš da se krećeš, trgovina slobodna, ideje slobodne, to će možda postati nevažno jer nećemo ni bit kao države u tradicionalnom smislu, suvereni, ne treba ti ni vojska ni policija pa je moguće da razvoj širih, opštih istorijskih okolnosti taj naš jad jednostavno arhivira. Ali da se obnavlja državna zajednica u ovom prostoru bilo koga bilo s kime meni se to čini nemogućim.

Ovaj razgovor vodimo uoči trenutno najvažnijeg sekularnog praznika u Srbiji – Dana državnosti. Kako vam izgledaju državnosti država nastalih nakon Jugoslavije?

– Ja smatram da je zavnobihska formula da Bosna nije ni, ni, ni, nego i, i, i, da je ona potrošila svoj istorijski potencijal, svoju energiju i da su događaji ’92-’96. ovdje, ja to čak i ne zovem ratom – to je bilo ubijanje naroda u direktnom prijenosu, rat je počeo ’95, kad je Bosna napravila neku armiju, ta formula je dakle potrošila svoju istorijsku energiju i neophodno je naći novu formulu Bosne (kada se kaže Bosna, Hercegovina se podrazumijeva) u kojoj ne bi bio sadržan posesivni element. Imam jedan tekst pod naslovom „Čija je Srbija?“ Jeste li ikad čuli da neko postavlja to pitanje? Jeste čuli da ikad iko pita čija je Hrvatska?

A Hrvatska je pripojila sebi prostore koji nikad nisu pripadali Hrvatskoj. Mogla se ona zvat Hrvatska sa Slavonijom i Dalmacijom jer su to pojave novoga doba. Srbija je pripojila Vojvodinu 1920, pa to nema ni sto godina, i nije joj palo na um da se zove Srbija sa Vojvodinom. Ja sam pjesnik i gledaju me kao pjesnika pa kad se počnem petljati u ove stvari.

A ja sam tumačio da je tada, u narodnooslobodilačkom pokretu, ja neću da kažem komunisti jer komunisti su bili manjina u partizanskoj vojsci, da je bila prevagnula, gotovo do izvršenja, ideja o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske, da se tamo došlo da se to obavi, a da su ovi divni ljudi poput Rodoljuba Čolakovića, Avde Hume, uspjeli doprijeti do Tita i uvjerit ga da to nije u redu i da je Tito tada riješio stvar na taj način – nije on napisao ovu formulu, nije ni bitno ko je napisao, da bi se spriječila podjela koja bi se te noći tu dogodila, a nije smišljeno kao receptura za vječni život.

Što će mi? Naš čovjek ne umije posjedovati nešto zajedničko – ako je nešto i njegovo, on hoće da je sve njegovo ili bar da otkine taj dio.
Ja sam donekle sudionik ovih zbivanja i prije agresije na Bosnu, ja to zovem rat protiv Bosne, u Karađorđevu su oni imali 47 sastanka od marta ’91. pa do kraja, recimo, do Dejtona, Milošević i Tuđman, baš kao neki ljubavni partneri.

Iz krugova rukovodstva Srpske demokratske stranke čuo sam formulaciju: teritorijalizacija nacionalnog suvereniteta. Oni su bili partneri da sruše jedan sistem, a pokazali su da su nesposobni stvoriti bilo kakav drugi. Oni su se, SDA, HDZ i SDS, dogovorili o tome da su to tri suverena naroda, ali ta svijest ne osjeća da je ispunila svoju suverenost ako je nije pretvorila u teritorij koji je samo njegov. Tu se dakle već prepoznavala i klica dogovora i nagađanja i tih crtanja karata itd.

Dakle, ta ideja o diobi Bosne, može bit da je i to već završen proces. Često mi pada na um – u medicini ima pojava da kod mrtva čovjeka 14-15 dana još uvijek rastu nokti i kosa, a mrtav je – da je ovo vrijeme nakon Dejtona – Bosna je ubijena u Dejtonu, da mi imamo iluziju da smo živi na način na koji kod mrtvaca rastu nokti, to je recimo državna administracija, ne primjećuje ona da je mrtva kad ima puno para, sve mu potaman. Zapravo u Bosni funkcionišu samo represivne državne strukture – poreska uprava, policija, al’ ona radi za mafiju, ne radi ona za građane…

To su neke moje ideje, nešto napišem, nešto brbljam pa zaboravim. Radim nešto što se zove „Pojmovnik rata protiv Bosne“ – to je fejsbučka forma, minijaturica, neće niko da čita ništa preko kartice – jer naš obični svijet ne zna istinu, ne zna ništa, tako da jedan educiran obavještajac koji je u službi susjednih država može našeg neukog čovjeka uvjeriti u šta god hoće. A ja sam to dobro proučio, svašta mi je jasno, postoje dokazi, fimovane stvari.

Recimo, i sad, to je nama bolno, često se kaže: „A vi ste iz Sarajeva otjerali 150, 160 hiljada Srba“, a istina je da mi nijednog Srbina nismo otjerali, 40.000 Srba sa avionima je izveo u Beograd i pogledajte u arhivu Politike, najviša državna odlikovanja Srbije, države Srbije, aktulene države, prije dvije godine uručena su dvojici pilota od kojih jedan ima muslimansko ime i prezime, dvosložno ime, dvosložno prezime, i drugi je Srbin, Srbijanac, piloti. Odlikovanja su dobili, kaže, zato što su preko 40.000 Srba izvukli, „spasili iz pakla gorućeg Sarajeva“, takva je formulacija u obrazloženju za najviše državno priznanje, ne znam da li je Karađorđevića, ono ukršteni mačevi, ali je bila cijela strana Politike sa fotografijama sa ceremonije kad se to uručuje i ozbiljan tekst o tome. Od februara ’92. kad je valjda donesena odluka da će se ići najoštrije do juna 2002, a poslije Dejtona je pod prisilom SDS-a, rukovodio je Momčilo Krajišnik, kazivao je javno: „Nećemo im“, kaže, „ni saobraćajnog znaka ostaviti“.

Tad su izvukli 120, 140 hiljada onih Srba koji su bili u ovim okolnim područjima pod kontrolom budućeg RS-a. Ti ljudi nisu išli svojom voljom, bivalo je ubistava, znam neke ljude, neću imena da im pominjem, patrole su svakoga dana išle od kuće do kuće i tjerale ljude da idu. A današnje ideološko tumačenje nije da su ih ovi silom tjerali – a jesu silom tjerali i presuđeni su Gojko Kličković i Momčilo Krajišnik za to – nego da oni nisu smjeli ostati da padnu pod muslimansku vlast, tako danas pokušavaju to protumačiti. Međutim, iz Sarajeva je od granata pobjeglo desetine hiljada i stotine hiljada ljudi, svejedno je jesu li Srbi, ovi ili oni.

Postoji cio sistem ratnih i medijskih laži i stereotipa na kojima se održava ta ideologija i taj poduhvat koji nikako nije mrtav. Izašao je skoro Memorandum 3, apsolutno nije niko odustao od svojih ratnih namjera, može ih modelirtati, može mjenjati sredstva. Bosna je već izgubila bitku, ja sam to pisao 2009. pre mnogo godina, da se u nas zbiva rat za interpretaciju ratova ’92-’96 i da će onaj čija interpretacija pobjedi, postati naknadni pobjednik i pisaće istoriju kako mu se bude sviđalo, dakle, lagaće, i napisao sam neće to biti prvi put. To što ja želim napraviti bio bi pojmovnik.

Ja sam pisao dramu u jednom hotelu na Igmanu, hotel „Maršal“, a Alijin sin Bakir mi donio 700 stranica rukopisa sjećanja njegovog oca. Trebalo mi je deset dana da pročitam. Ja sam napravio bilješke, rukopis mi ostao u sobi, pa sam u šetnji, Bakir je bio sa strane, sami smo šetali ja i Alija, i ja mu iznosio primjedbe na to. Na mjestu gdje je pisao o velikom uspjehu u Dejtonu u činjenici da smo dobili Sarajevo, ja kažem: „To nije naš dobitak, to je Miloševićev savršeni pokeraški trik.“ „Kako, zašto, bolan, Avdo?“ Mi smo bili prisni, mama moja i on su radili u istom preduzeću JP Put i on mene pamti ko Behijinog malog, tako da nismo ni persirali jedan drugom. I ja mu objašnjavam ovako – time što je Milošević fingirao da prodaje Sarajevo, on je definitivno betonirao etničku podjelu. Dobio je ljudstvo koje mu je trebalo da popuni genocidirane gradove u istočnoj Bosni, to je bilo sve prazno.

Što će mu gradovi, nigdje ljudi. Pa je uzeo, evo vidimo 160 hiljada Srba da popuni te gradove i usput je još jedan posao uradio, možda i poganiji, za vas teži, a to je promjena etničke slike Vojvodine. A promijenom etničke slike mjenja se mentalitet Vojvodine. Pa mi Vojvodinu volimo, Vojvodina je naša sestra po mentalitetu, po humoru, po nekoj vrsti opuštenosti – Bosanac i Lala su ko rođena braća. Međutim, mora biti da se tim masovnim promjenama etničke slike – ja znam da autentični Beograđani plaču žaleći za svojim Beogradom, imam prijatelje, imam prijateljice, plaču, nesretni su da su izgubili svoj Beograd, mogu misliti kako je Novosađanima, ako im je tamo došao dinarski violentni tip. Vi znate, Cvijić je tako formulisao karakterologiju ovog elementa odozgo skroz linijom Dinare do Albanije, to su glavne vođe bile ovih svih bitaka, ustanaka, svi su Hercegovina i zapadna Hercegovina, to je u Cvijića nazvano dinarski violentni tip. Dobro ih je opisao.

Ja mu kažem da je to tako i da to nije nikakav naš uspjeh, da je to naš poraz. Nada da se Bosna kao država obnovi nije u tome da se razilazimo nego da se ostavi tu i da vrijeme učini normalnim svoje stvari pa bi neke šanse bilo. Tu se možda nazire već ono što je prethodno njihovo dogovaranje, ovih nacionalnih stranaka o toj teritorijalizaciji nacionalnog suvereniteta.

Još dvije, tri sam primjedbe imao, pa smo diskutovali, imam potrebu da budem korektan – nije se ni u čemu složio s mojim primjedbama, imao je protuargumente, a ja se zaprepastio i bilo mi divno, šokantno, da je Alija dodao fusnotu na tom mjestu – značkica, dolje fusnota, kaže, književnik Abdulah Sidran misli i sve kako sam mu ja rekao, on je u knjigu. To je vrlo korektno, nisam mogao ni slutiti jer jesmo se sporili.
Po mom mišljenju je ta stvar tako pomno, tako brižljivo pripremana da tu nema slučajnosti. Kad se kaže „paravojne formacije“, to jedna izmišljotina, to je laž, nije bilo paravojnih formacija, nije bilo. Postojali su, vi znate dobro, centri za obuku od Fruške gori pa dolje do Leskovca.

NJima je rukovodio tadašnji šef policije Jovica Stanišić i ta je služba regrutovala kriminalce, oni su vadili su ljude iz zatvora: „O’š li u Bosnu, biće ti skinuto, smanjeno?““Jašta ću!“ I imali su, ne znam da l’ su te obuke trajale deset, 15 ili mjesec dana, ali svima je Stanišić bio komandant i tu vertikalu je držao MUP Republike Srbije. Dakle, to nisu bile paravojne formacije, to su bile smišljene formacije koje su morale obaviti najpoganiji posao, a da se pravna odgovornost ne može vezivati za državu Srbiju. Obaviti najvažniji posao iz tačke 1 onoga plana Karadžićevoga da Drina ne smije biti granica prema Srbiji.

Genocid u Podrinju dao je da obave navodne pravojne formacije, dakle ne možeš krivično goniti ni vojsku, ni policiju, ni nikoga, vezano za državu Srbiju. To su dobrovoljci, vaki, naki, ovi, oni, imao sam ja spisak stotinu tih naziva itd. Takvi istorijski poslovi se ne rade improvizacijski. I to je jedan genijalni ratni trik ovoga ko je smišljao – nije to Milošević glavni mozak, glavni mozak je u Akademiji, to su ljudi najpametniji koji tamo postoje u zlu, ovi drugi su ili ubijeni, ili sakriveni, ili umrli u Beču.

To je neshvatljivo da jedan Bogdan Bogadnović koji bi išao među deset najvećih umova planete, bio gradonačelnik, i da on ne može bit u Beogradu, da umire u Beču, da odlazi Mirko Kovač… Ja se divim ovim koji su preostali i koji još rade i govore. Sonja Biserko, pa umrije Latinka Perović, pokoj joj duši, ti su ljudi pravi heroji, pravi pravcati heroji, ja im se divim.

Drugi deo intervjua u narednom izdanju Danasa u petak, 17. februara