INTERVJU Ademir Kenović: Populisti opstaju širenjem straha, ucena, nesigurnosti, mržnje 1Foto Almin Zrno

Pokušao sam da shvatim zašto ja nisam čovjek koji se nostalgično sjeća ljepota i nježnosti prošlih vremena…Pokušao sam da shvatim zašto me odlazak u prošlost davi, zašto oduzima kisik i zašto mi je teret, a čini mi se i mnogima koje znam. Istovremeno, postoje i ona druga sjećanja, lijepa…Ona koja nas ozaruju, podsjećaju, oplemenjuju, ukazuju šta je bilo dobro, kakvi su bili ljudi, šta smo i od koga naučili, zašto smo preživjeli. Imam osjećaj da su kao neki putokazi, planovi za nas, da nam ukazuju kako bi trebalo biti, kako će biti – govorio je za Danas Ademir Kenović.

Veliki jugoslovenski i bosanskohercegovački reditelj, scenarista i producent, u mračnim i sramnim decenijama koje smo preživeli (i još ih živimo), ostao je ono što je bio i osamdesetih godina, na početku karijere – duhovna i moralna svetlost na ovom prostoru, gospodin koji sebe nikada nije osporio ni jednim ličnim ni profesionalnim gestom. A upravo je to bilo najteže: ostati normalan, plemenit, tražiti ljudskost i tokom strašne opsade Sarajeva devedesetih, i u toj prljavštini i nacionalističkom ludilu koje definitivno još nije završeno, ipak videti nekakvu nadu da se možemo izlečiti, i da nam svima može biti bolje.

Ovaj razgovor s Ademirom Kenovićem napravljen je prošle nedelje, povodom Nagrade „Aleksandar Lifka“ koju Palićki filmski festival dodeljuje za izuzetan doprinos evropskoj kinematografiji, a ovo prestižno priznanje primio je zajedno sa glumicom Anicom Dobrom i rediteljem Fedonom Papamihaelom koji su takođe ovogodišnji laureati, na ceremoniji koja je upriličena pre dve večeri, na otvaranju festivala.

– Hteo bih da se zahvalim svim onim ljudima koji omogućavaju da se ovi filmovi, koje smo mi radili, prave. Zatim, svim prijateljicama i prijateljima, koleginicama i kolegama, koje su učestvovale u stvaranju tog blaga našeg jugoslovenskog, i sada regionalnog filma. Na kraju, hteo bih da se zahvalim prijatelju Raletu Zelenoviću, koji je uspeo, pored dosta izazova, da ostvari i realizuje ovakav fantastičan događaj, sa vama svima koji ga podržavate. Hvala vam – izjavio je primajući nagradu.

Za Danas, Kenović govori koliko mu znači ova nagrada, svom doživljaju Beograda nakon svega, filmovima koji su tokom ratnih godina bili njegov alat za borbu protiv zaborava i laži, zrnu nade koje vidi za sve nas…

Mnoge poštovaoce vaših filmova, a i vaše kolege ovde, obradovalo je što ste upravo vi regionalni dobitnik Nagrade “Aleksandar Lifka” i što ste došli na Palić. Koliko vas danas raduju priznanja, a tokom karijere dobili ste i brojne visoke svetske nagrade?

– Priznanja su uvijek lijepa potvrda da je rad prepoznat i cijenjen. Nagrada „Aleksandar Lifka“ ima poseban značaj jer dolazi iz regiona kojem pripadam, i koji je uvijek imao izuzetne filmske stvaraoce. Tokom karijere, svaka nagrada me je radovala, ali me i podsećala na odgovornost koju imam kao umjetnik. Danas, priznanja me ispunjavaju ponosom, ali i motivišu da nastavim da doprinosim evropskoj kinematografiji.

„Lifka“ se u ovoj kategoriji popularno smatra nagradom za životno delo, što na neki način asocira na „podvlačenje crte“. Ako biste u nekoliko rečenica opisivali šta je zajednički epicentar vaših filmova, jedna emocija koja ih sve povezuje, šta biste rekli?

– Zajednički epicentar mojih filmova je ljudskost, u svim njenim oblicima. Emocija koja ih povezuje je empatija. Uvijek me zanimalo kako ljudi opstaju, vole, pate i nadaju se u različitim okolnostima. Moji filmovi često istražuju ljudsku snagu i krhkost, pokušavajući prikazati stvarne priče koje rezoniraju s gledateljima na emotivnom nivou.

Igrana ostvarenja s kojima ste započei karijeru, “Ovo malo duše” (1986) i “Kuduz” (1989), prikazivani su i nagrađivani na glavnim svetskim festivalima („Kuduz“ je osvojio i nagradu Felix za najbolji film, koju je pod tim imenom u to vreme dodeljivala Evropska filmska akademija). U ovdašnje antologije, oni su svrstani među najznačajnija dela jugoslovenske kinematografije. Kako danas doživljavate tu odrednicu jugoslovenski film, i koja je vaša asocijacijana tu epohu?

– Jugoslovenski film za mene predstavlja period velikog kreativnog zamaha i inovacija u kinematografiji. Bila je to epoha kada su se filmski stvaraoci suočavali s izazovima i ograničenjima, ali su uspijevali stvarati djela koja su odjeknula širom svijeta. Moja asocijacija na tu epohu i danas je kolektivni duh i zajedništvo među filmskim radnicima, koji su uprkos svim poteškoćama stvarali izvanredne filmove.

INTERVJU Ademir Kenović: Populisti opstaju širenjem straha, ucena, nesigurnosti, mržnje 2
Foto arhiva Centar film Beograd

Ratovi 90-ih, između ostalog, izmenili su ili zaustavili karijere brojnih umetnika sa ovog prostora – neki su zauvek otišli odavde, neki su u tim strašnim okolnostima, kao i vi, pokušavali da rade. Režirali ste i producirali brojne ratne dokumentarce – „Sarajevo: Ulica pod opsadom“ prikazan je širom sveta i nagrađen BAFTA nagradom, „MGM Sarajevo – Čovjek, Bog, Monstrum“ doživeo je premijeru u Kanu, dobio je i nagradu Evropske filmske akademije. Šta je film bio za vas u tim ratnim godinama?

– U tim strahotama i užasima ratnim, film je bio način da sačuvam razum i zabilježim stvarnost koja nas je okruživala. Bio je to način da svijet to vidi kroz naše oči, da osjeti našu bol, patnju, ali i našu snagu. Film je bio moj alat za borbu protiv zaborava i laži, način da dokumentujem istinu i prenesem je budućim generacijama.

Bili ste ključni čovek Sarajevske Autorske Grupe (SAGA), koja je krajem 80-ih i početkom 90-ih godina okupljala najzanimljivije filmske entuzijaste, a drama „Savršeni krug“ (1997) donela vam je festivalske nagrade u Kanu, Parizu, Valjadolidu…Koliko je u vama prisutna misao o filmovima koje ste želeli da snimite, a zbog ratnog ludila to niste mogli, i kako bi se odvijala vaša karijera da se nisu dogodili?

– Misao o filmovima koje sam želio snimiti, prisutna je nekad. Ali to je nešto što ja ne mogu promijeniti. Rat je zaustavio mnoge planove i ideje. Moje i svačije druge. Istovremeno, rat je i oblikovao moj rad i moju percepciju svijeta, donio je izazove koji su me, na neki način, osnažili i inspirisali.

Snimili ste i „Tajni prolaz“ (2004), glamuroznu evropsku koprodukciju sa zvezdama kao što su Džon Turturro, Katerin Borowitz…, za koju je scenograf Miljen Kreka Kljaković izgradio Veneciju sa 135 fasada palata iz XV veka, getom, desetak mostova i kanala, bezbroj enterijera bogatih renesansnih kuća, čuvenom fabrikom stakla „Murano“… Ipak, jednom ste izjavili da „jedino kada se emitira „Ovo malo duše“ nemate osjećaj stida“. Zbog čega izdvajate upravo taj film?

– „Ovo malo duše“ je film koji nosi autentičnost i iskrenost koja se rijetko postiže. Taj film je nastao iz duboke potrebe da ispričam priču koja je bliska mom srcu, priču o ljudima koje poznajem i razumijem. Nema tu velikih produkcijskih trikova ili pretjeranih stilizacija, samo sirova emocija i istinita priča. Zbog toga se nikada ne stidim tog filma – on je moje čisto umjetničko izražavanje.

U Beograd ste posle gotovo petnaest godina prvi put došli 2004, sa filmom „Gori vatra“ Pjera Žalice koji ste producirali, a vaše pojavljivanje u Sava centru bilo je ispraćeno ovacijama i naklonom publike. Šta je Beograd danas za vas?

– Beograd je grad bogate kulture i istorije, za mene lično grad u kom imam mnogo prijatelja, ali i mjesto koje neizbježno asociram sa teškim vremenima. Danas, gledajući sa strane, vidim da je Beograd suočen sa mnogim izazovima ali duboko vjerujem u promjene na bolje.

INTERVJU Ademir Kenović: Populisti opstaju širenjem straha, ucena, nesigurnosti, mržnje 3
Foto arhiva Avala filma

Deo kulturne i umetničke javnosti neprestano pokušava da leči ovaj naš prostor, zatrovan populizmom političkih elita, nacionalističkim vokabularom, psihologijom straha i mržnj…Gde smo danas, može li život da bude normalan u društvima zaleđenim mržnjom, pri tom i vrlo siromašnim, raspolućenim i korumpiranim u svim oblastima i na svim nivoima?

– Danas smo u stanju stalne napetosti i nesigurnosti, ali ipak vjerujem da je moguć normalan život i u takvim uvjetima. Ključ je u obrazovanju, kulturi i otvorenom dijalogu. Potrebno je raditi na izgradnji povjerenja i razumijevanja među ljudima. Promjene neće doći preko noći, ali svaki mali korak prema toleranciji i saradnji je korak u pravom smjeru.

Propaganda našeg predsednika i vlasti uspela je da uveri verovatno veći deo Srbije da se Rezolucijom o Srebrenici u UN čitavom narodu stavlja etiketa da je genocidni, iako je ovaj dokument usmeren isključivo protiv počinilaca genocida. Kuda nas vode takve manipulacije, a vidimo da su i mlađe generacije koje nisu ni rođene 90-tih godina opasno zaražene populističkim i nacionalističkim virusom?

– Ovakve i slične propagande vode nas ka još većem razdvajanju i mržnji. Mlade generacije su posebno ranjive na populističku i nacionalističku retoriku jer nemaju direktno iskustvo rata. Zato je važno da se istina prenosi kroz obrazovanje i medije, da se naglašava potreba za pomirenjem i razumijevanjem. Bez toga, rizikujemo ponavljanje grešaka iz prošlosti.

Odnosi između Srbije i BiH se iznova zaoštravaju, civilizacijski pomak pomirenja koji je krenuo sa našom bivšom, demokratskom vlašću, ovaj „patriotski“ režim ne samo da je zaustavio, nego je otvorio nove sukobe i neprijateljstva. Zašto“patriotski“ koncept političkih vođa, koji su se od ratova do danas enormno obogatile, tako lako uspeva među ljudima koji su od njihovog „rodoljublja“ samo stradali i osiromašili?

– „Patriotski“ koncept uspijeva jer se igra na emocije straha i nesigurnosti. Ljudi su skloni vjerovati liderima koji obećavaju zaštitu i sigurnost, čak i kada je cijena toga dalje osiromašenje i stradanje. Političke vođe koje su se obogatile na račun naroda koriste populističke retorike da bi zadržale moć. Zato je potrebno neprestano raditi na razotkrivanju istine i obrazovanju građana kako bi se razumjeli stvarni motivi i interesi tih vođa.

Narastajuća desnica u Evropi i nacionalistički populizam često nam liče na početak 90-tih godina u nekadašnjoj Jugoslaviji. Koliko to još više komplikuje situaciju na ovom našem prostoru i daje krila našim lokalnim demagozima ?

– Porast desnice u Evropi i nacionalističkog populizma svakako komplikuje situaciju na Balkanu. Naši lokalni demagozi koriste te trendove kao opravdanje za svoje politike, čime dodatno polariziraju društva. To stvara ambijent straha i netolerancije, otežava pomirenje i zajednički napredak. Potrebno je međunarodno i regionalno djelovanje koje će podržati demokratske vrijednosti i suprotstaviti se ekstremizmu.

Postoji li nešto što vi vidite kao neko, čak minimalno i jedva primetno zrno optimizma za ljude građanskog, kosmopolitskog opredeljenja?

– Vidim to zrno u mladim ljudima koji su otvoreni prema svijetu, koji putuju, uče i razmjenjuju ideje. Oni su budućnost i nosioci promjena. Vidim optimizam i u umjetnosti koja ima moć da inspiriše, provocira i mijenja svijest. Svaki korak prema boljem obrazovanju, kulturi i dijalogu je korak prema svjetlijoj budućnosti.

Toplina i ljubav

„Velika mi je čast i lično zadovoljstvo da uručim nagradu svom prijatelju i kolegi, nekom ko je definisao kinematografiju ne samo bivše Jugoslavije, nego nastavlja to da radi i u onome što sada nazivamo regionom. Ono što je zajedničko u njegovom rediteljskom i producentskom radu je toplota i ljubav prema životu koju ume da prenese ne samo publici, nego i svima oko sebe“, izjavio je o Ademiru Kenoviću programski direktor Palićkog festivala, reditelj Miroslav Mogorović, koji mu je uručio Nagradu „Aleksandar Lifka“.

Kenović je rođen u Sarajevu 1950, najpre je diplomirao engleski jezik i književnost na sarajevskom Univerzitetu, a onda je 1976. otišao u Ameriku, studirao je filmsku režiju i umetnost na Denison univerzitetu u Ohaju, na kojem je i diplomirao. Kenovićeva pojava, već sa prvim filmovima, i danas se smatra jednom od najmarkantnijih i najoriginalnijih u ovdašnjoj kinematografiji, što dokazuje i to da je godinama živeo i stvarao i u inostranstvu, najviše u Francuskoj i Meksiku.

Istaknut je i njegov pedagoški rad – 1989. dobio je mesto profesora na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a oko Kenovića su kao studenti bili okupljeni i Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Pjer Žalica…, reditelji koji su poslednjih godina proslavili bosansko-hercegovačku kinematografiju i doneli joj najveća priznanja, među kojima su i Oskar, Zlati medved u Berlinu, nagrade Evropske filmske akademije…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari