INTERVJU Aleksandar Stanković o depresiji iz svoje kože: Mediji su karcinom ovog društva

Knjigu je kod nas objavila Laguna a njena promocija zakazana je za 20. oktobar od 19 sati u Velikoj sali Studentskog kulturnog centra.

Tim povodom pitali smo Aleksandra Stankovića o njegovom suočavanju sa ovom bolešću, izazovima da svoju priču podeli s javnošću, medijima i njihovom uticaju na mentalno stanje ljudi, šta misli o novoj najboljoj srpskoj reči „duhoklonuće“, koja menja tuđicu depresija…

Vi ste, uprkos uvreženom mišljenju da depresija dolazi kao reakcija na negativni događaj ili traumu, prve simptome ove bolesti osetili nekoliko dana pošto ste dobili nagradu za novinarstvo, što je takođe indikativno. Da li biste podelili s čitaocima Danasa neke od uvida do kojih ste došli u vezi sa tom situacijom?

– Kažu liječnici da velika sreća, ushit, euforija također može biti razlog za depresivnu epizodu. Moguće da se i meni to dogodilo. Ja cijelu svoju profesionalnu karijeru imam dojam da više dajem zajednici nego što mi ona vraća i ta nagrada koju sam dobio od struke do te mjere mi je imponirala da je moguće da sam dva dana nakon uručenja osjetio simptome depresije kao odgovor na taj veliki stres. Simptomi su bili nespavanje, nemir, trešnja ruku, potpuni nedostatak teka, bezvoljnost, strah, nedostatak koncentracije. Sve me je to tako snažno lupilo da sam ostao iznenađen kako se odjednom čovjek potpuno normalnog psihofizičkog stanja može naći u takvim problemima.

Televizijska ste zvezda, prepoznatljivi kao voditelj emisije koji čvrsto drži konce u svojim rukama i to u „hard talk“ intervjuima s poznatima. Kada ste shvatili da imate problem, da li ste se uplašili da će vam to naškoditi?

– Zanimljiva je stvar da ja nisam poput mnogih ljudi godinama patio od depresije pa tek nakon toga potražio liječničku pomoć. Ne, ja sam, nakon što mi tri dana nije bilo dobro, shvatio sam da ne mogu normalno funkcionirati, da ne mogu biti dobar svojoj obitelji, ne mogu biti dobar na poslu i odlučio sam odmah potražiti pomoć. Sve to dogodilo mi se na obiteljskom izletu u Opatiju s kojeg sam se prije vremena vratio jer mi je bilo jasno da je vrag došao po svoje. Sreća u nesreći je bila da sam ja i prije prvih svojih simptoma znao što je depresija i da sam znao gdje se traži pomoć u kriznim situacijama. Naravno da sam se uplašio što će biti sa mnom jer sam se susreo s nečim što do tada nisam iskusio na svojoj koži.

Kada ste odlučili da napišete knjigu, supruga vas je pitala morate li baš to da uradite. Kako ste doživeli to pitanje i da li ste vi sami lako doneli odluku da se na taj način izložite ili ste imali dileme?

– Suprugino pitanje poljuljalo me u namjeri da objavim knjigu, ali sam onda sjeo i pokušao joj objasniti da će šteta koja nastane objavljivanjem naše intime u medijima biti sigurno manja od koristi koju će moje priznanje imati za ljude koji se bore s tom bolešću i ljude koji žele nešto doznati o depresiji. Mislim da je supruga to objašnjenje dobro prihvatila. Uglavnom, u ovom trenutku je jako zadovoljna jer su reakcije na knjigu uglavnom pozitivne.

Kada ste govorili za Dan mentalnog zdravlja u okviru programa Na kafi sa psihologom u publici je preovladavala ženska publika. Žene, čini se, lakše progovaraju o mentalnim problemima nego muškarci. Slažete li se sa tim? Ako da i ako ne zašto?

– Mislim da prvenstveni razlog leži u činjenici da prema statistici žene više obolijevaju od depresije nego muškarci. S druge strane muškarcima je teže govoriti o takvim stanjima jer nam mačo kultura to ne dozvoljava. Prišao mi je pre neki dan jedan tata čiji sin ide u vrtić s mojim sinom i rekao otprilike ovo „Bravo što si izašao s pričom o depresiji van. Ja se već godinama mučim s tom bolešću, ali nikome ne govorim jer me sram i jer sam odgojen da svoje probleme držim u sebi.“

Termin depresija se danas olako koristi, kako ste i sami rekli, meša se sa prolaznim lošim raspoloženjem, sa tugom. Vama je, podvukli ste, stalo da istaknete da je reč o bolesti. Zašto?

– Ni u hrvatskom ni u srpskom ne postoji riječ za bolest koja bi označavala depresiju. Kod nas je uvriježeno da depresijom smatramo loše raspoloženje, ali bolest tj. klinička depresija se dosta razlikuje od lošeg raspoloženja. Loše raspoloženje dođe i prođe. Depresija ne prolazi, ona vas davi danima, tjednima, mjesecima i godinama. Ona znatno narušava vaše zdravlje, ne da vam da izađete iz kuće, da se smijete, radujete životu. Neliječenje depresije je ozbiljan put prema samoubojstvu za mnoge ljude jer vas ta bolest toliko izmori da se počnete pitati čemu život ako ću ga živjeti na ovako težak način.

Takođe, vlada uvreženo mišljenje da ćemo kad se pronađe uzrok biti izlečeni. To se, međutim, retko dešava, da postoji samo jedan uzrok. Šta vi kažete?

– Ja ne znam što je uzrok moje depresije. Mogu tek nagađati je li razlog tome posao koji radim, odnosi u obitelji, smrt oca dok sam bio tinejdžer, raspad zemlje u kojoj sam živio… pojma nemam. Možda sve to pomalo, ili jednostavno kemijska neravnoteža u mozgu za koju nemam logičan odgovor zašto je do nje došlo. Možda sve to i ništa. Ne znam. Liječnici bi rekli sve to.

Mnogi bi rekli da mediji doprinose narušavanju mentalnog zdravlja. Da li je možda ta vrsta propitivanja uticala na vaše stanje, imajući u vidu da ste u ovom poslu?

– Mediji su karcinom ovog društva. Svaki dan smo bombardirani lošim vijestima, imperativom da budemo sretni i lijepi. Djecu od malih nogu učimo da moraju biti bolja i ljepša od druge djece i zato nam se valjda i događa eksplozija mentalnih bolesti u zadnje vrijeme. Da, mediji su sigurno okidač i za ovo što se meni dogodilo tj. da budem konkretan, posao koji radim je vjerojatno utjecao da se već 14 godina borim s ovom bolešću. „Nedjeljom u 2“ je emisija koju bez prekida radim već više od 20 godina, o kojoj svi imaju mišljenje, puno je tu kritika, komentara, zluradosti, mržnje i vjerojatno se to odrazilo i na mene.

Kako vidite medijsku scenu u Srbiji a kako u Hrvatskoj? Pogotovo po otvorenosti u kritici vlasti?

– I u Srbiji ima medija koji su kritički orijentirani prema vlasti, ali ih je manje nego u Hrvatskoj. Zašto je to tako mogu samo pretpostaviti, ali ne bih sada šire o tome.

Nedavno je na takmičenju za najbolju srpsku reč, koje podrazumeva zamenu tuđica koje smo usvojili, pobedila zamena za reč depresija. Pobednička reč je „duhoklonuće“. Kako vam se čini ili šta vam zvuči adekvatnije?

– Ta riječ mi ovako na prvu zvuči smiješno, ali to ne znači da nije adekvatna. Ako bi ona pridonijela da počnemo razlikovati bolest depresiju od lošeg raspoloženja, dobrodošla je!

Najlepši ili najvažniji kompliment koji ste dosad dobili za knjigu?

– Još u pripremi knjige javila se žena koja ju je slučajno pročitala uz priznanje da se prije 10 dana pokušala ubiti. Nakon pročitane knjige rekla je da će potražiti pomoć liječnika koje je do tada izbjegavala. Osim toga javio mi se jedan tata koji kaže da je knjiga odlična jer mu je poslužila da bolje upozna svoju ćerku koja je imala dvije depresivne epizode. Nikako ili jako teško je razumio njenu bolest i dodao je kako će sada i on i mama potpuno drukčije gledati na svoje dijete i patnju koju proživljava.

Koliko je u Hrvatskoj razvijena strategija brige o mentalnom zdravlju, koliko je psihoterapija dostupna građanima, koliko se radi na destigmatizaciji osoba sa mentalnim problemima ili na pomoći porodicama koje brinu o ljudima sa mentalnim problemima, koliko su mediji odgovorni prema temama mentalnog zdravlja?

– U Hrvatskoj je kao i u Srbiji slličan problem sa psihoterapeutima ili psihijatrima koji bi trebali pomoći osobama koje su oboljele od mentalnih bolesti. Nema ih dovoljno i često se pomoć sastoji od 10 minuta koje vam psihijatar može posvetiti kojom prilikom će vam prepisati anksiolitike, ili andidepresive i dalje će za vas biti nedostupan. Kroz svoju medijsku aktivnost u suradnji s nevladinim udrugama koje rade na pomoći mentalno oboljelim osobama pokušat ću u budućnosti nešto napraviti da puno više ljudi nego do sada dobije mogućnost psihoterapije tj. da socijalno osiguranje počne plaćati i privatne psihijatre i psihologe da pomažu besplatno tim ljudima. Mediji se relativno malo bave temama mentalnog zdravlja, ali ja eto imam tu sreću da je moj izdavač knjige portal Telegram.hr uz izlazak knjige cijelih mjesec dana imao kampanju o mentalnom zdravlju koja je imala velik odjek u javnosti.

Na kauču sa Zoranom Kesićem: Želim privući pažnju javnosti, i da, nadam se da ću ovom knjigom nešto i profitirati na svojoj muci

Knjiga Aleksandra Stankovića je kombinacija proze i poezije, „divna i inspirativna poetska zbirka gde je svaka od šezdeset osam pesama jedna pobeda ritualni čin trijumfa nad strahom od smrti i strahom od življenja“, kako navodi Srđan Šaper na njenim koricama. U njoj ,pored „Iz svoje kože“, postoji odeljak „Na kauču kod Zorana Kesića“. Na početku ovog intervjua Kesić pita:

„Postoji li mogućnost da ti mojim pitanjem izazovem depresivni napad panike, jer onda bih svakako izbacio uvodno: ‘Da li je ovo pokušaj da privučeš pažnju javnosti (inače sklone zavirivanju u muke poznatih) i profitiraš od ogoljavanja sopstvene intime“?“

Stanković: Nećeš mi izazvati depresivni napad i ne treba ništa da izbacuješ. Pitanje ima smisla. Da, želim privući pažnju javnosti, i da, nadam se da ću ovom knjigom nešto i profitirati na svojoj muci. Svi mi koji se pojavljujemo na televiziji, pišemo knjige, pametujemo na Fejsbucima i Instagramima imamo tu egzibicionističku crtu koja je i kod mene izražena jer teško da bih dvadeset tri godine rado ovaj posao da nije tako. Tješim se da ipak taj poriv pisanja i promocija ove knjige ima i neku plemenitiju namjeru, a ne samozadovoljenje narcisa u meni. Da imam dvadeset pet godina možda bi se i radilo samo o promociji i zadovoljenju ega, ali ovako, sa pedeset tri, svjestan sam da nešto od vlastitog iskustva trebam vratiti i zajednici, možda pomoći pojedincu, i ova knjiga je način da to učinim.